KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas ćemo se prisjetiti Briana Clougha, jednog od najboljih trenera u povijesti nogometa, čovjeka koji je niželigaše pretvarao u engleske i europske prvake, ali i koji je pokazao koliko se razum može pomutiti kad se zbog jednog detalja ljubav pretvori u mržnju.
Osvojili su najljepši i najčišći Scudetto u povijesti. Jurić ih približava toj eri
"NE KAŽEM da sam najbolji trener, ali sam sigurno u top 1", jedna je od legendarnih izjava Briana Clougha, ekscentrika, svadljivca, čudaka, ali i nogometnog genija. Možda i najvećeg u povijesti nogometne igre.
Osim vlastitih navijača i njegovih igrača, nitko ga nije volio baš zbog arogancije, sarkazma i brutalne iskrenosti koju nikad nije skrivao. Zapravo, obožavali su ga novinari jer su današnje presice Josea Mourinha u usporedbi s Cloughovima bile tihe mise. Za njegove verbalne vratolomije pročulo se i izvan Otoka, pa i u tada nogometno egzotičnoj Americi, a došle su i do najlegendarnijeg "lajavca" u povijesti sporta Muhammada Alija.
"Neki momak u Engleskoj, neki Brian Clough, čuo sam da priča previše. Kaže da je drugi Muhammad Ali. Postoji samo jedan Muhammad Ali. Sada, Clough, dosta mi je, prestani", u šali je u kameru govorio Ali. Naravno da je Clough prihvatio bačenu rukavicu.
Čovjek koji je dva puta napravio nemoguće
On je čovjek koji je napravio nemoguće. Derby County je od trećeligaša pretvorio u engleskog prvaka, a provincijski Nottingham Forrest je s dna druge lige odveo prvo do samog vrha države, a onda i do dvije titule europskog prvaka. Baš zato što je bio po svemu drugačiji od ostalih.
Najbogatiji klubovi su uvijek imali najbolje trenere, najveće zvijezde, najljepše stadione, ali Clough je funkcionirao drugačije. Nikad nije tražio najskuplje igrače, želio je samo one koji su mu trebali u datom trenutku i one koji će biti spremni prihvatiti njegovu definiciju odanosti i obitelji. Ti su ljudi bili spremni za njega dati život, a on je to znao i zato je neke od njih vodio sa sobom gdje god da je radio. Možda ti momci nisu bili najbolji igrači na svijetu, ali Cloughu su baš oni bili potrebni za trofeje.
Najveći pokretač u karijeri bio mu je izazov. Ništa ga u životu nije toliko motiviralo kao situacije kad bi ga svi otpisali, pa čak i ponizili. Pao bi na zemlju, a onda bi se digao jako visoko i šepurio da svi vide tko je jebeni Brian Clough.
Ekscentrik, svađalica, tašti genij i jedini čovjek kojeg se preplašio Crazy Gang
Kolege je vrijeđao i nazivao ih ‘’običnim prljavcima’’, suparničke igrače je prezirao i trudio se dati im to do znanja, a odluke vlastite uprave je ignorirao. Zato što se je smatrao najboljim trenerom na svijetu i taština ga je sputavala da posluša ikoga osim samoga sebe. Nitko ne može poreći da je bio arogantan, bezobrazan, ekstremno samouvjeren i taj ga je karakter puno puta skupo koštao. Ipak, te mane je znao pretvarati u vrline. Jedna anegdota možda najviše simbolizira tko je bio Brian Clough.
Na mitski City Ground, dom Foresta, početkom devedesetih stigao je Wimbledon, čuveni ‘’Crazy Gang’’ čijih su se igrača na čelu sa "psihopatom" Vinniejem Jonesom plašili i domaći i protivnički navijači, suci, novinari, pa čak i vlastiti suigrači.
