PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.
Prvi klub koji je razbio duopol Dinama i Hajduka u HNL-u danas im više nije prijetnja. NK Zagreb trenutačno je četvrtoligaš, ali njegova čudesna sezona 2001./02. zauvijek će se pamtiti kao šampionska i povijesna za hrvatski klupski nogomet.
TITULAMA prvaka Hrvatske u nogometu mogu se pohvaliti samo četiri kluba. Zagrebački Dinamo je apsolutni rekorder s čak 22 naslova prvaka, Hajduk ih ima šest, a Rijeka i Zagreb po jedan.
Dinamo, Hajduk i Rijeka (uz Osijek) i ove se sezone bore za titulu, netko od njih s više, a netko s manje šansi, ali ta je trojka tu. A Zagreb... Zagreb je nestao s nogometne mape i potpuno propao. Momčad koja je prije 20 godina na čelu s pokojnim Cicom Kranjčarem senzacionalno osigurala titulu dva kola prije kraja, danas tavori u četvrtoj ligi.
Zagrebački Bijeli, koji su prije dva desetljeća igrali možda i najljepši nogomet otkako je HNL-a i predstavljali zadnji dašak nogometne romantike, danas su uništeni, protjerani sa stadiona koji su proslavili i igraju među amaterima.
Zagreb je danas na dnu, a prije 20 godina bio je na vrhu. Dana 4. svibnja 2002. cijela Kranjčevićeva je slavila, a slavili su i neutralni navijači širom Hrvatske jer je titulu uzela momčad koja je to zaslužila po apsolutno svemu; od načina na koji je složena do stila igre i šarma Cicine nogometne filozofije.
Kako je Cico s ''otpadnicima'' postao avangarda
Većina te ekipe bili su ''otpadnici'' iz drugih klubova, Dinama, Hajduka, čak i Rijeke... Otpadnik je bio i Kranjčar, koji u Kranjčevićevu nije stigao iz Dinama, Hajduka ili nekog elitnog kluba iz inozemstva. Došao je početkom sezone iz Marsonije u paketu s Ivicom Olićem i Bernardom Brnjićem.
Na početku sezone nitko ozbiljan nije ni pomislio da bi Cico sa Zagrebom mogao napraviti nešto veliko. Kranjčar nije imao zvijezda, čak ni Ivica Olić tada nije bio ono što će postati kasnije, ali imao je sastav koji je imao talent, srce, dušu i karakter. Upravo je to i želio.
''Ne želim najbolje igrače, želim one koji mi trebaju'', u srpnju 1979. rekao je legendarni američki hokejaški trener Herb Brooks kad je tražio sastav koji će samo pola godine kasnije na Igrama u Lake Placidu napraviti najveće čudo u povijesti sporta i sa skupinom sveučilištaraca srušiti SSSR, najbolju hokejašku reprezentaciju u povijesti.
Cico je u ruke dobio upravu takvu ekipu. Od skupine sjajnih haklera, frajera, zajebanata i nogometnih romantika u samo par mjeseci stvorio je obitelj koja je te sezone gazila HNL-om na valu međusobnog prijateljstva, povjerenja i harmonije.
Nitko nije iskakao iz ekipe, momčad je bila sve. Iz raje se nije izdvajao čak ni Ivica Olić, za kojeg je već tada bilo jasno da je prerastao HNL i da će njegova zvijezda ubrzo zasjati na puno većim pozornicama od one u Kranjčevićevoj.
Cico je od ekipe stvorio prijatelje i obitelj, zato je napravio čudo
Admir Hasančić bio je jedan od ključnih igrača Rijeke one kontroverzne 1999. kad je klub s Kvarnera u zadnjem kolu na Kantridi protiv Osijeka ostao bez titule. Upravo je Hasančić u 88. minuti zabio za pobjedu vrijednu naslova, ali taj je gol pomoćni sudac Zoran Krečak poništio iako je pogodak bio regularan. Hasančić je u Kranjčevićevu stigao u ljeto 2001. kad se gradila šampionska generacija.
