NA DANAŠNJI dan, 22. studenog 1953. godine, rođen je Matija Ljubek, legendarnih hrvatski kanuist i jedan od naših najuspješnijih sportaša u povijesti. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo tekst Miroslava Hoffmana za časopis Sprint 1986. godine. Novinar ga je posjetio u Belišću nakon što je Ljubek dobio nagradu AVNOJ-a.
BELIŠĆANIN Matija Ljubek stigao je među sportske velikane. Poslije Cerara, Gligorića i Šurbeka postao je četvrti dobitnik nagrade AVNOJ-a. Osvajač četiri medalje na Olimpijskim igrama i deset na svjetskim prvenstvima nikad nije napuštao radno mjesto, na kojem je znao imati i dvostruku normu...
Ako u Belišću ikad tiskaju turistički vodič kroz taj gradić, zbog namjernika koji prvi put stižu, obavezno moraju unijeti i ovakvo upozorenje: "Kad vam na raskršću s (jedinim) semaforom kažu da krenete 'prema Matiji', skrenite desno, a ako vas upute 'prema klubu', skrenite lijevo."
Takvo upozorenje moglo bi vas spasiti lutanja Belišćem. Tamošnji stanovnici, čini se, teško pamte imena ulica, ali uvijek znaju da se vaše odredište nalazi ili "kod Matije" ili "prema klubu". Budući da smo pitali za ulicu u kojoj Matija (Ljubek) stanuje, odgovor da je to "kod Matije" nije mnogo koristio. Umjesto desno otišli smo ravno.
Kasnije smo saznali da je Matija upravo prošao raskršćem u žutom golfu, a to znači da je otišao u klub...
Ispričali smo kako smo tražili Ljubeka jer je to bio najbolji način da se uvjerimo što taj brkajlija, koji je proslavio ovu zemlju s veslom u ruci, predstavlja u svom gradiću. Kasnije su nam rekli da je novi dobitnik nagrade AVNOJ-a "zaštitni znak Belišća", što i nije posve realno jer je Ljubek već odavno jugoslavenski trademark, kojim se ponose od Triglava do Vardara.
Matiju Ljubeka, najuspješnijeg jugoslavenskog sportaša na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama uopće, pronašli smo s čamcem na rukama. Krenuo je na trening koji je, zbog navale novinara koji su nahrupili kad se saznalo da je dobio najveće jugoslavensko društveno priznanje, skraćen s dvadeset na 16 kilometara veslanja Dravom, s polusatnim dodatkom u teretani.
Dok smo čekali uz kavu kod kuglane, uvjerili smo se da je samo spominjanje Matije Ljubeka razlog za široki osmijeh, a odmah slijedi i prepričavanje dočeka koji su svom Matiji priredili poslije Olimpijskih igara u Montrealu i Los Angelesu. Ljubav Belišća prema Ljubeku dolazi i zato što će svaki razgovor o njemu početi obaveznim: "Znam ja njega, radili smo (ili radimo) zajedno."
Nagradu za "životno djelo" dobio prije kraja karijere
Nikada Ljubek nije bio zvijezda koja donosi medalje, već samo jedan od 6000, koji je poslije posla veslao i tako ih proslavio. Matija će reći da je uvijek nisko letio jer je prvo postao stolar a tek onda veslač. Osim toga, "kad nisko letiš, manje boli ako padneš"...
"Ta nagrada me jako veseli, ali mislim da sam je zaslužio. Nekako sam bio uvjeren da nisam učinio ništa manje od onih koji su je već dobili. Sad kad sam je dobio, brine me to da je nagrada AVNOJ-a nešto što dobiješ za ono što si učinio u životu, a ja mislim da još nisam sve učinio... Nikada nisam bio blefer. Nisam pokušavao nekakvo zlato, srebro ili broncu zamijeniti za popuste. Ako me vole, u Belišću me vole zbog toga."
Ljubekova karijera počela je kasno. Prvo je postao stolar.
"Čuj, to je neka tradicija. Na Dravi su počeli veslati belišćanski stolari, koji su se prvo natjecali u izradi čamaca, a onda su isprobali ono što su napravili. Ja čamce nikada nisam izrađivao, ali sam iz stolarske radionice otišao na Dravu."
Prije sedamnaeste Ljubek je ganjao loptu. Da je ostao nogometaš, nikada ne bi znao kako izgleda kad u malo mjesto doneseš dvije olimpijske medalje.
"Čuj, ništa ne može nadoknaditi to zadovoljstvo. Kad sam 1976. godine došao iz Montreala, dogodilo se ono za što ću uvijek reći da je bilo najljepše u mojem sportskom životu. Skupilo se na trgu koji zovemo Crveni cijelo Belišće, a nitko ljude nije zvao."
Poslije prvih olimpijskih medalja Ljubek se vratio u stolarsku radionicu kombinata Bel i sve je ostalo kao da se ništa nije dogodilo. Ono što Belišće tada nije znalo bio je indeks Fakulteta za fizičku kulturu i kredit kojim je opteretio ne baš veliku plaću da bi sagradio kuću za svoju obitelj.
"Ako sam nešto želio, onda je to da budem i ostanem građanin kao i svi drugi. Nikada nisam pokušavao naplatiti uspjehe niti sam tražio olakšice. I čudi me kad danas tvrde da mlad sportaš mora biti oslobođen svih ostalih obaveza ako želimo da donosi medalje. Kad sam bio mlađi, ispunjavao sam dvostruku normu na poslu jer sam trebao novac da sagradim kuću. Studirao sam jer su oni koji su brinuli o sportašu Ljubeku zahtijevali da potpuno izgradim svoju ličnost. Nikada nisam razmišljao je li teško jer nikada ništa nisam radio rekreativno."
