TALIJANSKI Calciomercato u opširnom tekstu prisjetio se legendarnog Slaviše Žungula, jednog od najboljih, ali i najkontroverznijih igrača Hajduka svih vremena.
Žungul je bio kralj šesnaesterca, bio je igrač kojeg na terenu nije bilo 85 minuta, ali bi se u pravom trenutku pojavio na prvoj vratnici i odlučio susret. Žungul je bio jedan od najomiljenijih igrača zlatne generacije Hajduka '70-ih, a zbog njega je i Toni Kukoč na svoj žuti dres stavio sedmicu.
Žungul je za Hajduk igrao od 1971. do 1978., kad je klub sa Starog placa harao bivšom državom i igrao zapažene uloge u Europi. Kad je zbog svađe s upravom kluba 1978. napustio Jugoslaviju i otišao u SAD, bio je to ogroman šok. No, Slaviša Žungul je u Americi postao Steve Žungul i bio je kralj malog nogometa te aktivan dio američkog jet-seta.
"Za Žungula znate samo ako ste rođeni u Hrvatskoj (posebice ako ste navijač Hajduka) ili ako ste koncem '70-ih živjeli u Americi i pratili mali nogomet. Svi ostali teško će znati tko je bio Steve", tim riječima tekst počinje Calciomercato.
No, ako ste u dvije gore navedene kategorije, ovo će vas ime natjerati da vam kralježnica zadrhti i da pustite koju suzu.
Šest sezona, između 1972. i 1978., Slaviša Žungul bio je najbolji napadač Hajduka i jedan od najboljih jugoslavenskih igrača u razdoblju u kojem je Jugoslavija izbacivala talente poput Dragana Džajića, Branka Oblaka, Vladimira Petrovića, Jovana Aćimovića, Dušana Bajevića ili Ivice Šurjaka.
Žungula su često uspoređivali s Gerdom Mullerom, fenomenalnim centarforom minhenskog Bayerna i Zapadne Njemačke. Ipak, ako je velikom Gerdu zabijanje golova bilo jedini razlog života (a radio je to kao nitko drugi), Slaviša Žungul bio je nešto drugačiji.
Građa tijela bila im je drugačija. Muller je bio malen i nabijen, dok je Žungul bio ipak nešto viši. Bio je elegantniji i tehnički nadareniji od njemačkog bombardera. Hajduk je tih godina osvojio tri naslova i pet uzastopnih državnih kupova.
Zašto? Jer je volio noćni život, klubove i žene.
Bio je izuzetno šarmantan mladić koji je često flertovao s manekenkama, pjevačicama i ostalim djevojkama, a takav stil nije života nije bio prikladan profesionalnom nogometašu.
"Volio bih da mi se sudi za ono što radim na travnjaku, a ne za ono što radim izvan nogometa. Mislim da su moji golovi i dalje najbolji argument", pričao je Slaviša.
Hajduk je nastavio nizati trofeje, a ime Žungul, poput imena nekoliko njegovih suigrača, počinje kružiti ostatkom Europe.
U Španjolskoj, Engleskoj i Njemačkoj postoji nekoliko momčadi koje ga jako žele, ali propisi u Jugoslaviji su nemilosrdni. Potrebno je odslužiti vojni rok i u svakom slučaju nije moguće napustiti državu prije 28. godine. Ta strogost postaje sve stroža i teže podnošljiva za slobodni duh poput Slavišinog. U to vrijeme Žungul se posvadio i s predsjednikom kluba Titom Kiriginom, koji mu tjednima nije isplatio plaću. Uz to, Žungula je čekala i vojska, koja bi ga otrgnula iz nogometa i života kao boema.
U zimu 1978. dolazi neočekivano spašavanje.
Bilo je to 3. prosinca 1978. godine. Hajduk je odigrao posljednju utakmicu prije zimske stanke prvenstva, pobijedivši FK Sarajevo rezultatom 5:0. Žungul je jednom zabio, a samo u prvom dijelu sezone stigao je do 12 pogodaka.
Iz SAD-a dolazi Žungulov agent, Ante Kuzmić, na telefonski poziv Dragana Popovića, bivšeg nogometaša Hajduka sredinom 1960-ih, a sada trenera New York Arrowsa, momčadi koja sudjeluje u izuzetno popularnom dvoranskom nogometu.
Za Žungula je to prava ponuda u pravo vrijeme.
Nije važno radi li se o dvoranskom nogometu i razlikuje li se od onoga što je igrao do tog trenutka. To će mu biti putovnica za drugačiji život.
Slaviša i njegov agent pažljivo dogovaraju stvar. Izgovor je poslovno putovanje Žungulove djevojke, lijepe manekenke i pjevačice Moni Kovačić. Žungul traži da je prati na put, obećavši da će tijekom zimske stanke s Popovićevim timom nastaviti trenirati.
Nitko u Hajduku ništa ne sumnja.
Dvoranski nogomet u Sjedinjenim Državama nema službeno priznanje i nije dio FIFA-e, pa Žungul nema zapreku da tamo igra.
Žungul će se početi igrati sa Strijelama i nikada se neće vratiti u Jugoslaviju.