''Bili smo prava klapa. Nakon pobjeda smo se znali pošteno proveseliti. Nismo jednom nakon gostujućih pobjeda zaustavili autobus da negdje kupimo piće i slavimo sve do Zagreba. Cico je od nas stvorio prijatelje, obitelj i zato smo osvojili naslov, jer smo baš ginuli jedan za drugoga.
Tu sezonu sam došao iz Rijeke kad su nam ukrali titulu, a sa mnom je stiglo još 10-11 igrača. Cico je u samo jednoj sezoni uspio složiti stroj za zabijanje golova. Igrali smo strašan nogomet, nevjerojatno efikasan. Mislim da prvih 14-15 utakmica nismo izgubili. Baš smo bili prava ekipa'', kaže nam Admir Hasančić.
Vladimir Vasilj, Ivica Pirić, Goran Stavrevski, Vedran Ješe, Damir Milinović, Joso Bulat, Dalibor Poldrugač, Frane Ćaćić, Ibrahim Duro, Hrvoje Štrok, Admir Hasančić, Antonio Franja, Ivica Olić, Petar Krpan, a na čelu Zlatko Kranjčar. Jaču ekipu teško možemo zamisliti, a ta je momčad igrala nogomet kakav nitko ni prije ni poslije nije igrao na hrvatskim nogometnim terenima. Bili su avangarda.
''Iz Marsonije su doveli Olića, koji je tada bio mlad igrač i nepoznat široj javnosti. Iz Izraela je stigao Duro, iz Rijeke majstor Hasančić, a Bulat je tu sezonu odigrao kapetanski. Cico je od dobre momčadi, ali, moram to reći, od momčadi prepune anonimusa, napravio fantastičnu ekipu koja je igrala prvi put u povijesti HNL-a u formaciji 4-2-4. Igrali smo nevjerojatno efikasan i napadački nogomet i zasluženo smo kolo prije kraja osigurali naslov i s bodom u Čakovcu. Dobili smo vijest da je Dragovoljac šokirao Hajduk i da nam je bod dovoljan da kolo prije kraja osiguramo titulu'', rekao nam je Vedran Ješe, jedan od heroja Zagrebove titule.
Najbolji napad i najbolja obrana lige
Zagreb je te sezone igrao najatraktivniji i najubojitiji nogomet. Kad kažemo da je momčad Cice Kranjčara zabila 71 gol (2,36 po utakmici), čak deset više od drugog najefikasnijeg Hajduka, onda je jasno kakav stil igre je njegovao Cico. No nije to bio tipičan run and gun nogomet, gdje se igralo za gol više, a obrana se zanemarivala.
Zagrebaši su primili samo 24 gola, najmanje u ligi, što je samo dokaz da je Cico igračima dozvoljavao apsolutnu slobodu u igri prema naprijed, ali s jasnim obavezama i odgovornošću prema natrag. Vesela družina iz Kranjčevićeve te je sezone gazila sve pred sobom, a posebno je bila inspirirana u susretima protiv najjačih na gostujućim travnjacima.
Tako je u Maksimiru gradski derbi završi spektaklom 3:3, Hajduk je na Poljudu pao 0:2, a najgore je prošao Osijek u Gradskom vrtu. Debakl od 1:6 i danas peče u Slavoniji.
Dan kad su Boysi slavili poraz Dinama protiv Zagreba
Hajduk i Zagreb tada su do samog kraja vodili mrtvu trku. Tri kola prije kraja Hajduk je s 5:0 svladao Kamen Ingrad, a Dinamo je gostovao u Kranjčevićevoj. Tog dana svjedočili smo nevjerojatnim scenama. Cijela Kranjčevićeva je navijala za Zagreb. Čak i BBB-i. Zagreb je slavio nakon preokreta 2:1, a gol odluke postigao je Dalibor Poldrugač u 88. minuti. Nakon utakmice Boysi su uletjeli u teren kako bi s igračima Zagreba proslavili poraz vlastite momčadi.
