Foto: Getty Images/Guliver Image
PORTUGALSKA nogometna reprezentacija, Cristiano Ronaldo, Usain Bolt, Michael Phelps, Andy Murray... Listu sportaša koji su obilježili ovu godinu uglavnom znamo svi napamet. No ima i onih koji su prošli ispod radara, a na neki način također su obilježili sportsku godinu ili su odigrali ključnu ulogu u uspjesima svojim momčadi.
1. Leonardo Mayer
Priču o finalu Davis Cupa u Zagrebu svi znamo. U jednoj od najdramatičnijih završnica ovog natjecanja Marin Čilić je u četvrtom meču prosuo 2:0 u setovima i brejk u petom protiv Juana Martina Del Potra koji je pobjedom 3:2 omogućio Federicu Delbonisu da u tri seta porazi Ivu Karlovića. Slavili su Argentinci povratnika Del Potra i neočekivanog junaka Federica Delbonisa, no da nije bilo jednog čovjeka, Argentina vjerojatno ne bi bila u Zagrebu tog vikenda.
Nakon što je prvog dana polufinala u Velikoj Britaniji u pet superteških setova pobijedio favoriziranog Andyja Murraya, a Argentina povela 2:0, Del Potro je odlučio igrati parove sljedećeg dana. No braća Murray bili su prejaki i slavili su u četiri seta.
Izmoreni i iscrpljeni Del Potro koji se tek vraćao u formu nakon ozljede, nije imao snage igrati zadnjeg dana protiv Daniela Evansa. I nakon što je Andy Murray "poderao" Guida Pellu i izjednačio na 2:2, činilo se da će Britanci završiti veliki preokreti i plasirati se u finale. Sve što je ove sezone fantastični Daniel Evans morao napraviti bilo je to da pobijedi Leonarda Mayera, tada 114. igrača svijeta.
Inače prosječni Mayer ove sezone igrao je očajno, a u polufinale Davis Cupa stigao je nakon što je tjedan prije na challengeru u Francuskoj izgubio od opskurnog Belgijca Jorisa De Loorea. Nitko mu nije davao previše šanse protiv Evansa i sve je išlo po planu nakon što je Britanac rutinski dobio prvi set.
No onda se Argentinac probudio. Do kraja meča odservirao je 15 aseva i dobio 84 posto poena nakon prvog servisa i iznenađeni Evans se polako lomio, dok se nije slomio u četiri seta i Argentina se plasirala u epsko finale s Hrvatskom.
Mayer je sezonu na kraju završio s 12 pobjeda i 15 poraza, ispadao je u prvim kolima Grand Slamova, a sezonu je završio porazom od Litavca Laryunasa Grigelisa na challengeru u Italiji. No kad je trebalo, bio je najbolji za svoju momčad i odigrao ključnu ulogu u osvajanju Davis Cupa.
2. Achmat Hassiem
Za ovog Južnoafrikanca gotovo sigurno niste čuli, no njegova priča može poslužiti kao svakodnevna inspiracija svima onima kojima se čini da su njihovi problemi najgori i da sve urotilo protiv njih.
I dok je većina plivača uglavnom u mirovini s 34 godine, Achmat Hassiem se natjecao i to na, ni manje ni više, nego olimpijskim igrama. No više od njegovih godina fascinantna je činjenica da Hassiem pliva bez - noge.
A najfascinantnija je priča o tome kako je izgubio desnu potkoljenicu. Prije točno deset godina s mlađim bratom trenirao je za spasioca u moru ispred Cape Towna.
"U jednom trenutku ugledao sam neki trokut koji pliva iznad površine mora, a ubrzo sam shvatio da je riječ o petmetarskoj bijeloj psini koja je plivala prema bratu. Počeo sam udarati po površini da mu skrenem pažnju s brata na sebe", prisjeća se Hassiem koji se za nekoliko sekundi našao pedesetak metara pod morem gdje ga je psina, držeći ga za nogu, odvukla.
"Najstrašnije je bilo to da sam sve slabije čuo brodske motore s površine. U meni je proradio instinkt za preživljavanjem i počeo sam ga bjesomučno udarati po glavi drugom nogom. U tom trenutku je pregrizao onu koju je držao i pustio me", rekao je Achmat.
