KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas ćemo se prisjetiti Bjorna Borga i Johna McEnroea, čije je "rivalstvo leda i vatre" 80-ih godina prošlog stoljeća bilo najznačajniji element u pretvorbi tenisa iz "dosadnog" sporta za društvene elite u jedan od najpopularnijih sportova današnjice.
PITATE li danas mlađe teniske navijače koji je meč najbolji u povijesti, velika je vjerojatnost da će vam reći da je to ono sad već epsko finale između Federera i Nadala u Wimbledonu 2008. Bio je to fantastičan meč, koji je na kraju Španjolac dobio nakon 9:7 u petom setu. Nadal je tada prekinuo niz od čak pet Federerovih titula na najvažnijem turniru na svijetu.
No, ako isto pitanje postavite nešto starijim fanovima, onda nema sumnje da će se priča vratiti 41 godinu u prošlost kad su na centralnom terenu All England Cluba 5. srpnja 1980. rekete ukrstili u tom trenutku prvi i drugi tenisač svijeta - Bjorn Borg i John McEnroe. Taj meč je postao mit, nešto puno više od same igre.
ESPN je taj meč proglasio najboljim finalom Wimbledona ikad i jednom od tri ili četiri najvažnija sportska događaja u povijesti. U velikoj anketi TV postaje Channel 4 britanska javnost uvrstila ga je na deseto mjesto na popisu najvećih 100 sportskih događaja u povijesti, a teniski stručnjak New York Timesa Neil Amdur napisao je 2011. godine: "Pratio sam finale Wimbledona 1980. između McEnroea i Borga. Do klasika Nadal - Federer iz 2008. taj dvoboj bio je najveći teniski meč koji sam ikad vidio. Nakon što sam pogledao film Borg vs McEnroe opet sam u iskušenju da kažem da je taj meč ponudio najviše čarolije u povijesti sporta."
Peterostruki uzastopni vladar Wimbledona protiv nadolazeće zvijezde. Hladni švedski robot protiv američkog razmaženog derišta. Ili, kako su ga engleski mediji nazivali - superderišta. Borg je bio neka vrsta božanstva, čisto savršenstvo bez emocija.
S druge strane, kako je tada formulirao BBC, McEnroe je imao status najgoreg predstavnika američkih vrijednosti još od Ala Caponea. Borg je bio malj koji je svoje rivale gazio snagom i moći, dok je McEnroe bio žilet koji bi protivnika lagano rezuckao sve dok ovaj ne bi iskrvario. Čak im i stil igre nije mogao biti različitiji. Šveđanin je carevao na osnovnoj liniji igrajući dvoručni bekend, a igra Amerikanca bila je servis - mreža i bekend jednom rukom. Lijevom, dok je Borg bio dešnjak.
Bio je to sukob dvaju svjetova za titulu u Wimbledonu, meč koji je postao opće mjesto ne samo sporta već i popularne kulture jer je stvorio rivalstvo koje je promijenilo kako svijet tenisa tako i živote ove dvije sportske legende.
Do početka sedamdesetih tenis je bio relativno dosadan sport rezerviran samo za elitu koju zapravo događanja na terenu previše nisu ni zanimala, već su dolazili na stadione jer je to bila stvar prestiža. Tenis tada nije imao prave junake, zvijezde koje su bile mnogo više od pukih udarača loptice i to ljude jednostavno nije zanimalo.
Neki novi klinci oslobodili su tenis rigidnih pravila i približili ga masama
A onda, nešto se počelo događati. Pojavili su se klinci koji su se usudili testirati rigidna pravila u do tada ukočenom sportu i postavili su neka svoja koja su tenis u kratko vrijeme učinili globalno popularnim. Rumunjski "klaun" Ilie Nastase svojim je ekscentričnim ponašanjem na terenu prvi probio led. Zatim su došli i ostali. Argentinski šarmer Guillermo Vilas, zločesti američki dečko Jimmy Connors, dobroćudni veseljak Vitas Gerulaitis, partijaner, standardni asortiman čuvenog Studija 54 te vlasnik najslavnije izjave u povijesti tenisa ("Nitko ne pobjeđuje Vitasa Gerulaitisa 17 puta zaredom", kazao je legendarni litvanski Amerikanac kad je 1980. nakon 16 poraza zaredom nekako uspio dobiti Connorsa). I naravno, Borg i McEnroe. Tenis je u samo nekoliko godina postao fenomen, a njegova glavna imena najveće svjetske zvijezde.