Uoči utakmice Clough je pokušavao svojim igračima dati posljednje upute, no dok je crtao na ploči iz gostujuće svlačionice čula se glasna muzika iz golemog kazetofona koji je Wimbledon posvuda nosi sa sobom. Clough je kazao svom pomoćniku Alanu Hillu da ih zamoli da je stišaju. U šlapama i s mrkim pogledom otvorio mu je baš Vinnie Jones.
‘’Čuj, Vinnie, biste li ikako mogli smanjiti muziku? Znate, našem šefu smeta’’, pomalo uplašeno je kazao Hill.
‘’Da, da, naravno, nema problema’’, odgovorio mu je Jones, ali umjesto da stiša kazetofon, on ga je dodatno pojačao.
Clough je opet zamolio jadnog Hilla da ode i da im kaže da smanje muziku, no opet se ništa nije promijenilo. Tada je Clough odložio kredu i bez kucanja je uletio u najopakiju nogometnu svlačionicu u povijesti. I dok su ga Jones, Fashanu, Wise i Sanchez zbunjeno gledali, uzeo je kazetofon i razbio ga o pod.
‘’Sad slušajte jebenu muziku, momci’’, kazao im je i zatvorio je vrata.
Muda do poda, ego do plafona, nepromišljenost, ludost i hrabrost. Sve to skupa je bio Brian Clough.
Vodio je buran život, obilježen borbom protiv alkoholizma, skandalima, brojnim usponima i padovima. Ipak, ostavio je neizbrisiv trag u povijesti nogometa.
Trebao je biti najbolji golgeter u povijesti Engleske
Prije nego što je postao trener, Clough je imao impozantnu igračku karijeru u kojoj je za Middlesbrough zabio čak 197 golova u 213 nastupa, ali zbog ozljede koljena morao ju je završiti već s 29 godina. Bila je to sportska tragedija jer Engleska možda nikad u svojoj povijesti nije imala takvog golgetera, ali Clough nije previše očajavao. "Možda ne mogu više igrati, ali nogomet je moj život i planiram napraviti velike stvari", kazao je u bolničkoj postelji supruzi Barbari.
Iskra ne samo da se nije ugasila, već se pretvorila u buktinju koja će ubrzo zapaliti cijelu Englesku. Clough je prve trenerske korake napravio u omladinskoj akademiji Sunderlanda, a onda je dobio trenersku licencu i tehnički je mogao sjesti na klupu bilo kojeg profesionalnog kluba.
Telefonski poziv koji je promijenio povijest engleskog i europskog nogometa
Počeo je doslovce na samom dnu. Prvi trenerski posao je dobio u sedmoligašu Burton Albionu. Nakon korektnih rezultata 1965. stigao je poziv iz Hartlepoola, a Cloughu je prvi potez bio nazvati bivšeg suigrača iz Middlesbrougha Petera Taylora. Taj telefonski poziv bez dvojbe je najvažniji poziv u povijesti engleskog nogometa jer je te večeri stvoren tandem koji će u idućih 15 godina šokirati nogometni svijet.
Dvogodišnje iskustvo u Hartlepoolu, slabašnom četvrtoligašu bez realne perspektive, s momčadi bez ambicije, talenta i ikakve volje za progresom, poslužilo je kao temelj za uspjehe koji će uslijediti. Iako je Clough najbolje funkcionirao u takvim defetističkim okruženjima, kada treba "od govna napraviti pitu", posvađao se s upravom jer nije dopuštao da mu se nitko od čelnih ljudi kluba petlja u posao. No u tom je razdoblju dobio Johna McGoverna, 16-godišnjeg Škota koji je cijeli ostatak karijere proveo igrajući za njega - od Hartlepoola, Derbyja, Leedsa do Forresta s kojim je osvojio dvije uzastopne Lige prvaka.
Čudo u Derbyju
Vlasnik Derby Countyja, kluba koji je punih deset godina balansirao između druge i treće lige, Sam Longson praktički iz očaja je pozvao Clougha i Taylora, u tom trenutku ne shvaćajući da je napravio temelje za budućeg prvaka Engleske.
