U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Jedan od 20 najboljih strijelaca NBA lige svih vremena, treći najtrofejniji igrač u NBA povijesti i rekorder najslavnije američke košarkaške franšize Boston Celticsa po majci je bio Hrvat. Iako pomalo zaboravljen u povijesti zbog problema ere u kojoj je igrao, John Havlicek obilježio je košarku jedinstvenim stilom igre za koji nitko nije imao rješenje.
ŠUT PREKO Craiga Ehloa kojim je Michael Jordan donio pobjedu Chicago Bullsima u prvom krugu doigravanja 1989. nad Cleveland Cavaliersima u povijesti košarke poznat je kao The Shot. Blokada LeBrona Jamesa na Andreu Iguodali u završnici sedme utakmice finala 2016. između Clevelanda i Golden Statea pamti se kao The Block.
Nije to bio ni najteži ni najvažniji šut koji je Jordan zabio u karijeri. Mnogi vrhunski centri dijelili su puno ljepše blokade od one LeBronove. Pa ipak, zbog šireg konteksta, upravo su ta dva trenutka u engleskom jeziku dobila član The koji ih izdvaja od bilo kojeg drugog u povijesti košarke. ONAJ šut. ONA blokada.
Nema svaki segment igre takav trenutak, barem ne službeno, ali ako bi ijedna ukradena lopta u 78 godina NBA lige zavrijedila biti zapamćena kao The Steal, onda je to ona kojom je daleke 1965. John Havlicek osigurao Boston Celticsima plasman u finale nakon šokantno neočekivane pogreške neusporedivog velikana Billa Russella.
Celticsi su te godine osvojili sedmi uzastopni naslov prvaka i osmi u devet godina. Do 1969., kad je Russell otišao u mirovinu, imali su ih 11 u 13 godina. Činilo se da je povlačenje legendarnog centra označilo kraj dinastije Celticsa, ali upravo zahvaljujući Havliceku još su dvije titule završile u Bostonu i tijekom 1970-ih.
Treći najtrofejniji igrač svih vremena i najbolji strijelac u povijesti Celticsa
Russell je najtrofejniji igrač u NBA povijesti s 11 naslova, njegov dugogodišnji suigrač Sam Jones drugi je s 10, a još četiri ondašnja Kelta na diobi su trećeg mjesta s osam prstena, no samo je Havlicek osvojio još dva s potpuno novom momčadi, nakon odlaska Russella i dinastijske generacije.
Profesionalno je igrao od 1962. do 1978. i u tih 16 godina 13 je puta bio izabran na All-Star utakmicu, 11 puta u jednu od dvije najbolje petorke lige i osam u jednu od dvije najbolje obrambene postave.
Prvi je igrač koji je u 16 uzastopnih sezona postigao barem 1000 poena, a zaustavio se na 26.395, što je i danas dovoljno za 18. mjesto svih vremena i uvjerljivo prvo među Celticsima. Prije sedam godina, posljednjim šutom karijere, sa 17. ga je svrgnuo još jedan legendarni Kelt Paul Pierce, no on je zadnje četiri godine proveo izvan Bostona.
Fascinantan je to učinak za nekoga tko je najviše ostao upamćen po potezu na defenzivnoj strani terena i tko je velik dio karijere proveo kao šesti igrač, ulazeći s klupe u šampionskom sastavu nakrcanom budućim stanarima Kuće slavnih.
Bio je velik radnik koji je prepoznao što treba poboljšati u igri i kako najbolje iskoristiti svoju najveću snagu - nevjerojatnu izdržljivost koja mu je omogućavala da trči cijelu utakmicu, iritantno prati igrače u obrani i neumorno napada čuvare. U završnicama utakmica, kad bi većina igrača već klonula, on je bio svjež kao na početku.
Pluća su mu bila tako velika da doslovno nisu mogla stati na rentgensku sliku. Pluća koja su se počela razvijati još u mladosti zbog životnog stila kojem se posvetio uslijed jedne odluke svojih roditelja.
Sin Čeha i Hrvatice
John Havlicek rođen je 8. travnja 1940. u gradiću Martins Ferryju u državi Ohio. Roditelji su mu bili slavenske krvi - otac Frank emigrirao je iz Čehoslovačke s obitelji kad mu je bilo 12 godina, a majka Mandy Turkalj bila je kći iseljenika iz Hrvatske, ali je rođena u SAD-u.