Ipak, vrhunac opće zaluđenosti tenisom dogodio se tog 5. srpnja 1980. kad je na teren izašao dvojac koji na prvi pogled nije mogao biti različitiji, a nitko nije znao koliko su zapravo slični. Najmlađi pobjednik u povijesti Roland Garrosa i Wimbledona te miljenik londonske publike protiv drskog balavca i štetočine koja je kvarila status tenisa kao gospodskog sporta.
George R. R. Martin je napisao Pjesmu leda i vatre, a rivalstvo Borga i McEnroea u povijesti tenisa ostalo je notirano kao "rivalstvo leda i vatre".
No, kako smo već napisali, dvojac je bio sličniji nego što je itko mogao zamisliti.
Borg je rođen 1956. u Stockholmu, a djetinjstvo je proveo u Sodertaljeu, predgrađu glavnog grada Švedske. Otac Rune bio je vrlo dobar stolnotenisač i za nagradu za osvojeno prvo mjesto na nekom lokalnom turniru dobio je teniski reket koji je poklonio devetogodišnjem sinu, a Bjorn se zarazio. Kako je često igrao s ocem stolni tenis, pravi tenis je igrao tehnikom ping-ponga koristeći zglobove i reket je morao držati s dvije ruke jer mu je bio pretežak. Sate i sate potrošio je lupajući u vrata garaže samo dva udarca. Tvrdoglav kakav je bio, nije prihvaćao savjete da mora promijeniti tehniku i proširiti asortiman udaraca. Legendarni John Newcombe, kad je prvi put vidio Borga kako igra, kritički je rekao da vjeruje da će vrlo brzo imati ozbiljnih problema sa zglobovima i ramenima. Čak i kad je osvajao najveće turnire, brojni stručnjaci su tvrdili da takav stil igre nije racionalan i da će Borga koštati apsurdna količina energije koju je trošio za svaki udarac. Međutim, te je udarce doveo do savršenstva.
Premda su mu otac i majka Margaretha bili velika podrška, mladi Bjorn je imao problem s autoritetima i disciplinom. Kada je kao 13-godišnjak pobijedio najboljeg švedskog 18-godišnjaka, voditelj teniske akademije u Stockholmu je Bjornovoj majci rekao da drugi roditelji ne žele da im djeca treniraju s njenim sinom i da bi bilo možda najbolje da se mladić prebaci na neki drugi sport u kojem će njegova strast i vulkanski temperament bolje proći nego u tenisu.
"Tenis nije za sve sojeve društva. Neka se bavi nekim drugim sportom", kazao je Bjornovoj majci.
Trener je Borga doveo do ruba. To je bilo najbolje što mu se moglo dogoditi
Tako bi vjerojatno i bilo da Bjorna neko vrijeme nije pažljivo proučavao Lennart Bergelin, do tada najbolji švedski tenisač svih vremena i aktualni izbornik Davis Cup reprezentacije. Iskusni trener je znao da u ruke uzima komad užarene lave, no pristao je na to jer je u neukrotivom mladiću vidio nešto drugačije. Tijekom treninga namjerno bi ga provocirao testirajući mu strpljenje i dovodio bi ga rub pucanja. Vrijeđao ga je, ponižavao, u mečevima s ostalim švedskim igračima krao bi mu poene želeći ga slomiti. Sve kako bi ga naučio najvažniju lekciju koju je Bjorn ikad dobio u životu.
Nakon što je vulkan eruptirao, a podivljali Borg je porazbijao sve oko sebe, Bergelin ga je posjeo i rekao mu je jednu rečenicu. Možda najvažniju rečenicu u povijesti tenisa.
"Obećaj mi da više nikad, ma što se dogodilo, nećeš pokazati niti jedan osjećaj, niti jednu emociju. Prihvatiš li to, napravit ću od tebe broj 1. Ako ne, možeš skupiti stvari i otići."
Sve dalje je povijest. Borg je od užarene stijene postao ledena santa koja je nekim hibridom tenisa, budizma, zena, joge, tko će ga znati čega sve tu nije bilo, postao simbol i najbolji igrač svijeta.
S 15 godina Bjorn je dobio šansu da zaigra u Davis Cup meču protiv Novog Zelanda, a protivnik mu je tada bio Onny Parun, u to vrijeme 20. tenisač svijeta. Borg ga je dobio u pet setova. Nakon toga više ga nitko nije mogao zaustaviti. Nešto kasnije iste te 1972. godine osvojio je juniorski Wimbledon, a u prosincu i neslužbeno juniorsko prvenstvo svijeta Orange Bowl, pobijedivši u finalu Vitasa Gerulaitisa. Iduće godine zaigrao je u seniorskoj konkurenciji, a već u travnju igrao je i prvo finale u Monte Carlu u kojem je izgubio od tada prvog igrača svijeta Nastasea. Godinu je završio na 17. mjestu, ali ovaj meteorski uspon bio je samo predigra za ono što će se dogoditi iduće godine. U finalu Roland Garrosa je u pet setova pobijedio Španjolca Manuela Orantesa. Bio je to prvi od šest French Opena koje će osvojiti do 1981.