Amerikanci ne žele ukrasti Žungula. Ponudili su 200 tisuća dolara, ali Hajduk je to odmah odbio.
Čvrst stav Hajduka će spriječiti Slavišu (u međuvremenu "Stevea") da igra na otvorenom prvenstvu, koje u tom trenutku privlači ponajbolje igrače iz cijelog svijeta.
21. prosinca 1978. Slaviša Steve Žungul debitirat će u ligi u utakmici protiv Cincinnati Kidsa. Završit će 7:2 za Strijele, a popularni Steve zabio je pet pogodaka. U svojoj prvoj sezoni s New York Arrowsima Žungul je izborio finale, a tamo ga je dočekala momčad Philadelphia Fevera.
U prvoj utakmici, koja se igrala u Nassau Coliseumu na Long Islandu, Strijele će pobijediti rezultatom 14:7 (od kojih je polovicu postigao Žungul), a u povratku u Spectrum u Philadelphiji završit će 9:5, s tim da će se ovaj put Žungul zadovoljiti postizanjem hat-tricka.
Sljedeće godine slijedi niz pobjeda i osobnih rekorda.
Za Strijele četiri uzastopna naslova prvaka, za Žungula četiri uzastopna trijumfa kao najbolji igrač sezone i najboljeg strijelaca.
Izuzetan podvig dogodit će se u sezoni 1980./1981.
Osvojit će titulu najboljeg strijelca sa 108 golova u 40 utakmica. Drugi na listi najboljih strijelaca, Vic Davidson iz Phoenix Inferna, postigao je 58 golova. Točno 50 manje od Stevea.
Godine 1988. vratit će se igrati za San Diego Sockerse, prije nego što je napustio nogomet 1990. Naravno, ponovno dajući svoj doprinos u dva nova naslova koja je uzela njegova momčad.
ANEGDOTE IZ BURNOG ŽIVOTA
Za svakoga tko je vidio Žungula na djelu u njegovim ranim godinama u Hajduku, nema sumnje: bilo mu je suđeno da postane jedan od najjačih napadača u Europi.
Jurica Jerković, legenda tog Hajduka sredinom 70-ih, nema sumnje.
"Sa Žungulom i Šurjakom imali smo dva napadača nevjerojatne vrijednosti. Oboje su bili jako mladi i da je Žungul ostao s nama u Europi, mogli smo postići sjajne rezultate."
Žungul je bio sjajan, ali imao je i ogroman ego, o čemu su nešto rekli njegovi suigrači i rivali.
Po povratku u autobus nakon što su pobijedili Philadelphia Fever, dolazi do žestoke rasprave. Vratar Shep Messing, protagonist izvrsne utakmice, u kojoj je skupio nevjerojatnih 26 obrana, izabran je za najboljeg igrača finala.
Žungul to ne prihvaća i počinje se raspravljati s Messingom oko toga tko je zaista zaslužio trofej. Rasprava je dovela do žestoke tučnjave. Samo nekoliko sati kasnije proveli su večer zajedno pijući u jednom njujorškom klubu!
Shep Messing definira Stevea Žungula kao nogometaša.
"Bio je munjevit, snažan u zraku, s lakoćom je igrao s obje noge. Za njega to nije imalo razlike. Njegova kontrola lopte, osobito u uskim prostorima, bila je impresivna. Puno se pričalo o Tatu (Brazilac Antonio Carlos Pecorari) ili Kanađaninu (jugoslavenskog podrijetla) Branimiru Branku Šegoti kao velikim zvijezdama dvoranskog nogometa, ali nitko se nikada nije uspio iskazati kao Steve."
Sam Popović, njegov trener u Strijelama, uvijek je priznavao da je bilo teško kontrolirati Žungula izvan travnjaka. Pravila koja je nametnuo trener predviđala su da su igrači uvijek bili kod kuće najmanje 24 sata prije utakmice.
Ta su pravila vrijedila za sve, osim za Žungula, koji bi prethodnu noć proveo u klubovima, spavao do 14 sati, a zatim bi navečer odigrao veličanstveno.
Među njegovim brojnim rekordima u Indoor Socceru postoji jedan doista spektakularan: hat-trick postignut u samo 37 sekundi igre! Vrijeme igranja se mjerilo kao u košarci, dakle mjerila se samo čista igra, ali to je još uvijek pothvat na vrlo visokoj razini.
Steve Žungul je igrao samo dvije sezone u NASL-u, ali i to mu je bilo dosta da pokaže svima kakav je igrač.
Žungul je postigao 39 golova u 51 utakmici, osvojio je naslov najboljeg strijelca u drugoj sezoni i završio obje sezone u idealnoj postavi prvenstva, uz igrače poput Franza Beckenbauera, Fransa Thissena, Johana Neeskensa i Paragvajaca Roberta Cabanasa.
Danas, u 67. godini života, Slaviša Steve Žungul živi u dolini San Pasqual, nedaleko od Escondida. Zaradu je uložio u nekretnine i živi na svom ranču sa suprugom Lorenzom i djecom Saškom i Marcom. Godinama nije davao intervjue.
Toliko o njemu govori njegova legenda.