SRETAN je svaki zaljubljenik u nogomet koji u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva ima svoju reprezentaciju, a ja ih imam čak dvije. Rodnoj se Hrvatskoj među najboljih osam nacionalnih momčadi svijeta posve neočekivano pridružila i moja druga domovina Švedska.
Nogometna sudbina već je poslala kući barem šest-sedam zvučnijih reprezentacija od švedske i barem stotinjak nogometaša boljih od najboljeg švedskog reprezentativca. Zlobnici su čak pisali kako neki švedski reprezentativci konstitucijom i kretanjem na terenu dosta sliče nogometašima. No Švedska se nekako probila u svjetsku elitu i putuje na četvrtfinale protiv Engleske 7. srpnja u Samari.
Gledao sam Blågult (plavo-žute) na Ulleviju u Göteborgu u generalnoj probi protiv Perua i vidio homogenu i borbenu, ali bezopasnu i ne odveć talentiranu domaću momčad. Nisam previše vjerovao u švedski uspjeh na SP-u, baš kao ni švedski mediji. Stockholmski dnevni list Expressen rangirao je krajem svibnja sve sudionike svjetske smotre i Švedsku smjestio na podjelu 14. mjesta, između Srbije i Maroka. Kakva zabluda!
Sumnjičavost prema mogućnostima švedske reprezentacije nije bila bez pokrića. Što reći o ekipi u kojoj su za pogotke zaduženi napadači francuskog Toulousea i Al Aina iz Ujedinjenih Arapskih Emirata? Radi se o Oli Toivonenu i Marcusu Bergu, koji je nogometnu reputaciju stekao u Panathinaikosu, a prošle se godine priključio ekipi Zorana Mamića. Berg na gol u dresu reprezentacije čeka još od listopada 2017., a na ovom je turniru igrač s najviše promašaja u udarcima na gol (13).
Što reći o kapetanu Andreasu Granqvistu, dominantnom komandantu švedske obrane, koji je jednom nogom već u igračkoj mirovini? Ovog ljeta 33-godišnji Granqvist se iz ruskog Krasnodara preselio u kadar švedskog drugoligaša Helsingborga, gdje ga nakon igračke karijere čeka mjesto sportskog direktora.
Problema je uoči početka SP-a bilo još, jer je možda i ključni švedski reprezentativac i strijelac pobjedonosnog gola u osmini finala protiv Švicarske Emil Forsberg, inače veznjak bundesligaša RB Leipziga, tijekom proljeća 2018. odigrao samo devet utakmica, s učinkom od jednog gola i nijedne asistencije.
Iz te šarene skupine nogometaša-radnika koji su godinama živjeli i igrali u sjeni velikog Zlatana Ibrahimovića, švedski je izbornik Janne Andersson od ljeta 2016. uspio složiti solidnu momčad.
Dijelom se oslonio na šestoricu igrača koji su 2015. osvojili naslov europskog prvaka U21, a dijelom na provjereni kadar iz prethodnih ciklusa.
Švedska je danas tamo gdje sa Zlatanom nije bila godinama
Pokazalo se da je Andersson imao sreću što se Ibrahimović oprostio od reprezentacije nakon Eura 2016. Tijekom 15 godina u nacionalnom dresu, Zlatan je svojom igračkom karizmom i karakterom koji ne trpi autoritete i konkurente ne samo reprezentaciju nego i kompletan švedski nogomet zapravo držao u svom čvrstom zagrljaju. A učinak momčadi bio je ispodprosječan, tek jedno četvrtfinale na velikim natjecanjima, na Euru 2004. u Portugalu.
Kad je nakon kvalifikacija u kojima je Švedska iza sebe ostavila Nizozemsku i Italiju shvatio da će njegovi dojučerašnji kolege ipak zaigrati na svjetskoj sceni, Zlatan je počeo slati ljubavne signale izborniku i pričati o povratku. Andersson je mjesecima ignorirao medijske istupe jednog od najboljih nogometaša 21. stoljeća, a onda u travnju 2018. konačno zaključio priču izjavom da ''na SP idu igrači koji su ga i izborili''.
Šveđani su u Rusiji startali tijesnom pobjedom protiv Južne Koreje (1:0), a onda su protiv Njemačke dotaknuli dno (1:2). Iako su imali igrača više, Anderssonovi izabranici ustrašeno su čuvali remi i na kraju iz prekida gol primili doslovce u zadnjoj minuti.
U samo nekoliko sati nakon utakmice švedski reprezentativac Jimmy Durmaz, koji je skrivio prekršaj iz kojeg je Kroos Njemačkoj donio pobjedu, dobio je tisuće poruka na društvenim mrežama. Mnoge su bile prijeteće i uvredljive, uz aluzije na njegovu nelojalnost švedskoj naciji zbog sirijskog podrijetla, pa je stožer reprezentacije čak zatražio intervenciju policije. Sljedećih dana uslijedila je lavina pozitivnih reakcija, kompletna švedska javnost stala je uz Durmaza, a švedska ministrica sporta Annika Strandhäll čak se u njegovu dresu pojavila u parlamentu.
Dogodilo se upravo ono što je izborniku Anderssonu trebalo - homogenizacija momčadi. U sljedeće dvije utakmice Švedska je uskrsnula, pobijedila favorizirani Meksiko i solidnu Švicarsku uz četiri postignuta gola i nijedan primljen. U švedskim medijima još se nitko nije usudio usporediti ovu momčad s onom generacijom Ravellija, Brolina, Larssona i Kenneta Anderssona koja je 1992. bila treća na EP-u i potom 1994. osvojila broncu na SP-u, ali poruka uoči četvrtfinala je jasna - ako svijet želi zaustaviti Švedsku, morat će pronaći nekog malo boljeg od Švicarske.