Njegova izdržljivost i čelični fokus učinili su Borga praktički nepobjedivim na zemlji Roland Garrosa i travi Wimbledona. U Bergelinu je Borg imao puno više od trenera. Bio mu je drugi otac i najbolji prijatelj koji ga je štitio i pazio da Bjornovi unutarnji demoni, koji naravno nikad nisu nestali, nego su samo postali kontrolirani, ostanu najstrože čuvana tajna. Jer su baš ta nevjerojatna hladnoća i odsustvo svih emocija bili aduti kojima je Bjorn dominirao svjetskim tenisom.
"Bjorn nikad nije bio jedan od nas. Bio je drugačija vrsta. Znao bih odigrati nevjerojatan poen ili izvesti neku glupost na terenu, a on se ne bi ni nasmiješio. Na neki način, takvo njegovo ponašanje davalo je šarm mečevima protiv mene ili McEnroea. Mi bismo tada podivljali, izgubili razum, a on bi samo mirno sjedio naslonjen na klupi kao da se nalazi na nedjeljnom pikniku", kazao je veliki Connors, a McEnroe, kojem je Borg bio dječački idol, premda je Šveđanin samo tri godine stariji, priznao je da je neko vrijeme pokušavao skidati taj Borgov stil, no to je jednostavno bilo nemoguće.
"Imao je u sebi nešto što se ne može racionalno objasniti. Ne znam zašto je to bilo tako, ne znam čak ni što je to, ali to je tako bilo. Postoje ljudi koji posjeduju karizmu, da im se ljudi dive, a da pri tome ne moraju ništa napraviti. Ne znam, nekad sam u mečevima protiv njega imao dojam da je preko puta mene sam Superman. Pokušao sam biti poput njega, ali nisam uspijevao i jednostavno sam odustao. Mislim da je puštanje emocije prema van puno zdravije nego kupljenje u sebi", kazao je Big Mac, dok je sam Borg prilično precizno secirao i objasnio jedan od najvećih fenomena svjetskog sporta.
"Moji suparnici nikad nisu znali o čemu razmišljam i kako se osjećam. Smijem li se ili plačem, jesam li razočaran ili sretan. Nisu znali jer im nisam dozvolio da znaju. Držao sam to za sebe. To što sam prema vani izgledao smiren, ne znači da u sebi nisam kipio, ali nikad ne bih dopustio da to netko vidi."
Bos bi gazio po reketima, namjestio termostat na 12 stupnjeva, skinuo se gol i otišao spavati
Sportaši su često praznovjerni. Tenisači, sportski nomadi i usamljenici pogotovo. Kad je Goran osvojio Wimbledon 2001., cijeli je svijet pisao o njegovim ritualima. Teletubbiesi svako jutro, pišanje uvijek u jedan te isti pisoar, parkiranje na isto mjesto, iste loptice pri servisu… Borg je po tom pitanju bio još radikalniji. Njegovo praznovjerje postalo je legendarno i pokazalo je da kameno lice nije bilo samo nužno odraz unutarnje smirenosti, već i opsjednutosti ritualima. Žice na reketima morale su biti savršeno našpanane. Noć prije meča, tik pred polazak na spavanje, Bjorn i Bergelin na pod sobe bi stavili 50 reketa i po njima bi bosi hodali. Zatim bi Borg na termostatu postavio temperaturu na 12 Celzijevih stupnjeva, skinuo se gol i otišao spavati.
Borg je u to doba bio vjerojatno prvi sportaš koji je postao seks-simbol. Sa svojom dugom plavom kosom, savršeno isklesanim licem i hladnim samopouzdanjem izgledao je kao superheroj iz stripa i izazivao je histeriju gdje god da je došao. Djevojke su kampirale pred njegovim hotelom, a često bi neke od njih uspjele pronaći način da dođu do njegove sobe i ispred nje ostanu cijelu noć ako treba.
"Bilo mi je žao tih djevojaka. Jednom je jedna cura u Japanu cijelu noć spavala pred našim vratima. Kad sam je vidjela, rekla sam joj: Uđi, pozdravi Bjorna i onda možeš otići", pričala je kasnije Mariana Simionescu, bivša rumunjska tenisačica i prva Borgova supruga s kojom je bio u vezi od 1976.
