SINOĆ je Hajduk završio svoj mini-ciklus utakmica protiv najljućeg rivala iz Zagreba dvostrukim neuspjehom. Ispadanje iz Kupa i gašenje prvenstvenih nada rezultatski su repovi, s kojima će se Bijeli i njihovi navijači morati pomiriti. Dodaju li se tome i neredi koje je inicirala Torcida, malo je reći da situacija u Splitu nije dobra.
Uostalom, već danas je Lukša Jakobušić preuzeo odgovornost za sve što se događalo posljednjih dana. Nije se libio staviti sebe kao prvog odgovornog na metu kritičara te stati u obranu trenera. Takav pristup je pohvalan za prvog čovjeka kluba.
Samo to nije dovoljno, jer ako je postojala strategija prilikom ulaska u najvažniji period u sezoni, ona se raspala pod naletom stihije. I govoreći to ne treba gledati prema sjeveru Poljuda, već prema klupi splitskog kluba.
Ugrožavanje Ivana Lučića
Prije dvije utakmice protiv Dinama bilo je jasno da će Mislav Karoglan trebati biti kreativan. Ozljede su mu poharale momčad, počevši od vratara. Ivan Lučić, unatoč svojoj nepobitnoj kvaliteti nije bio u idealnoj formi, ali zapravo je samo ozljeda meniskusa prisilila Hajduk na postavljanje Lovre Kalinića među vratnice.
Već u subotu mnogi su se pitali zašto je Karoglan donio takvu odluku, ali nakon utakmice bilo je jasno da je na to bio primoran. I tu mu se nema što zamjeriti. Ono što je nepojmljivo je da je čovjeka kojem slijedi operacija koljena držao na klupi kao drugog vratara. Ne samo u subotu već i jučer.
A ta greška je samo dodatno naglašena kasnijom ozljedom Kalinića. Jer nitko osim Lučića nije bio spreman izaći na teren, staviti svoju karijeru na kocku da bi ispunio očekivano. Samo, nije trebalo biti tako, neovisno o tome koliko bi treći golman bio neiskusan. Držati ozlijeđenog čovjeka na klupi ne samo da je neozbiljno već je i kriminalno neodgovorno.
Prema momčadi, ali prvenstveno prema igraču koji je Hajduku donio itekako mnogo. To je osnovni strateški, ali i ljudski element koji nitko ne bi smio propustiti. A kamoli glavni trener momčadi. Nema te osobe koja bi ga na to smjela ili mogla prisiliti. Sada, nakon dva poraza, ne postoji nijedno obrazloženje koje tu odluku može opravdati.
Motiv Ivana Perišića
Samo ta odluka mogla bi biti dovoljna da se bilo tko, a ne samo navijač Hajduka, uhvati za glavu. No, stručni stožer Hajduka se odlučio za kriminalnu, "ali to nije sve" marketinšku strategiju. Suočeni s drugim porazom zaredom, publici su dali dva Ivana za cijenu jednog.
Karoglan je nakon utakmice izjavio da sinoć nije mogao ponovno spriječiti Ivana Perišića da uđe u igru. To daje naslutiti da je hrvatski reprezentativac htio ući u sličnoj situaciji u subotu, ali ga je trener zaustavio.
Perišićevi razlozi i motivi su sasvim jasni. Ako ste ga pratili sve ove godine u reprezentaciji, znate da on uvijek daje i želi dati sve što ima. Nikad se ne štedi i nikad ne kuka. I uz to stoji na vrhu hijerarhije momčadi, čvrsto uz Luku Modrića.
Nije nimalo čudno što smo nedavno mogli vidjeti čitav niz videa njegova oporavka kojem se gotovo manijakalno posvetio. Njegova radna etika i snaga volje su nepobitne, a želja za natjecanjem gotovo pa neviđena.
Dodate li tome atmosferu Poljuda i trenutak u sezoni u kojem se Hajduk nalazi, sasvim je jasno zašto je htio biti na terenu. On vjerojatno misli da je nekome nešto dužan. Sigurno je upotrijebio svoj nemali utjecaj da uđe u igru. Jer je natjecatelj bez premca. To se nije smjelo dogoditi.
Dva su razloga za to. Prvo, na klupi Hajduka mora postojati netko tko može zaštititi igrače od njih samih. Ne samo Perišića, ali poglavito njega. Sva želja i svi motivi moraju pasti u drugi plan ako je jasno da bi mu karijera mogla biti u opasnosti. Neka velikan poput njega ima ispad, na koji ima pravo, ali u igru ga ne smijete pustiti. Radi njega samoga.
Drugi razlog mnogo je pragmatičniji. U ovoj fazi svog oporavka Ivan Perišić ne može biti igrač kojeg svi znamo iz reprezentacije. Vrlo brzo je to bilo jasno na terenu. On nije bio spreman na širokom prostoru ići jedan na jedan u sprintu duljem od nekoliko metara. I svojom željom je Hajduku oduzeo pola terena jer se napadačka igra fokusirala na drugu stranu terena.
Želje i stvarnost
Ne treba ga za to kriviti. Ni najmanje. On ima svako pravo htjeti ući u igru. S druge strane, stručni stožer ima obvezu u tome ga spriječiti. Trebaju biti u stanju reći odlučno i rezolutno ne. I istrpjeti posljedice te odluke, kakve god one bile. Jer Karoglan i njegovi suradnici rade za uspjeh kluba i dobrobit igrača, što god o tome mislili ti isti igrači, navijači ili čak i ljudi u loži.
Njima uvijek i bez iznimke na umu mora biti strategija razvoja i uspjeha, makar do njih ne došlo. Put prema gore ne smije podleći stihiji. Ne smije se utopiti u panici i očajanju. To su visoki kriteriji, a oni koji vode od njih ne smiju odustati.
Nije važno hoće li sutra dobiti otkaz ili povišicu, važan je jasan plan i cilj. Nedopustivo je da se karijera jednog Ivana dovodi u opasnost iz nemara, a drugog iz stihije. To nisu male ni zaboravljive greške. Taktika se može promašiti, ali u ovakvim odlukama se ne smije griješiti.
Kad klub podvuče račune na kraju sezone, ovo treba biti jasna stavka koju treba mijenjati. Strategija i plan moraju biti na prvom mjestu. I nijedan nered, ludilo ili želja ih ne smiju preskočiti na listi prioriteta. Niti na trenutak.