Foto: Privatni album
POVODOM 66. rođendana Torcide tekstom Ive Anića prisjećamo se Žana Ojdanića, legendarnog torcidaša, ikone hrvatske navijačke scene i prvog predsjednika udruge Naš Hajduk, koji je poginuo u travnju ove godine pri skoku padobranom.
ŽIVOT je zbilja zajeban igrač. Najveći dribler kojeg san upozna i kojeg smo ikada gledali zajedno sa tribina. Oni koje život odredi da budu simboli, vođe, perjanice svoje generacije odredi i da se baš njima živo jebe za to. Tako odu simboli, tako je otiša Smoje, tako je otiša Pop, tako odlaze oni koje je život odredija da za života udare pečat i da svi to znaju osim njih samih. Njima se ka i Žanu jebalo za to. I da to nije najveći dribling koji more napravit samo rasni centarfor? Da ti odredi i uzme simbol za kojeg bi zadnjeg da ruku u vatru da će ti ga odnit.
Mora si me stavit?
Sta san na distancu, kad te pogleda onako skupljenih obrva još se smrzneš neka su nam dica danas godina koje smo imali nekad kada me prvi put tako pogleda. Cvilio sam tada razbijene glave niz koju se cijedila i grušala krv. Nasred rive prebili su me Albanci, okružili su me i tukli bokserima u glavu. Više me zabolio njegov pogled nego udarci, ustao sam i obrisao krv, krajem rukava izderane spittfajerice suze da ih ne vidi. No on ih je vidio i pružio mi ruku. Kada je usne razvukao u onaj svoj osmjeh pokušao sam se nasmijati i sam.
Nije išlo, no nisam više brisao ni suze. Sada sam ga gledao ispod oka i čekao taj osmjeh na pristojnoj distanci, nije izdrža, nikad ne bi izdrža, nasmijao se, a ja sam odahnuo.
Jedini tekst u „Dnevniku jednog kamajera“ koji san okrića i deset puta iznova pisa. Jedini tekst za kojeg me bilo straj stavit u knjigu jer san zna da će ga pročitat on, jebalo se mene za sve lektore i zle jezike ovoga svita, ja san se tresa jer san zna da ću uć u „Kroma“ i da će me on čekat na svojoj katrigi onako mrk. Zna san da ga se jebe šta ko misli i da ga nervira šta ga stavljaju ka simbol, dižu u nebesa i baš zbog toga šta je na kraju završija u knjigu, kakva je da je, da me more ka nekad pogledat onako bez da se nasmije.
Nisan se tresa ni od ćaće ni od matere, ali sam se tada tresa
Tresa san se ka šta se tresen cili svoj život hoće li se nasmijat, a nisan se tresa ni od ćaće ni od matere, ni od milicije one i ove, nisan se tresa od tajni službi i od žene, a tu san u „Kroma“ sta na vratima i tresa se. Zna san da ga se jebe kad mu tepaju da je legenda i kad mu dica plaćaju pive, zna san da ga se jebe kad i dan danas uđe na stadion da se svi maknu, zna san ja sve to jer ga znan u dušu, znan da se njemu samo do skakanja i onon ludon Vasketu, skakanja u vatru, skakanja za prijatelja, skakanja za slabijeg i skakanja sa padobranon.
Zna san ja da se jebe njega za moju knjigu, a kad se nasmija opet san ka i prije trideset godina kad me diga s poda zna da mu je drago radi mene, da mu je drago zato šta to meni toliko znači i da mu je drago šta konačno radin ono šta volin. Sve san to ja zna i sve san to sazna u onon delikatnon djeliću sekunde kad te one oči tigra gledaju ispod obrva, a onda se razvuku u najtopliji, najljudskiji, najprijateljskiji osmjeh kojeg znan i kojeg ću ikada vidit.
Mrzija je da ga zovu vođom
Nikad mu nisan reka vođo, zna san koliko to mrzi, a nikad se nismo ni zagrlili, a prošli smo svašta i bili smo prijatelji cili moj život i zna san da se takve prijatelje ne grli, takvi te dignu sa poda kad padneš, takvi te dignu sa poda kad odletiš visoko i samo te takvi dignu sa poda kada napišeš knjigu jer im je drago. Takve ljude ne zoveš vođama već takve ljude zoveš pravim prijateljima.