''Da, bilo je malo neobično da Boysi slave s nama pobjedu protiv svog kluba, ali morate znati da je Zagreb bio klub svih Zagrepčana. Naravno da je Dinamo imao više navijača, ali svatko od njih je cijenio i volio Zagreb. Zato im je bilo drago, ako već Dinamo nije mogao do titule, da smo mi postali prvaci'', prisjeća se kapetan Joso Bulat.
Kako smo već napisali, Zagreb je dva kola prije kraja osigurao naslov prvaka. U Čakovcu je odigrao 0:0 s domaćinom, a kako je Hrvatski dragovoljac pobijedio 1:0 jedinog rivala u utrci za naslov Hajduk, utakmica s Kamenom u zadnjem kolu odigrana je u svečarskom raspoloženju.
Igrači su, svi do jednog, obojili kose u bijelo i čekao se samo zadnji zvižduk suca da slavlje počne. Bio je to savršen kraj jedne od najljepših bajki ikad ispričanih u HNL-u. Nažalost, bilo je jasno da se nešto tako teško opet može ponoviti.
Zagreb je nesretno ispao u kvalifikacijama za LP, na račun gola u gostima protiv mađarskog ZTE-a. Gola koji je Zagreb primio iz penala minutu prije kraja i tako ostao bez utakmica s Manchester Unitedom.
Krah kluba koji je potonuo da se više nikad ne vrati
Bio je to labuđi pjev jedne neponovljive generacije i početak kraha kultne hrvatske momčadi, za koju su, između ostalih, igrali svjetski velikani poput Bernarda Vukasa i Branka Zebeca i koju su trenirali Vlatko Marković, Dražan Jerković, Josip Skoblar, Zlatko Kranjčar, Ćiro Blažević…
Zagreb je još nekoliko godina s više ili manje uspjeha nastupao u Prvoj HNL, a 2016. je ispao ne samo da se više nikad ne bi vratio već da bi se ugasio.
''Nezamislivo mi je da moj Zagreb, Cicin Zagreb danas igra među amaterima. Strašno je da klub takve tradicije proživljava takvu sudbinu. Ne želim ulaziti u razloge kraha ni prozivati ikoga, ali tragično je to što se dogodilo jednom takvom klubu. Nakon Šibenika Zagreb je jedini moj klub. Tu sam proveo najljepše trenutke u karijeri i naravno da sam tužan kad gledam što mu se događa'', rekao nam je Bulat, dok je Ješe bio puno oštriji. Smatra da je netko zbog vlastitih interesa uništio bivšeg prvaka Hrvatske.
''Tužno i žalosno. Šokiran sam kad vidim da je takav klub, s takvom poviješću i s tolikom tradicijom ostavljen da umre. Ne mogu vjerovati da je Grad dozvolio da klub koji je godinama imao najbolju omladinsku školu propadne. Očito je to nekome bilo u interesu.
Zagreb je moj klub, tu sam počeo, tu sam prošao sve selekcije i žalostan sam kad gledam kako je godinama prepušten samovolji nekih ljudi koji su ga dokrajčili. Vjerujem da ima puno entuzijasta, bivših igrača koji bi rado pokušali Zagreb vratiti tamo gdje mu je mjesto, samo je nužno da se klub očisti od onih koji su ga odveli u propast'', zaključuje Ješe.
U Kranjčevićevoj danas igra tko god to zatreba osim Zagreba
Tko je kriv za propast Zagreba? Je li to vječni i tvrdoglavi predsjednik Dražen Medić, koji je zbog nekakvog sukoba s pokojnim gradonačelnikom Bandićem pustio da mu se pred očima urušava jedan od spomenika Zagreba ili su u pitanju politički trikovi i igrice čije detalje ne znamo i koji će zauvijek ostati nepoznati. Čak više nije ni bitno.
Bitno je da je Zagreb dotaknuo dno dna i da je nedavno čak i protjeran iz svoje Kranjčevićeve, koja je u međuvremenu postala privremeni dom i sklonište za sve zagrebačke klubove koji nemaju gdje igrati. Za sve osim za klub koji je toj Kranjčevićevoj donio jedini naslov i ostavio pregršt uspomena na tu nezaboravnu avanturu od prije točno dva desetljeća.