Havlicekovi su imali trgovinu mješovitom robom u prizemlju ispod stana u mjestašcu Lansing, u kojem je živjelo tek nekoliko stotina ljudi, ali kroz njega je prolazila važna i prometna državna cesta. John, brat Fred te sestre Rose i Marilyn pomagali su roditeljima u dućanu i nipošto se ne može reći da su imali teško djetinjstvo.
Ipak, John nije imao jednu stvar koju svi njegovi prijatelji jesu. U strahu od prometne ceste roditelji su mu uporno odbijali kupiti bicikl. S druge strane ulice živjeli su Phil i Joe Niekro, braća koja će postati poznati bacači u bejzbolu i obojica provesti više od 20 godina u MLB-u. John i stariji Phil bili su veliki prijatelji, ali kad bi se trebali naći s ostatkom društva na vrhu obližnjeg brda, Niekro bi biciklom išao zavojitom stazom, a John je mogao samo trčati.
Kao Forrest Gump. Zaustavio bi se samo zbog maslaca
Nedostatak bicikla pretvorio je trčanje u Havlicekov stil života. Poput mladoga Forresta Gumpa, kamo god je išao - trčao je. Put do vrha brda kratio je trčeći kroz šumu, a istim se putem vraćao kući, poput slalomaša između stabala koja bi mu se u jurnjavi odjednom stvorila pred nosom. Padovi i ogrebotine bili su sasvim uobičajeni.
"Možda sam tada razvio svoju izdržljivost i instinkte za izbjegavanje obrambenih igrača", napisao je Havlicek u autobiografiji Hondo: Celtic Man in Motion.
Hondo je nadimak koji je također dobio u djetinjstvu, a pratio ga je kroz cijelu karijeru. Dao mu ga je prijatelj koji nikako nije mogao izgovoriti njegovo prezime i kojeg je Havlicekova čvrsta, ali tiha osobnost podsjećala na Johna Waynea u istoimenom filmu, koji je izašao baš početkom njihove adolescencije.
Ovaj Hondo nikad se nije zaustavljao, samo bi povremeno naletio do obiteljske trgovine na točenje goriva. "Trčao je i trčao, uvijek je trčao. Nakratko bi svratio do trgovine, odjurio do velikog frižidera, uzeo blok maslaca i smazao ga kao da je sladoled. Stalno je to radio", otkrila je jednom mama Mandy.
Na treninzima prestizao zečeve
Čovjek bi pomislio da je takvom klincu suđena atletika, bilo sprint, bilo srednje pruge, bilo maraton. Ali Hondo je bio previše talentiran za druge stvari da bi se posvetio tako jednodimenzionalnom sportu. U srednjoj školi Bridgeport u istoimenom selu bavio se čime god je mogao i u svemu je bio odličan - u košarci, footballu i bejzbolu.
"Od prve utakmice koju sam odigrao shvatio sam da je najteže zabiti protiv igrača koji me stalno prati, na svakom koraku, u svakom posjedu. Na drugoj strani terena vrijedi isto. Najteže je čuvati igrača koji stalno trči, koji stalno napada i ne popušta, ne da ti da se opustiš", rekao je Havlicek u intervjuu za Sports Illustrated 1974. I po tome se modelirao kao igrač. Pluća za takav stil igre je imao.
Košarka mu je bila prvi izbor, ali bio je odličan i u footballu te je imao ponude stipendija s preko 20 koledža da bude njihov quarterback. Naposljetku je odabrao Ohio State, na kojem je igrao košarku i bejzbol, a odustao je od američkog nogometa, na užas trenera Woodyja Hayesa koji je rekao da bi bio najbolji quarterback u kampusu.
Košarkaški trener Fred Taylor na pripremama je koristio članove cross-country ekipe kao zečeve za držanje ritma kad mu je momčad trčala krugove. Havlicek bi se odvojio od suigrača, dostigao zečeve, a onda odjurio i ispred njih.
Naslov NCAA prvaka i dva finala
Brucoši u to vrijeme nisu imali pravo nastupa za sveučilišnu momčad, ali na drugoj godini bio je spreman za jednu od glavnih uloga u momčadi u kojoj su igrali još jedan budući NBA All-Star Jerry Lucas, budući suigrač u Celticsima Larry Siegfried i buduća NCAA trenerska legenda Bob Knight te još nekoliko vrhunskih srednjoškolskih igrača.