Život je zbilja zajeban igrač. Najveći dribler kojeg san upozna i kojeg smo ikada gledali zajedno sa tribina. Oni koje život odredi da budu simboli, vođe, perjanice svoje generacije odredi i da se baš njima živo jebe za to. Tako odu simboli, tako je otiša Smoje, tako je otiša Pop, tako odlaze oni koje je život odredija da za života udare pečat i da svi to znaju osim njih samih. Njima se ka i Žanu jebalo za to. I da to nije najveći dribling koji more napravit samo rasni centarfor? Da ti odredi i uzme simbol za kojeg bi zadnjeg da ruku u vatru da će ti ga odnit.
Žanu se nije prigovaralo, Žana se slušalo
Hladni i promrzli oprezno smo došli pred hotel. Velika osvijetljena građevina pred nama doimala se niti malo prijateljski, kao uostalom sve tog dana, na svakom koraku, doslovno otkad smo odlijepili od kolodvora u Splitu nosili smo glavu u torbi. Žan je stajao u maskirnim hlačama i određivao tko smije, a tko ne u vlak, Žanu se nije prigovaralo i Žana se slušalo. Postoje znate, ljudi koji su predodređeni da budu vođe svoje generacije, to je, mislim, čisto genetska stvar. Iako jedan od nas, Žan je bio prirodan odabir, sivi vuk predvodnik, njegov pogled bio bi ti dovoljan.
No, ja sam znao i drugu priču osim one koja je pukla po gradu kada je onim svojim šakama kao maljevima zgromio redara Safeta, mangupa koji je terorizirao čitav grad, a nas adolescente „s posebnim guštom“. Mislim da smo mu išli na kurac propisno, onako pijani i bučni, puni sebe kakva je uglavnom mladost, sa sedamnaest nisi baš svoj, pa se drečiš po ulici, pa si kao velika faca ako si pijan, pa si prčevit što bi se u našem narodu reklo, a Safet je bio drugačiji od Zika koji je profesionalno odrađivao na vratima Hollywooda.
Napuhanog dvometraša skinija je s trona naše tek propupale scene i posta je prešutni vođa
Sajo je iskreno mrzija svoj posao i te proklete matineje na kojima se navlačio s pijanom djecom. Ono što će se dogoditi njemu bilo je iznenađenje za njega samog kao i za sve nas, jedan momak stasao na splitskom asfaltu samouvjeren i zajeban nije se libio da skine tog napuhanog dvometraša s trona naše tek propupale scene, momci s Matejuške tu su se večer pokazali gradu, te noći svima je postalo jasno da jedno pleme, pleme koje obitava kod javnog nužnika, pleme koje ima svoja pravila, a prekalilo se po gostovanjima širom Jugoslavije ima namjeru da „neke tamo šminkere“ nauči pameti. Svijet koji se sudario te večeri bio je svijet navijača, onih koji su doslovno šakama naučili sačuvati živu glavu i svijet šarenih osamdesetih, lepršavih boja i diskoteka u kojima su neki momci uljuljani u to šarenilo izgubili doticaj s ulicom. Ulica je tako iz njemu samo znanih razloga došla pred taj ulaz i te stepenice točno nasuprot „palog borca“ pred kojim smo stajali i čekali razvoj situacije.
Sukob jednog redara i jednog mladog lava koji je udarao beskompromisno i krvoločno kako je udarao samo Mike Tyson tako je završio u mraku toaleta desno od skala. Onaj tko je izašao bio je jedan od nas užarenih očiju, jedan od nas koji će tim činom postati nikad jasno definirani, ali prešutni vođa. Ono što će se kasnije dešavati između frakcija navijača, između nas i Grobara, između Žare i Parangala, između zvezdinih Ultrasa i Arkanovih Commmandosa (Delije su formirane naknadno fuzijom navijača), ući će svakako u urbanu legendu jednog vremena i jednih prostora.
Sam je znao znati pred navijače Zvezde
Ono što će uslijediti bit će rat koji je započeo 1987., a nastavit će se provalom Delija na maksimirski jug i sramotom koja se odigravala pred očima cijele zemlje. Nama navijačima Hajduka bilo je jasno, ova generacija se mrzi u tolikoj mjeri da nam zajedničkog života nema, sva gostovanja bila su na rubu tragedija, a samo srce u junaka i reputacija spašavala nas je od ozbiljnih tragedija. Naš vođa stao bi sam pred navijače Zvezde i izvadio bi raketu, naš vođa bio je takav, u odsudnom trenutku hladnokrvan, u presudnim momentima hladne glave.