Kad je isplivao na površinu, morski pas ga je ponovno napao. Kako se tada spasio, ni sam se ne sjeća, ali uspjeli su ga izvući na brod gdje ga je zagrlio brat kojemu je spasio život.
Na Igrama u Londonu osvojio je broncu na 100 m leptir i onda se senzacionalno plasirao na ovogodišnje Olimpijske igre, gdje nije ušao u finale, ali je inspirirao mnoge.
Nakon Rija se umirovio i postao je jedan od glavnih ljudi u UN-ovu programu zaštite morskih pasa, životinje koja ga je zamalo ubila.
3. Rob Greenwood
Britanska paraolimpijska plivačka reprezentacija u Riju osvojila je nestvarnih 47 medalja, od toga 16 zlatnih. U gotovo svim disciplinama Britanci su imali barem jednog plivača na postolju, 15-godišnja Ellie Robinson osvojila je zlato na 50 metara leptir, a 13-godišnji Abby Kane srebro.
Ničega ne bi bilo, kažu Britanci, da nije bilo Roba Greenwooda, nevjerojatnog izbornika plivačke reprezentacije. Greenwood je sa svojim plivačima živio svaki dan, razgovarao sa svakim osobno, pomagao im, usmjeravao ih i izvačio iz njih ono najbolje.
Za svoje rezultate proglašen je najboljim engleskim paraolimpijskim trenerom, a rekao je da će britanske plivače trenirati dok god bude mogao.
4. Chelsea Gray
Amerikanka Chelsea Gray (24) cijelu košarkašku karijeru provela je uglavnom na terapijama i u bolnicama. Teške ozljede koljena dvaput su prijetile da će joj uništiti karijeru i čudo je kako je uopće dospjela do ženske NBA lige, igrajući na sveučilištu Duke. Igrala je i jednu godinu u Izraelu, nakon čega ju je na draftu 2014. godine uzeo Connecticut Sun.
Nije započela nijednu od 34 utakmice u sezoni, imala je sitnu minutažu. Izmučenu ozljedama "tradeali" su je u Los Angeles Sparks, ekipu nakrcanu ženskim All-Star igračicama, u kojoj je prošle sezone jednom bila u početnoj petorci.
Ali da nije bilo nje, igračice s najmanjim ugovorom u momčadi, Sparksice ne bi osvojile prvi naslov nakon 2002. U prvoj utakmici finala protiv favoriziranog Minnesota Lynxa fantastično je asistirala Alani Beard za pobjedu. U četvrtoj utakmici vodila ih je do pobjede s 20 postignutih koševa, a u odlučujućoj, petoj utakmici ušla je s klupe i serijom 11-0 vratila ih u igru. Na rezultatu 75:76, samo 15 sekundi prije kraja utakmice, asistirala je suigračici šut za pobjedu i veliko slavlje, ali se kasnije uopće nije eksponirala.
5. Norveška rukometna reprezentacija
"Krađa", "zavjera", "lopovluk", samo su neki od termina koje koristimo kad suci na prvi pogled "pogurnu" neku momčad, a posebno smo, razumljivo je, osjetljivi kad je riječ o našoj reprezentaciji.
A što bi tek trebali reći Norvežani kojima su u siječnju Nijemci pobjednički gol, pet sekundi prije kraja polufinala Europskog prvenstva, zabili s previše igrača na terenu. Norveški rukometni savez na službenoj stranici objavio je snimke i fotografije na kojima se jasno vidi višak Nijemaca, uz obrazloženje da su trebali dobiti dvije minute i da bi Norveška, u igri sedam na pet, možda uspjela izjednačiti.
No Norvežani se nisu službeno žalili, nego su izjavili kako ne vjeruju da je bilo zle namjere Nijemaca te da višak igrača nije direktno utjecao na postizanje tog gola. Umjesto njih, na Olimpijske igre otišli su Nijemci. Zauzvrat su dobili nagradu za fair-play Međunarodnog olimpijskog odbora i veliko poštovanje Nijemaca.