HAJDUK je pobijedio Rijeku na Poljudu i osvojio kup nakon devet godina čekanja. Bila je to od prve minute, uz iznimku Rijekine kontre, potpuno jednostrana utakmica u kojoj je splitska momčad bila puno bolji protivnik i zasluženo stigla do trofeja. Susret je prelomio naivni crveni karton Hrvoja Smolčića, ali Rijeka je i s 11 igrača na terenu imala velikih problema.
Hajduk ju je sustavno nadigrao u onim zonama i situacijama gdje je pokazala najveću slabost tijekom sezone. Valdas Dambrauskas je za finale sezone sačuvao najbolje od sebe i svoje momčadi kojoj je svako dodavanje djelovalo smisleno, logično i opasno.
S druge strane, Goran Tomić kojeg smo često i opetovano hvalili, nije uspio stići do trofeja u iznimno teškim uvjetima. Bez obzira na otegotne okolnosti, a bilo ih je, Rijeka je mogla i morala izgledati bolje, posebno s obzirom na to da im je zadnjih sedam utakmica u prvenstvu služilo skoro isključivo kao priprema za ovaj susret.
Neočekivani junak Dario Melnjak
Sve oči bile su opravdano uprte u najboljeg strijelca lige Marka Livaju. Bio je i ovdje izrazito opasan po gol Riječana, imao je i sjajnu asistenciju, ali prvo ime susreta i neočekivani junak definitivno je bio Dario Melnjak.
Osim dva gola, bek Hajduka mogao ih je dati još najmanje tri. Imao je ukupno sedam udaraca po golu i našao se u dvije sjajne šanse u kojima su ga centimetri dijelili od hat-tricka. S obzirom na to da je dao oba gola Gorici u polufinalu, ovaj trofej nosi njegov potpis.
Osim nevjerojatne energije koju je donosio i neumorne trke u oba smjera, Melnjak je u taktičkom smislu bio igrač preko kojeg se manifestirala Hajdukova dominacija. Dambrauskas je njime uspio nauditi Rijeci tamo gdje je najranjivija.
Kako je Hajduk umrtvio Rijeku
U fazi napada Hajduk je čitavo prvo poluvrijeme igrao tako da se Fossati s pozicije zadnjeg veznog igrača spuštao između dvojice stopera koji bi se raširili. Time je formalni gost ove utakmice dobio mirnu kontrolu napada u prvoj fazi gdje je uvijek imao višak u odnosu na Rijekina dva napadača, Drmića i Obregona.
Taj manevar je s jedne strane onemogućio Rijeku da pritišće Hajduk visoko bez velikog rizika, ali ponudio je i dimenziju više u napadu. Ferro i Elez su dobivali lopte na širokim pozicijama, tamo gdje Drmić i Obregon nisu mogli brzo izaći u blok.
To im je davalo odličan kut za pas u međuprostor na Krovinovića i Grgića koji su se čitavu utakmicu tu nudili i svojim kretnjama vezali Rijekinu veznu liniju koja je morala zbog viška igrača biti usidrena u sredini terena, bez mogućnosti brzog izlaska i pomaganja bokovima.
Trener Hajduka objasnio gdje je nastala ključna prednost
Postavljen u 3-2-5 formaciju u fazi napada, Hajduk je lagano kontrolirao tempo utakmice i osim kod gola Drmića nije izgubio nijednu loptu u zoni u kojoj bi Rijeka mogla brzo razviti opasni kontranapad.
Na poluvremenu susreta je pomoćni trener Hajduka Mislav Karoglan pojasnio na koji način je Hajduk stvarao višak. "Postavili smo Livaju na desnu stranu napada da opteretimo Smolčića i lijevu stranu njihove obrane. Tu smo stalno dolazili do viška i imali ulaz u zadnju trećinu terena."
Melnjak je dovršio posao
U takvom omjeru snaga, Melnjak je bio ključna figura u završnici. Krilo na toj strani, obično je riječ bila o Janu Mlakaru, uvlačilo bi se u sredinu i za sobom odvlačilo Ampema, a kasnije i Solana s pozicije desnog beka.
To je Melnjaku ostavljalo puno prostora za dijagonalna utrčavanja prema golu i stalno je bio napast iz drugog plana. Rijeka u drugom dijelu sezone ima velikih problema s kompaktnošću po širini terena i Dambrauskas je to majstorski iskoristio. I kad je vodila, Rijeka je izgledala kao momčad koja može puknuti u svakom trenutku.
Nepostojeća Rijeka
Za Gorana Tomića i Rijeku bio je ovo vrlo tužan kraj sezone. U suštini, utakmica se donekle odvijala po njihovoj uhodanoj špranci. Prepustili su loptu Hajduku i dočekali kontru, ali nikad nisu bili ovoliko pasivni na Poljudu i do lopte su mogli doći samo slučajno.
Bilo je objektivnih otegotnih okolnosti. Igrali su na gostujućem terenu protiv ekipe koja je u boljoj formi, koja je individualno kvalitetnija i koja ih je nedavno pobijedila 3:0 na Rujevici. Utakmica je klizila, a onda ju je crveni karton kapetana dokrajčio.
Bez obzira na to, ostaje jako gorak okus poslije ove utakmice. Rijeka se u najvećoj utakmici sezone, protiv najvećeg rivala, skoro pa nije ni pojavila. Time ne treba umanjivati odličan Hajduk, ali nemoguće je oteti se dojmu da je Rijeka popucala i nije bila ni izbliza ona agresivna ekipa koja zna pobjeđivati i kad joj stvari ne idu po planu.
Tužan kraj sezone
Tomić je definitivno zakazao. Hajduk je sustavno nadigrao Rijeku, a izgubljenost gostiju možda se najbolje vidjela na standardiziranim situacijama - prekidima, preko kojih je Hajduk dao izjednačujući gol i stvorio još tri vrlo solidne šanse.
Smolčićev oproštaj od kluba (odlazi na ljeto u Eintracht) bio je najtužniji mogući. Pavičić je pri izlasku izgledao kao još jedan igrač koji se oprostio od Armade, a upitno je ostaje li Tomić i iduće sezone.
Za momčad koja je dobar dio prvenstva bila konkurent za naslov i igrala najljepši nogomet u ligi, završetak sezone bio je totalni antiklimaks. Kao što smo već pisali, ako žele ostati dio vodeće četvorke, jednostavno će morati više uložiti u momčad.