Kad je diplomirao, otišao je iz stolarske radionice. Danas mu je radno mjesto organizatora rekreacije u kombinatu olakšica koju je stekao učenjem.
"Danas, kad sam opterećen rezultatima, kad je organizam istrošen, danas je važno opredijeliti se za sport ili nešto drugo. Opredijelio sam se za sport jer mislim da još uvijek nisam dao sve. Popust ću, ako se činjenica da manje radim da bih više trenirao može tako nazvati, koristiti do Seula."
A poslije Seula?
Ništa. Ostat ću ovdje, raditi svoj posao. Ako me budu trebali, pomagat ću u klubu iz zadovoljstva, jer volim ovaj sport.
Ne razmišljate o odlasku?
Mogao sam u grad. Zvali su me u Zagreb, gdje bih i mogao mnogo učiniti na Jarunu, na kojem se organizira veliki kajakaški pogon, ali... Što ja znam, neki moj lokalpatriotizam usadio me ovamo. Belišće je moja sudbina.
Ovdje ste sigurni u svoj status. U većim sredinama brzo zaboravljaju idole.
Mislim da sam kompletna ličnost i da sam sposoban voditi sebe i one oko sebe. Imam cilj u životu i ne brinem hoće li me netko zaboraviti ili ne.
U Vašoj karijeri bilo je uspona i padova. Kad ste padali, sigurno Vam nije bilo svejedno kakav je odnos okoline?
U godini poslije Olimpijade u Montrealu, kad sam u sportu već nešto predstavljao, ostao sam bez medalje na Prvenstvu svijeta. Otišao sam na operaciju koljena i razmišljao jesam li razočarao, jesam li i ja kao i svi ostali kakvim su me neki 'prepoznali'. Naša praksa je da plešemo jedno ljeto, a onda živimo od stare slave. Nisam takav i vjerujem da sam to demantirao.
Iduće, 1978. godine, Ljubek ponovo donosi medalje, 1979. je u džep stavio diplomu, a 1980. godine u Moskvi ostaje bez medalje i najavljuje odlazak iz sporta.
"Poslije Moskve najozbiljnije sam razmišljao da prestanem. Uložio sam u tu olimpijadu jako mnogo. Činjenica da nisam donio medalju razočarala je i mene. Ostao sam zahvaljujući tadašnjem predsjedniku kluba koji me uvjeravao da ima vremena za svakodnevicu. Bit će u životu još dosta vremena za opuštanje i da nisam još dao sve sportu."
Nabrajati Ljubekove uspjehe prije i poslije te 1980. godine zaista nije jednostavno. Popis svih medalja koje su nam dali u Belišću zauzima nekoliko gusto tiskanih stranica, pa navedimo samo da je osvojio četiri olimpijske (dva zlata, srebro i broncu) i deset medalja na svjetskim prvenstvima (četiri zlatne i po tri srebrne i brončane). Na Mediteranskim igrama osvojio je tri zlatne, a na prvenstvima Balkana - sedam. Na nacionalnim prvenstvima najbolji je bio 37 puta.
"Uvijek mi je godilo da sam pokretač. U ekipi sam ja onaj koji vuče i tjera ostale na rad i borbenost. Treniram svaki dan u godini i sve su to neki razlozi za teme koje se nastavljaju. Veliki razlog je što volim ovo što radim. A raditi ono što voliš - to je privilegija, zar ne!?"
Nagrada AVNOJ-a traži kompletnu ličnost. Dio Ljubekove ličnosti izgrađen je i u vrijeme dok je bio član Predsjedništva SFK Hrvatske.
"Ljudi koji kreiraju politiku sporta često zaboravljaju da bez pravog sistema nema rezultata. U sportu kopiramo malo Istok, malo Zapad, umjesto da stvorimo vlastiti model. Kad bismo se riješili 'crnih fondova', uveli društvenu kontrolu i stimulirali vrhunski sport - rezultati bi došli prije nego što se misli."
S Ljubekom se može pričati o svemu. Željeli smo ga upoznati kao običnog čovjeka...
"Čuj, puno bi se moglo pričati. Svašta se u sportu doživi. Recimo, trening zimi. Kad je izvan vode i u vodi - nula. A ti veslaš... Odem tako jednom do Osijeka, to je 33 kilometra, 'parkiram' čamac i otrčim na tržnicu po hranu za put natrag. Ljudi me malo čudno gledaju. Znaju oni Dravu. Krenem prema Belišću, to je, znaš, put uz vodu, pa se svaki put pomaknem za onoliko koliko se guram veslom. Svaka dva-tri kilometra stanem, ogulim naranču i razmišljam kako nikada neću stići..."
Poslije toga bilo Vam je dosta kanua i veslanja?
Je, do sutra. Sutradan opet sjednem u čamac i odem veslati i okupam se... Dokopam se obale, pa onako na snijegu skinem sve sa sebe osim kupaćih gaćica, vratim se u čamac i odveslam do kluba. Kad sam stigao, morao sam trčati pola sata da vratim cirkulaciju u promrzle noge. Poslije nisam bio ni prehlađen. I to ti je sport!
A slobodno vrijeme?
Čuj, kad mi se ne da, povedem prijatelja, stavim ga u dvoklek pa ga vozim petnaestak kilometara. Ponesemo štapove za pecanje, pecamo sat-dva, pa ga odvezem natrag. Znaš, meni je sport sve.
I ne zaboravimo. Matija Ljubek životne kredite dobiva samo na jednom mjestu. Kod vlastite kuće. Nekad su ga supruga i djeca pitali - do kada će? Odgovarao je: do Los Angelesa.
Kad se vratio s medaljama, rekao je da bi on ipak još malo veslao. U domu u koji dolazi poslije veslanja više ga ništa ne pitaju. Jer, ako iz Seula...