"Sve se vrtjelo oko Lucasa, napadački plan igre bio je dati loptu njemu pod košem. Na treninzima smo 70 posto vremena radili na obrani. Trener je trebao defenzivno krilo, a to sam bio ja. Shvatio sam da je u napadu najvažnije kretati se i tako stvarati dobre situacije. Čak i ako trčiš bez svrhe, nešto dobro će se dogoditi", objasnio je Hondo.
Buckeyesi su u prvoj sezoni s Havlicekom postali prvaci pobijedivši Californiju 75:55, a u sljedeće dvije došli do finala u kojima su gubili od državnog rivala Cincinnatija. U tri godine s Havlicekom Ohio State je dobio 78 utakmica, a izgubio samo šest.
"Dva dana prije finala s Californijom porezao sam se u kupaonici i trebao 10 šavova na vrhu prstiju šuterske ruke. Brinulo me kako će mi to utjecati na igru, ali tako smo dobro šutirali kao momčad u prvom poluvremenu, mislim da smo promašili samo četiri šuta. Igrali smo ekstremno dobro.
Većina igrača bila je druga godina i malotko je mislio da ćemo daleko dogurati, a kamoli ući u finale i uvjerljivo pobijediti", u davnom intervjuu za Celtic Nation rekao je Havlicek, koji je tog ljeta dospio na širi popis američke reprezentacije za Olimpijske igre 1960., ali nije pozvan u Rim.
Bila je to jedna od najboljih generacija sveučilišne košarke te ere, a u povijesti jedinstvena po tome što su doslovno svi igrači iz šampionske momčadi diplomirali, a neki čak i doktorirali.
Izlet u football
Na NBA draftu 1962. Boston Celticsi izabrali su ga kao devetog. Upravo su osvojili četvrti naslov prvaka u pet godina i imali momčad sastavljenu od budućih stanara Kuće slavnih - legendarnog Billa Russella na centru, Boba Cousyja na pleju, Toma Heinsohna, Sama i K.C.-ja Jonesa, Satcha Sandersa i Franka Ramseyja.
No Cousy je bio u kasnoj fazi karijere, a u momčadi se osjetio zamor materijala nakon svih tih finala. Trener Red Auerbach nije želio još jednog igrača koji će trebati loptu u rukama, nego nekoga tko će razdrmati momčad, igrati obranu i mrcvariti protivnike. A nitko to nije radio kao Hondo.
Ipak, razočaran prvotnom Auerbachovom ponudom ugovora, Havlicek se nakratko vratio footballu. Iako ga nije igrao od srednje škole, Cleveland Brownsi dobro su se sjećali njegova talenta i kombinacije visine i brzine, pa su na njega potrošili 95. pick drafta i pozvali ga na probu za poziciju wide receivera.
Čak je i odigrao dvije pripremne utakmice, ali nije se uspio izboriti za momčad. Zapravo, presudilo je to što je trener znao da Havlicek ima drugih opcija, odnosno budućnost u košarci, za razliku od konkurenata za mjesto u ekipi.
"Bio sam shrvan, uvjeren da su pogriješili, da mogu igrati u NFL-u. Dobio sam još jednu ponudu za football, ali otkaz u Brownsima shvatio sam kao poruku od Boga da se ipak trebam držati košarke", prenosi njegove riječi New York Times.
Tako se Hondo ipak vratio u Celticse i započeo legendarnu karijeru u kojoj je od obrambeno orijentirane pričuve preko savršenog šestog igrača, startera i najboljeg strijelca došao do titule MVP-ja finala, osvojivši pritom osam NBA naslova.
Prebrz za krila, previsok za bekove
Na prvom treningu sa Celticsima matchup mu je bio Jim Loscutoff, snažni krilni igrač poznat po fizikalnosti. U pola treninga Loscutoff je zadihan, s rukama na koljenima, povikao: "Hej, ti si lud! Nitko tako ne trči, uspori", na što mu je Hondo odgovorio: "Prestani me tako jako gurati i ja ću prestati tako jako trčati." Obojica su samo koristila svoju najveću prednost, ali brzo je bilo jasno čija je veća.
Havlicek se od početka savršeno uklopio u Bostonov napad baziran na obrani i kontrama. Ulazio je s klupe i čuvao najbolje protivničke igrače, osim ako su bili centri. Za krilne igrače je bio prebrz, a za većinu ondašnjih bekova sa svojih 195 cm previsok.