Prema vani je sve izgledalo savršeno. Borg je izgledao prekrasno, igrao je fantastičan tenis, na travi Wimbledona bio je nepobjediv, a londonska publika ga je obožavala. Nešto slično kao danas Federera. Prema vani izgledalo je kao da Šveđanin nema manu, no bila je to samo krinka. Unutar svoja četiri zida unutarnji demoni koje je skrivao na terenu izlazili su vani. Znao bi urlati na Marianu i Bergelina, kojeg je čak usred tog Wimbledona 1980. i potjerao iz svog stožera. Bio je nesiguran i pucao je pod pritiskom. "Pet Wimbledona zaredom. To nikad nitko nije napravio. To je nemoguće", govorio je sam sebi. Znao je da poraz mora doći, a onda bi to značio kraj.
"Uvijek je bio vrlo smiren, osim ako bi izgubio meč. Tada nitko s njim nije smio razgovarati nekoliko dana. Nije mogao podnijeti poraz", kazala je Simionescu, a nešto slično je rekao i Bergelin:
"Bjornu je drugo mjesto na svijetu ista stvar kao i 12. ili 1012. Kad počne gubiti, gotovo je."
Sve je to Borga gušilo. Iako je imao samo 24 godine.
McEnroe je u djetinjstvu nakupljao bijes i oslobađao ga na terenu
Za razliku od Borga, McEnroe je imao sasvim drugačiju priču. Rodio se u Njemačkoj gdje mu je otac radio u američkoj vojsci i od malih nogu roditelji su od njega tražili da bude savršen. Vrlo dobro nije bila opcija, tražili su isključivo izvrsnost.
U filmu "Borg vs. McEnroe" redatelja Janusa Metza scena kad majka šiša malog Johna i sa smiješkom na licu ga pita kako je prošao kontrolni iz geografije najbolje oslikava pod kakvim je stresom i pritiskom McEnroe odrastao. Znajući što se sprema, John se počinje tresti od straha i gotovo jecajući kaže da je imao 96 posto riješenosti. Majka ga, ne skidajući pasivno agresivni osmijeh, pita: "A što je s tih četiri posto?". John joj, sad već gotovo u suzama, kaže da je imao najbolji rezultat u razredu, na što će ona: "Koliko vas je u razredu Johne? 30. Stvarni svijet ima puno više od 30 ljudi." Na obiteljskim večerama roditelji su Johna tjerali da rješava teške matematičke operacije doslovce ga predstavljajući kao čudo od djeteta. Ili nakazu, kako god hoćete.
Odrastajući u takvom okruženju, McEnroe je izgradio obrambeni mehanizam. Branio se agresijom i bijesom koji je akumulirao čitav život. Drugim riječima, postao je ono što je Borg bio kao dječak. Toliko različiti, a zapravo toliko slični.
Na stranu što je bio jedan od najboljih tenisača svih vremena, povijest sporta ga pamti najviše kao vulgarnog idiota koji je vrijeđao suce, protivnike, skupljače loptica, novinare, čak i navijače.
Međutim, nikad se nije ponašao tako kad je igrao protiv Borga. Na ATP-u su odigrali 14 mečeva (7-7), a divlji Amerikanac u tim dvobojima nikad nije napravio niti jedan najmanji incident.
"Nikad se nisam ponašao kao kreten kad sam igrao protiv njega. Previše sam ga cijenio", priznao je McEnroe.
Čak ni u finalu Wimbledona 1980. kad je za većinu stručnjaka bio favorit. Obožavao je Borga i bio je opsjednut njim.
Publika koja ga je prezirala McEnroea je ispratila ovacijama
Šveđanin taj turnir nije igrao dobro, mučio se, dok je Amerikanac relativno lagano došao do finala. Tog 5. srpnja 1980. McEnroe je prvi zakoračio na centralni teren. Cijeli stadion se orio od zvižduka. Nije ni trepnuo. Kad je ušao Borg, uslijedile su ovacije. Nakon nešto više od četiri sata cijeli All England Club bio je na nogama. Borg je u epskom meču slavio 1:6, 7:5, 6:3, 6:7 (16), 8:6 i napravio je nešto nestvarno - osvojio je peti Wimbledon zaredom. Kad je McEnroe primio trofej za drugo mjesto, svi koji su tog dana bili na stadionu ustali su na noge i naklonili se čovjeku kojeg su samo nekoliko sati ranije prezirali. Nagradili su ga za džentlmensko ponašanje i fantastičan tenis. Posebice u kultnom tie-breaku četvrtog seta kad je spasio čak sedam meč lopti.