No bez obzira na reputaciju koja ga je pratila i bez obzira što sam se osjećao većim i jačim u njegovom društvu, ja sam tog momka zavolio zbog jedne sasvim druge stvari. Cugali smo ispred Prčije u Spinutu, Gogi je po običaju donio vino, a moji Robi, Pero i Vlaj motali su svoje jointe, čekali smo Ćamila i Iceta s malim zelenim kockama hašiša, taj „šit“ bio je afganistanski i bio je pravi. Na klupi do nas sjedila je cura i čitala Bravo. Na naše dobacivanje i zajebanciju, cura je tipično splitski ignorirala budale s kojima ona nije imala nikakve veze. Bili smo prljavi, izgledali smo kao Apaši s dugim kosama vezanim u rep i bili smo pijani.
Momak kojeg je čekala, kasnio je, a kada se pojavio Lopov je umro od smijeha. Cura je, istina, bila zgodna, a on, brate, iz kupusa ga ne bi čovjek izvadio! Tipičan primjerak školarca iz MIOC-a, baš onakvog informatičara kakve smo prezirali, mi huligani puni sebe netom stigli iz okršaja s Grobarima. Momak je uplašeno mahnuo curi da krenu, a Lopov ju je uhvatio za ruku. Momak je tada vidno uznemiren uvrijedio Žana, koji je bio najbliži događaju. Sledio sam se. Svi smo zašutjeli i očekivali smo onu tipičnu i munjevitu reakciju kojom bi jednog, dvojicu složio na pod, no ona je izostala.
Žan je pognuo glavu i tiho se ispričao momku, kazao mu je da oprosti, da smo pijani. Na ulazu u Beograd, 24 godine poslije, srce mi je poskočilo, na velikoj tabli pisalo je AC/DC STADION JNA, slike, flashbackovi, dvadeset i kusur godina unazad prolazili su mi trncima kroz ruke, šetao sam gradom kojeg nikada nisam upoznao bez da sam trčao kroz njega, bježao srca u petama. Hodao sam i zaustavio se pred legendarnom birtijom Grobara. Tog dana Partizan je igrao s Radom, radikalnom strankom koja je osnovala klub, pored mene miješala se mladost u crnim AC/DC majicama i spodobe u četničkim uniformama sa šajkačama na glavama. Sjeo sam, no slike po zidovima birtije ponovo su me vratile u mladost.
I Grobari su se sjećali Žana
Prvo što sam čuo iza leđa bilo je: „Pa jebem ti majku, jel to moje oči vide bre dobro, Splićo, Torcida, jebeš mi majku na uranku!“ Nakon desetak krigli postao sam svjestan da vremešni Grobari, kao uostalom i mi, s tugom i nostalgijom plaču za onim vremenima kada smo se naganjali po ulicama i jebali majku jedni drugima, no svaka druga riječ bila je Žan. „Eh, bio je to momčina, kažeš birtiju drži u Splitu, kao i ja, pa znao sam da neće tehnički ured, majke mu ga spalim. Eh, kakva su to bila vremena, ali da znaš, one pičke ciganske nikad vam nisu bile do kolena, kao ni nama purgeri, mi smo bili navijači, mi Grobari i vi iz Splita, majke vam ga lude, Torcida brate, Torcida je bila sve, od vas je bre sve krenulo, bolesnici jedni.“
Hladni i promrzli oprezno smo došli pred hotel. Velika osvijetljena građevina pred nama doimala se niti malo prijateljski, kao uostalom sve tog dana, na svakom koraku, doslovno otkad smo odlijepili od kolodvora u Splitu nosili smo glavu u torbi. Žan je stajao u maskirnim hlačama i određivao tko smije, a tko ne u vlak, Žanu se nije prigovaralo. Stigli su nas, i sad su kao hijene iz mraka vrebali da se makne marica i da nas ostave na milost i nemilost njima. Raketa više nismo imali, nismo imali čak ni uloške od bengalki, jedan „skakavac“ bio je sve od oružja, zbili smo se promrzli i pokisli dok su iz mraka zveckali lanci i bokseri, jedna boca je poletjela zrakom, a mladi milicioner sjeo je u stojadina. Dok se oni vrate s pojačanjem, mi ćemo biti bivši.