U Derbyju je Clough zatekao doslovce identičnu situaciju kao u Hartlepoolu. Pola momčadi je dolazilo na treninge samo da bi se nakon njih mogli opijati u obližnjim pubovima, a prvi napadač Ian Buxton paralelno je bio igrač kriketa, pa je Clough mogao računati na njega samo jedan dio sezone. Netko bi drugi poslao sve u vražju mater, upitao se što mu sve to treba, ali ne i Clough. John O'Hare nije bio neka posebna klasa napadača, ali Clough ga je poznavao još iz vremena dok su obojica bili u Sunderlandu i jako je dobro znao što mu ovaj može dati. Na sličan način je u Derby stigao i Alan Hinton i Clough je polako slagao kockice.
Ipak, nešto je nedostajalo. Tada je Peter Taylor pokazao zašto je bez njega i bez njegovih savjeta Clough bio bespomoćan. Dave Mackay je bio veteran koji je 11 godina igrao u Tottenhamu te se spremao zaključiti karijeru i postati trener u škotskom Heartsu. Clough i Taylor su mu pozvonili na vrata i nakon desetak minuta razgovora Derby je dobio igrača za domete koji su do prije godinu dana bili nezamislivi.
Kemija u momčadi je bila sjajna, Clough je od "družine od vješala" napravio obitelj i, kako je sam jednom rekao, "snaga i sloga koje je Derby tada imao mogle su poraziti i Hitlera 1939."
Derby je osvojio Drugu ligu u sezoni 1968./69., ali jedan događaj iz te sezone uvelike je utjecao na život i karijeru Briana Clougha. Odnosno, odredio ga je.
Leeds United je u to vrijeme bio najveća sila u Engleskoj. Moćna ekipa legendarnog Dona Revieja predvođena mitskim kapetanom Billyjem Bremnerom bila je najbolja momčad na Otoku i kad je ždrijeb FA kupa spojio Leeds i Derby, nitko nije bio sretniji od Clougha.
Kako je nastala najveća mržnja u povijesti engleskog nogometa
Vlastitim rukama glancao je zidove prljavih svlačionica želeći da kao pravi domaćin na najbolji mogući način ugosti klub koji je tada bio sinonim za uspjeh i blještavilo. Sve ono o čemu je sanjao. Clough je čak kupio najbolje vino i u svom uredu je planirao nakon utakmice počastiti Revieja kojem se divio. Leeds je tu utakmicu dobio 2:0, a trener Leedsa, ne znajući uopće tko je Clough, čestitao je Tayloru misleći da je on trener Derbyja. Od tog se trenutka sve promijenilo u Cloughu. Ljubav prema Revieju je prerasla u mržnju, a respekt i poštovanje u totalnu opsesiju. Brian je tada imao samo jedan cilj - plasirati se u Prvu ligu i biti bolji od Leedsa.
Upravo se to i dogodilo.
U svojoj debitantskoj sezoni u eliti Derby je bio sjajan, četvrti, a onda je Taylor povukao još jedan genijalan potez. Uvjerio je Clougha da im je nužan Archie Gemmill, omaleni Škot čiji se gol Nizozemskoj na SP-u 1978. smatra jednim od najljepših u povijesti i opjevan je u kutnom filmu Trainspotting.
Neviđenom brzinom Derby je izrastao u najveću silu engleskog nogometa, a 1972. osvojio je naslov prvaka putem porazivši i Leeds Dona Revieja.
Bio je opsjednut Reviejom i Leedsom, mrzio ih je, a oni su još više mrzili njega
Zgodan, elokventan i bez dlake na jeziku, Clough je preko noći postao najveća zvijezda engleskog nogometa, veća od bilo kojeg igrača u to vrijeme. Međutim, to mu nije bilo dovoljno. Previše ga je peklo ono poniženje iz FA kupa protiv Leedsa i stoga je kad je god bilo prilike vrijeđao Revieja i njegove igrače. Otvoreno je govorio da su divljaci i siledžije koji ne poštuju ljepotu nogometne igre već će za bodove prodati i dušu vragu. Clough je mrzio Leeds, a Leeds je mrzio Clougha.