"O ovom meču se i danas priča kao jednom od najboljih ikada, pa me to zasigurno uzdiglo na puno različitih načina iako sam izgubio", kazao je kasnije Amerikanac.
Godinu dana kasnije na istom mjestu slavio je McEnroe. Borg je imao 25 godina i bio je totalno potrošen. Izgorio je od silnih letova, besmislenih mečeva, ozljeda.
"Kad smo se rukovali na mreži, Bjorn je izgledao kao da mu je laknulo što je izgubio", pričao je McEnroe.
Borg je napustio teren i izašao sa stadiona prije nego što su započele ceremonije i konferencija za tisak. Otišao je ravno na aerodrom u teniskoj opremi. Nije ga zanimalo biti broj dva na svijetu. Ili prvi ili ništa. Znao je trenutak kad treba prestati. Nije se želio izložiti poniženjima i porazima od nadolazećih zvijezda.
"Najčudnije od svega bilo je to što sam, od svih finala Wimbledona koje sam dobio, najlakše mogao slaviti u tom finalu koje sam izgubio. Osjećao sam da sam puno bolji igrač. Ali nisam bio fokusiran. Kad sam izgubio, najviše me šokiralo to što se nisam ni najmanje uznemirio. Mrzim gubiti, ali tog dana laknulo mi je što je meč gotov. John me nagovarao da se vratim, da nastavimo naše rivalstvo, ali jednostavno više nisam imao želju", nedavno je u jednom intervju priznao Borg.
Šveđanin se prevario kad je mislio da će mu život biti lakši bez tenisa. Bez reketa u ruci izgubio je karizmu superheroja. Postao je slabašan čovjek. Tri godine kasnije raspao mu se brak nakon što je bio u aferi sa 17-godišnjom starletom, koja mu je rodila sina Robina. Uslijedile su optužbe za konzumiranje kokaina, a novi brak s deset godina starijom talijanskom pjevačicom Loredanom Berte nije potrajao dugo. Zatim je poslovno krahirao, ostao je bez svega. Njegova se tvrtka Bjorn Borg Design Group raspala i bio je prisiljen prodati skoro sve što je imao kako bi isplatio milijune dolara poreza i poslovnog duga. Neokrunjeni kralj Wimbledona dotaknuo je samo dno i 1991., u 34 godini života, napravio je potez koji nitko nije očekivao. Odlučio se vratiti na turniru u Monte Carlu. Pokušao je vratiti vrijeme i na zemljani teren izašao je u staroj opremi s antiknim drvenim reketom male glave. Naravno da nije imao nikakve šanse protiv Španjolca Aressea. Izgubio je 6:2, 6:3.
Mnogi su povratak shvatili kao rasprodaju ugleda, ali Borg je konačno pronašao mir
"Samo sam želio opet igrati tenis. Nakon što sam se povukao, sedam ili osam godina gotovo da nisam uzeo reket u ruke. Tada sam odlučio pokušati. Nisam se ni pripremao niti sam trenirao, samo sam se pojavio jer sam živio tada u Monte Carlu. Znao sam da ne mogu igrati dobro i da ću izgubiti. Ne mogu objasniti, ali kad sam vidio da se i Connors vratio, odlučio sam pokušati", pričao je Borg koji je nakon tog meča odigrao još njih par prije nego što je ponovno rekao tenisu zbogom. Ovaj put zauvijek.
Bez obzira na težak poraz, bilo je nešto posebno u tom potezu koji je bio puno više od obične želje za povratkom. Bjorn je tog dana na "šljaci" Monte Carla izgledao poput ostarjelog junaka koji se odlučio osloboditi od duhova ubijajući vlastitu legendu. Mnogi su tvrdili da je povratak uništio njegovu hladnu mistiku. Naprotiv, taj potez je pokazao koliko mu je igra značila i sad je napokon mogao pronaći mir koji je tražio čitav život.
Ironično, za razliku od svog najvećeg rivala, prijatelja i vjenčanog kuma Johna McEnroea, koji se cijelu karijeru borio protiv krutih regula teniskog establišmenta, a koji je danas istaknuti član iste te elite, Borg, čija je karijera bila pojam teniske savršenosti, daleko je od cijelog tog glamura. Wimbledon je, prema vlastitim riječima, posjetio samo jednom od svog umirovljenja, za tisućljetnu Paradu prvaka.
Vratio se doma u Švedsku, gdje se 2002. oženio treći put, s Patricijom Oestfeldt. Živi u Stockholmu i trenira neke nove klince valjda tražeći barem jednog kojem će i on moći reći onu rečenicu koju je njemu davne 1972. rekao Lennart Bergelin.