Naše vedete, naši ljubimci koje smo bodrili i zbog kojih smo putovali, naši idoli i heroji spavali su u hotelu i bolio ih je kurac za nas. Na vratima se tada pojavio on, čovjek kojeg smo zapravo najviše psovali, čovjek koji je bio za nas „sirovina“ i nikada ga nismo voljeli u toj momčadi. Uveo nas je u predvorje hotela dok je direktor osobno zvao miliciju i objašnjavao telefonski da će zbog tog čina njemu polupati hotel. On nas je odveo daleko od domašaja i navijača i milicije i dao nam svakom po kesu u kojoj su bili složeni sendviči i sokovi. „Ne brinite, momci, nitko vas neće odvesti odavde, ko ih jebe sve, jeste gladni, jeste žedni, treba li vam novaca?“ Na ulazu je direktor prosvjedovao, a jedan brkati milicioner legitimirao je čovjeka koji je stao ispred nas i nije dozvoljavao da nas izvedu iz hotela. Brko je izvadio zapisnik i pisao u bilježnicu: „Igrač Hajduka sprečava organ bezbednosti u izvođenju sigurnosnog dela.“ Na upit kako se zove naš spasitelj kratko je promrmljao. Jerko, Jerko Tipurić se zvao. Pogledao sam Žana.
Žan je spavao kao beba
Život je zbilja zajeban igrač. Najveći dribler kojeg san upozna i kojeg smo ikada gledali zajedno sa tribina. Oni koje život odredi da budu simboli, vođe, perjanice svoje generacije odredi i da se baš njima živo jebe za to. Tako odu simboli, tako je otiša Smoje, tako je otiša Pop, tako odlaze oni koje je život odredija da za života udare pečat i da svi to znaju osim njih samih. Njima se ka i Žanu jebalo za to. I da to nije najveći dribling koji more napravit samo rasni centarfor? Da ti odredi i uzme simbol za kojeg bi zadnjeg da ruku u vatru da će ti ga odnit.
Prije par dana život me tako odveja u banku, život mi se nasmija i u isti dan mi opalija ovrhu i da kredit. Život je takav centarfor, zajeban igrač. Nervozno sam izašao iz banke i zapalio cigaretu, stativa, živote balun je priletija živi zid, ja san ga gleda kako leti i kako se odbija od stative bez da ja mogu učinit išta. Na zadnjen sicu ostala mi je knjiga, zadnja iz koje sam čitao sinoć u domu umirovljenika na Zenti. Pobunjenik. Pogled mi je kao i uvijek na ton mistu odlutao na „Krom“. Sav sretan pretrčao sam cestu i ugledao ga kako sidi na svom mistu i čita novine. Konobaru sam maznuo kemijsku i nažvrljao iz zajebancije svom vođi i svom prijatelju kroz život. Žan me promatrao preko novina mrk, skupljenih obrva. Jebalo me se šta je mrk jer ovo nije bila knjiga o njemu.
Žan se ustao i bez riječi me zagrlio.
Prvi put u svom životu, a znam ga praktički cijeli svoj život moj me prijatelj zagrlio iz čista mira.
Potpuno smeten izašao sam iz „Kroma“ i nastavio svoj život. Znate onaj život koji je zbilja zajeban igrač. Najveći dribler kojeg san upozna i kojeg smo ikada gledali zajedno sa tribina. I taj me moj život „lupio“ po cjepanici kao nikada do sada, taj me život danas faulirao tako grubo kako nikada nisam osjetio da me itko ikada faulirao.
Taj mi je nesretni život danas iščupao jebeno srce.
I pao sam jebiga, pao kao nekada kada su me tukli Albanci, pao sam krvav i u suzama i nisam ih znao obrisati rukavom jer se srce ne može obrisati jebenim rukavom, srce možeš samo pustiti da cvili, da rida, da jeca i da boli, da te jebeno boli dok ne pukne.
A onda san ga vidija kako mi pruža ruku i kako se smije, onako po svoju da ti se nasmije cijeli svijet oko njega.
I osjetija san mu ruke koje me grle. Ruke koje su me naučile da se uvik triba dignit i da uvik triba stisnit zube i obrisat suze.
Tako te jebiga zagrle samo centarfori koje je život odlučija da ga igraju sa tebon, da ga igraju bez obzira kako i kada utakmica završila. Ona naša trajat će dok san živ, vidi šta iman, reka bi mi i namignija na sjeveru i doda mi baklju. Zapalit ćeš je kad ti ja kažen. Ne tribaš mi govorit, zadera san se.
Samo mi se prijatelju okreni i nasmij još jednom, onako po svoju, jače od sudbine.