HRVATSKA je u utakmici protiv Azerbajdžana (1:1) pokazala dva lica. Atraktivan, brz i dinamičan nogomet kakvom smo svjedočili u Trnavi i neorganiziran, fragmentiran i spor, kakav smo u ovom kvalifikacijskom ciklusu gledali prečesto. Nakon perfektne utakmice i pobjede 4:0 Slovačkoj, pokazalo se da to ipak neće biti prijelomna utakmica kvalifikacija.
Hrvatska je uzela četiri, umjesto očekivanih šest bodova iz dvije utakmice i zakomplicirala put do Eura. Hrvatska je u drugom poluvremenu u Bakuu nestala s terena. Zašto Dalićeva momčad toliko oscilira? To je najozbiljnije pitanje na koje izbornik mora naći odgovor u novom ciklusu. Ključno je hoće li ga pronaći na vrijeme.
Sve je stalo nakon prvog poluvremena
Hrvatska je u prvoj četvrtini utakmice protiv Azerbajdžana nagovijestila da će ponoviti utakmicu u Slovačkoj. Bruno Petković i Nikola Vlašić ponovno su uništavali suparničke redove igranjem između linija, a Azerbajdžan se suočio s nepopularnim izborom - mogao se maksimalno suziti u sredini, što je omogućavalo jednostavan pas prema krilu, ili ostati izložen napadima koje Petković nudi kao mantinela ili u kombinaciji s Vlašićem stvara višak. U svakom slučaju, Azerbajdžan je bio potisnut na svoju polovicu, a Hrvatska je suparniku kontinuirano i organizirano dolazila u zadnjih dvadeset metara. Čak i kada bi izgubila loptu, kompaktno se pomicala u bloku prema lopti i vrlo brzo je vraćala sebi u noge. A onda je sve stalo.
Hrvatska je nestala s terena. Povremeni problemi u defenzivnoj tranziciji sve su više dovodili do toga da Dalićeva momčad gubi kontrolu i nit utakmice. Najveći problem bio je u obrani. Hrvatska je u fazama pauze od presinga stajala u visokoj zoni u kojoj je okidač za presing često bio individualan, a ne timski. Tako bi Perišić sam odlučio izaći na suparničkog beka s loptom, što je značilo i da Modrić ili Brozović, ovisno o tome tko je bio iza njega, moraju izaći i ostaviti golem prostor iza svojih leđa. Ubacivanja Nazarova, Rahimova i Emrelija u tu zonu na svjetlo su dana izvela neuigranost zadnje linije s ostatkom momčadi. Kontra po kontra, opasnost po opasnost, i Azerbajdžan je bio sve bliže golu. Nakon dva opravdano poništena gola, treći je konačno vrijedio, čime je došao do zasluženog boda protiv puno kvalitetnijeg suparnika. Intenzitet u oba smjera je nemjerljivo opadao, a zamah je bio nepovratno izgubljen.
Što je Dalić mogao napraviti drugačije?
Nejasno je zašto je Dalić i u drugom poluvremenu inzistirao na identičnoj formaciji 4-2-3-1 i u obrani kao i u napadu, kada je već sredinom prvog dijela bilo jasno da Brozović i Modrić ne mogu pokriti prostor iza Rebića i Perišića. Promjenom defenzivnog sustava u 4-3-3 dobio bi veću fleksibilnost u sredini terena i igrače koji su prirodno puno bliži tome da pomognu braniti široke pozicije, uz korektora u sredini terena. Hrvatska je jedino mogla zabiti drugi (i treći gol) prije nego što primi prvi, koji je stizao jako dugo vremena i bilo je izvjesno da će kad-tad i stići.
Dalić je zakasnio i s reakcijom s klupe. I Rebić i Perišić bili su daleko od onoga što inače mogu pružiti u smislu produkcije u zadnjoj trećini terena. Brekalo, a vjerojatno i Oršić, mogao je i morao ranije dobiti šansu. Kada momčad energetski i taktički neprestan pada, a osim Vlašića i Petkovića nema igrača na razini zadatka, bilo kakva promjena krvne slike dala bi veću šansu za promjenu odnosa snaga koja je Hrvatskoj bila nužna.
Što ovo znači za nastavak kvalifikacija?
Zapravo, vjerojatno i ne baš previše. Hrvatska je i dalje u povoljnoj situaciji za plasman, a loš rezultat vjerojatno će dodatno osnažiti ekipu pred dvije meč-lopte koje ima na domaćem terenu, protiv Mađara i Slovaka. S dvije pobjede Hrvatska je gotovo sigurno na Euru, a čak i u slučaju kiksa ima utakmicu s Walesom od kojeg je bolja reprezentacija i plasman na Euro u ovakvom formatu vjerojatno nije kompromitiran. Ali razloga za zabrinutost ima.
Dalić je napravio vrhunsku stvar, našao je mjesta za Vlašića i Petkovića, koji su se nakon prve dvije utakmice pokazali kao ključni igrači koje Hrvatska treba za Euro. Taktički daju opcije između linija, što joj je kronično nedostajalo, a sjajnim nastupima su unijeli konkurenciju na pozicijama na kojima su se Rakitić i Kramarić činili nedodirljivima. S druge strane, postoji velik broj igrača u našoj reprezentaciji kojima biologija (Modrić, Rakitić) ne ide u prilog, a još više njih koji ili ne igraju u svojim klubovima ili su sa svojim poslodavcima u prilično nestabilnom odnosu (Rakitić, Rebić, Lovren, Rog, Kalinić), dok tek treba vidjeti može li Perišić u Bayernu doći na razinu na kakvoj ga Dalić treba.
Hrvatska ima i očit problem s kvalitetom u obrani. Barišić i Bartolec su solidni bekovi, ali zasad nisu puno više od toga. Lovren kao komandant obrane će vjerojatno i drugu sezonu zaredom provesti na klupi, a u ovom je susretu bio jedan od najgorih na terenu. Vida jednostavno nikad nije bio elitan igrač i srčanošću je znao zamaskirati taktičko-tehničke deficite u igri. Zamjene su na stoperskim pozicijama, kao i na golmanskoj, još i tanje i već je ozljeda jednog igrača (Vrsaljko) pokazala koliko može utjecati na uigranost i kvalitetu zadnje linije.
Ključni problem reprezentacije
Hrvatska prečesto oscilira i nije nekonzistentna te proživljava totalne padove u igri. Ova reprezentacija nakon Rusije još nije pronašla stil i sustav koji joj odgovaraju u kontinuitetu i nude veliku mogućnost za uspjeh. Zaključak je nakon ove dvije utakmice kako je Dalić na tragu rješavanja tog problema, ali kako put do cilja ipak neće biti bez turbulencija. Puno je bolje da do turbulencija dođe sada u kvalifikacijama nego na završnom turniru, ali samo ako ih trener na vrijeme prepozna.