DVOBOJEM protiv Norveške u utorak hrvatska rukometna reprezentacija započinje lov na jedini naslov koji joj nedostaje - zlato s europskog prvenstva. U bitno pomlađenom sastavu izabranici Line Červara u Austriji će braniti srebrnu medalju osvojenu na prošlom EP-u u Norveškoj kada su u finalu za Kauboje prejaki bili Danci predvođeni fenomenalnim Kasperom Hvidtom koji je sjajnim obranama izluđivao naše pucače.
Hrvatska će se u Austriji deseti put naći u društvu najboljih momčadi Starog kontinenta, a jedine reprezentacije koje su osim naše dosad sudjelovale na svim europskim prvenstvima su Njemačka, Francuska, Španjolska i Rusija što je podatak koji dovoljno govori obzirom da se u ovom društvu ne nalaze rukometne velesile poput Danske i Švedske.
Suša poslije portugalske bronce iz 1994. potrajala punih 14 godina
U svom prvom nastupu na Europskim prvenstvima, 1994. u Portugalu su (koji je bio i prvi EP uopće) naši rukometaši osvojili broncu izbacivši u tijesnoj borbi u skupini Francusku. U polufinalu su Šveđani bili prejaki, ali u borbi za treće mjesto naši su rukometaši pokazali karakter i nadjačali tvrde Dance u uzbudljivoj završnici s 24:23. Dvije godine kasnije u Španjolskoj je Hrvatska zapela u grupi - porazi od kasnijeg prvaka Rusije i Srbije zatvorili su vrata polufinala našoj reprezentaciji, samo pola godine prije nego će pod vodstvom Velimira Kljaića u Atlanti osvojiti prvo hrvatsko olimpijsko zlato u povijesti.
Tek četvrto mjesto u skupini (i ukupno osmo na turniru) naši su rukometaši osvojili 1998. godine u Italiji. Kao nositelji skupine B hrvatski su reprezentativci uspjeli upisati pobjede protiv Češke i Makedonije, izgubili su od Rusa i Mađara, a zanimljivo, jedini su u skupini uspjeli izvući remi protiv Španjolaca.
Europsko prvenstvo održano u Hrvatskoj 2000. godine posebna je priča. Ždrijeb je našu reprezentaciju svrstao u skupinu A u zagrebački Dom sportova (utakmice skupine B igrale su se u riječkoj dvorani Mladosti) zajedno sa Španjolskom, Francuskom, Njemačkom, Ukrajinom i Norveškom. Cjelokupna javnost stavila je našim igračima ogroman pritisak na leđa dajući uoči EP-a kako se od njih "ne očekuje ništa osim zlata". Već u prvom nastupu Perkovac, Saračević i društvo su "pukli" - Španjolci su bili bolji 27:22. Kako je ovo bilo posljednje Europsko prvenstvo na kojemu je 12 reprezentacija bilo raspoređeno u dvije skupine po šest momčadi, bilo je jasno da domaćin turnira više nema pravo na kiks ukoliko želi u borbu za medalje. Kiks je umalo stigao već u sljedećem kolu, ali je pobjeda protiv Nijemaca nekako iščupana - završilo je 21:20.
Uslijedile su potom lagane pobjede protiv Norveške (27:23) i Ukrajine (26:18) da bi u posljednjem kolu naši propustili pobijediti Francuze s četiri pogotka razlike i otići u polufinale ispred Španjolaca (obzirom na pobjedu Francuza protiv Španjolska od šest golova razlike u tom bi se slučaju zatvorio krug od tri reprezentacije po osam bodova iz kojeg bi ispali Španjolci zbog najlošijeg međusobnog skora op.a.). Medalja je ostala nedosanjani san, ali trebalo je potom smoći snage i pobijediti Slovence u borbi za peto, ujedno i posljednje mjesto koje je vodile na Olimpijske igre u Sydneyu. Nažalost, Uroš Šerbec, Iztok Puc i ekipa šokirali su usijani i dupkom ispunjeni Dom sportova označivši kraj jedne generacije koja je silno zadužila hrvatski rukomet.
Izbornik Miljković je u Švedsku 2002. godine poveo neke nove klince i doživio pravi debakl. Iz današnje perspektive smiješno zvuči da su Balić i Metličić prije ne tako davnih osam godina na EP-u završili na posljednjem 16. mjestu. Godinu dana kasnije svijet je ipak spoznao pravu vrijednost naših rukometnih majstora koji su pomeli konkurenciju i u Portugalu se okitili naslovom svjetskog prvaka.
Prst Aleša Pajoviča odnio "bitku za Sloveniju" protiv Njemačke
Sljedeće Europsko prvenstvo igralo se u Sloveniji. Červarovi momci su i tamo prikazali najbolji i najljepši rukomet, ali ih je u polufinalu zaustavio prljavi i prgavi Aleš Pajovič. Na putu do polufinalnog dvoboja s domaćinom padali su redom Danska, Španjolska, Švedska i Švicarska dok se remiziralo s Portugalom i Rusijom u trenutku kad je prolaz u daljnju fazu bio već osiguran. U prepunom Tivoliju tog 31. siječnja 2004. naši su igrači hladnokrvno ušli u utakmicu, držali prednost sve do trenutka dok spomenuti Pajovič nije prstom u oko ubo Peru Metličića, našeg jedinog pravog desnog vanjskog i najvrijednijeg igrača koji je svih 60 minuta jednako kvalitetno igrao u napadu i obrani. Nakon toga igra naših se raspala, a Slovenci su se plasirali u finale pobjedom 27:25. Moćna Njemačka u završnici je bila prejaka za ekipu koja nije ni zaslužila da odlučuje o europskom prvaku.
Kao i u Sloveniji, i na posljednja dva Europska prvenstva hrvatska je reprezentacija dogurala do polufinala. U Švicarskoj 2006. je Hrvatska na mala vrata ušla u drugu fazu turnira, a zatim nanizala skalpove Danaca, Islanđana te Srba i Crnogoraca. U polufinalu su Francuzi ipak bili prejaki, a Blaženko Lacković vjerojatno i danas sanja Thierryja Omeyera, čudesnog francuskog vratara koji je momčad Claudea Oneste i u finalu protiv Španjolske odveo do trijumfa.
2008. zlato izmaklo zbog nesavladivog Kaspera Hvidta
U turnir u Norveškoj naši su igrači startali impresivno - skupinu A igranu u Stavangeru okončali su s tri pobjede protiv Poljske, Slovenije i Češke. Već u prvoj utakmici druge faze uslijedilo je prizemljenje kada su Danci razbili Červarov stroj s deset golova razlike. Crna Gora je lakoćom arhivirana, a u drami nad dramama protiv domaćina Norveške Pakleni su uspjeli sačuvati neriješen rezultat koji ih je vodio u polufinale. U Lillehameru su se naši osvetili Francuzima za poraz iz Švicarske, a unatoč sjajnom startu finale protiv Danaca smo izgubili nakon što se probudio čudesni Kasper Hvidt koji nas je ostavio na tek 20 postignutih golova (bilo je 20:24).