Ipak, Brian se osilio, previše je poletio i uprava kluba više mu nije držala leđa. Pretjerivao je u javnim istupima, ponašao se kao da je veći od kluba, a dogovarao je transfere bez da je od ikoga tražio dozvolu. U svojoj samodopadnosti, a bez konzultacije s Taylorom, podnio je ostavku smatrajući da će ga Longson na koljenima preklinjati da se predomisli. Prevario se. Uprava kluba je prihvatila ostavku, a za trenera kluba je imenovala Davea Mackaya. Clough je bio u šoku i smatrao je to izdajom.
Taylor im je sredio angažman u tada ambicioznom trećeligašu Brightonu. Clough je to smatrao poniženjem, ali je ipak pristao.
Zatim se sve okrenulo. Reprezentacija Engleske se domaćim porazom od Poljske nije uspjela plasirati na SP u Njemačkoj 1974., a ceh je platio legendarni izbornik Alf Ramsey. Savez je izabrao Dona Revieja za novog izbornika, što je značilo da je Leeds ostao bez trenera.
Clough je za to vrijeme propadao u Brightonu. Bio je odvojen od obitelji i živio je u hotelu, a klub je gubio čak i od amaterskih klubova. Tada je izgledalo da je sve propalo, čak je i Clough, onako drčan i samouvjeren, polako gubio vjeru. Brighton se spremao na početak nove sezone kad je predstavnik Leedsa došao do Briana i ponudio mu je klupu koju je prezirao.
Najveća pogreška u karijeri Briana Clougha
U svojoj bolesnoj opsjednutosti Reviejem i fiksacijom da dokaže da i na klupi svog arhetipskog neprijatelja može napraviti bolje rezultate nego njegov prethodnik, Clough je zaboravio na razum i na sve uvrede koje je godinama slao na adrese igrača Leedsa i prihvatio je posao. Taylor ga je molio da odustane, ali bila je to nemoguća misija i suradnja je pukla. Taylor je ostao u Brightonu, a Clough je otišao u Leeds da doživi vjerojatno najveću sramotu u povijesti nogometa.
Revie je za igrače Leedsa bio drugi otac, a Bremner i ekipa nisu zaboravili kako ih je godinama častio Clough. Sabotaža je preslaba riječ za ono što je Clough doživio u Leedsu. Igrači su gubili sve utakmice, a kapetan Bremner je čak navodno namjerno zarađivao suspenzije samo da ne mora igrati za čovjeka kojeg je prezirao. Nesretna avantura Briana Clougha na Elland Roadu je trajala samo 44 dana.
Najveći klubovi nisu ga željeli. Znali su da ih može odvesti u visine, ali bilo im je jasno da je tempirana bomba koja se grozi bilo kakvog autoriteta. Nitko nije bio spreman riskirati osim kluba koji ionako nije mogao ništa izgubiti.
Propast u Leedsu, a onda novo čudo u Nottinghamu
Posao je našao u Nottingham Forestu, malom klubu bez ambicije i velike tradicije. Početak je bio grozan. Momčad je bila očajna i prvu sezonu su završili na 16. mjestu, jedva se spasivši od ispadanja u Treću ligu.
Prvi put u trenerskoj karijeri Clough je ostao sam, bez pomoći Taylora, i pod hitno je morao smisliti neko čudo. Tada je za Forest igrao John Robertson, veznjak s previše kilograma viška koji je bio na transfer listi. Debeli i za svijet oko sebe nezainteresirani veznjak proždirao je sve što bi našao, a navodno je pušio četiri kutije cigareta dnevno. Pivo mu nitko nije ni brojao. Ipak, trenerski genij Briana Clougha vjerovao je da u ovom Škotu ima nešto. Clough je mjesecima radio s Robertsonom, stavio ga je na strogu dijetu i maksimalno mu se posvetio. Trud se isplatio, a Robertson je za kratko vrijeme postao jedan od najboljih veznjaka na Otoku. Idući potez bio je dovođenje svojih miljenika McGoverna, O’Hare i Gemmilla te jednog od najboljih engleskih golmana u povijesti Petera Shiltona.
Nedostajao je još samo Taylor. Clough ga je nazvao, doslovce ga molio da mu se vrati, a dobri stari Peter je naravno pristao. Savršeni par se opet spojio. Spojio se da ispiše vjerojatno najluđu priču u povijesti klupskog nogometa.
Forest se plasirao u Prvu ligu, gdje nije znao za poraz na 26 utakmica sezone. Na tih 26 su nadovezali još 16 iduće sezone i bio je to rekord koji je tek 2004. srušila Arsenalova generacija The Invinciblesa. U konkurenciji najmoćnijeg Liverpoola ikad, koji je dvije godine uzastopce osvajao naslov prvaka Europe, Forest je već prve sezone uzeo titulu u Engleskoj, a onda i Kup prvaka.
Putem do finala Forest je rušio Köln, Grasshopper, AEK i aktualnog prvaka Liverpool, a u finalu u Münchenu je 1:0 pobijedio švedski Malmo. Gol za naslov prvaka Europe zabio je Trevor Francis, kojem je to bio debi u dresu Foresta i prva europska utakmica u karijeri.
Iduće sezone Forest je završio peti u prvenstvu, ali je opet dogurao do finala Kupa prvaka. Na Bernabeu je HSV Ike Buljana kojeg je s klupe vodio Branko Zebec bio bolji, ali je Shilton odigrao utakmicu života. Gol odluke je pao u 20. minuti, a zabio ga je John Robertson, isti onaj lik kojeg je klub par godina ranije zbog debljine želio otjerati. Clough je valjda jedini na svijetu vjerovao u njega, a ovaj mu je to vratio. U dresu Foresta ovaj je Škot odigrao 243 utakmice u nizu, bio je ključni igrač u osvajanju dvije uzastopne Lige prvaka (1979. i 1980.) i izabran je za najboljeg igrača Foresta u povijesti.
Sezonu kasnije Forest je počeo padati na ljestvici, a Peter Taylor se odlučio vratiti u Derby i spasiti klub koji je ponovno bio u rasulu. Nije uspio.
Tragedija na Hillsboroughu i smrt najboljeg prijatelja
Peter Taylor je nakon kratke i teške bolesti umro 4 listopada 1990. Kad je čuo vijest, Clough je poklopio slušalicu i neutješno plakao nekoliko sati. Svom najboljem i vjerojatno jedinom prijatelju posvetio je biografiju objavljenu 1994.
Clough je s Forestom u idućih nekoliko sezona imao solidne rezultate, ali bilo je jasno da bez Taylora to više nije to. Čak je i on izgubio žar koji ga je nosio cijelu karijeru. Polufinale FA kupa 1989. trebali su igrati njegov Forest i Liverpool, a umjesto praznika nogometa dogodila se tragedija. Clough je gledajući kako se broj mrtvih na travnjaku Hillsborougha povećava preklinjao navijače da se smire, a zatim je šokiran viđenim otišao sa stadiona. Nakon te tragedije i smrti Taylora bilo je jasno da je jedna od najvećih karijera u povijesti nogometa gotova.
Clough je ostao u Nottinghamu do 1993., kad je već dobrano bio načet alkoholom i tada je shvatio da je vrijeme za mirovinu. Stanje mu je bilo sve gore i 2003. je transplantirao jetru, no ni to nije pomoglo. Idućeg rujna prestalo je kucati srce čovjeka koji je obilježio ne samo engleski nogomet, već i popularnu kulturu Otoka 20. stoljeća.