U napadu je profitirao od Russella, koji bi uhvatio skok, a onda bacio loptu Hondu u kontru. Pri postavljenim napadima neumorno se kretao i tražio prostor za utrčavanje, a Cousy ga je pronalazio pravovremenim asistencijama.
U prvoj sezoni imao je pristojan prosjek od 14.3 poena, a Boston je osvojio peti uzastopni naslov i šesti u sedam godina, svladavši u finalu LA Lakerse, kao i godinu ranije. Hondo nije započeo ni jednu utakmicu, ali je čvrsto preuzeo ulogu prvog igrača s klupe od Ramseyja, koji je dotad bio ogledni primjer šestog igrača. Ramsey mu je čak bio zahvalan jer ga je "rasteretio i produljio mu život za dvije godine".
"Nije bitno tko počinje, nego tko završava utakmice", bila je mantra Reda Auerbacha, a Havlicek ih je redovito završavao, izluđujući umorne protivnike svojim neprestanim kretanjem. "Nitko nije znao imenovati sve startere u NBA ligi, ali ako postanem najbolji šesti igrač u ligi, svi će znati tko sam", rezonirao je Hondo.
A to je neosporno postao u drugoj sezoni. Nikad nije bio dobar dribler niti šuter, njegova najveća snaga bila je igra bez lopte, ali tog je ljeta ispucao tisuće i tisuće lopti te se u Boston vratio kao puno bolji šuter. S proširenim ofenzivnim repertoarom Havlicek je, i dalje ulazeći s klupe, bio najbolji strijelac Celticsa s 19.9 poena u prosjeku i drugom najvećom minutažom u momčadi, a počeo je i uzimati odlučujuće šuteve.
Celticsi su osvojili još jedan naslov, svladavši San Francisco Warriorse 4:1 u prvom povijesnom okršaju centarskih ikona Billa Russella i Wilta Chamberlaina u NBA finalu. Iduće sezone istim su rezultatom sredili Lakerse, ali tek nakon drame u finalu Istoka protiv Philadelphia 76ersa, koji su ih doveli do ruba odlučujuće, sedme utakmice.
"Havlicek je ukrao loptu!"
Pet sekundi prije kraja Boston je vodio 110:109 i imao napad. Samo je trebalo sačuvati loptu tih pet sekundi i plasirati se u novo finale, ali dogodilo se nezamislivo. Veliki Bill Russell je pogriješio. Izvodio je loptu ispod svoga koša, ali pogodio je žicu koja je visjela s konstrukcije. Sixersi su odjednom dobili priliku za preokret, i to izvodeći loptu s istog mjesta.
"Bill Russell bio je prevaga, ono što je odvajalo Celticse od svih ostalih", rekao je Bob Ryan, novinar Boston Globea koji je pomogao Havliceku u pisanju autobiografije. "Pomisao da je on ovako pogriješio bila je šok za sve."
Hal Greer dobro je pazio na žicu koja je njegovoj momčadi donijela priliku za povijest. Imao je pet sekundi da pronađe otvorenog suigrača. Dobro je to znao i Havlicek.
"Red Auerbach uvijek je govorio da pokušamo pronaći bilo koji detalj koji bi bio prevaga", prisjetio se Hondo. "Jedino što mi je palo na pamet bilo je da Greer ima pet sekundi od trenutka kad mu sudac uruči loptu. Počeo sam odbrojavati, shvatio da Greer ima problema da doda Chetu Walkeru i kad sam došao do četiri..."
Pogledao je prema Greeru, shvatio što smjera i pokrenuo se dovoljno rano da presiječe putanju lopte i odbije je prema suigraču, koji je odjurio na drugu stranu terena dok je tutnjala sirena za kraj utakmice.
"Havlicek je ukrao loptu! Ukrao ju je! Gotovo je, sve je gotovo, Johnny Havlicek je ukrao loptu", urlao je komentator Johnny Most, a njegove su riječi i emocija ušle u legendu kao "najslavniji radijski trenutak u povijesti košarke".
Navijači su u euforiji utrčali na teren i preplavili junaka. Digli su ga na ramena i skinuli mu dres, a među razdraganom ruljom bio je i sam Russell. "Nitko me u životu nije snažnije zagrlio nego Russell tog trenutka, jer taj je potez spasio dan."
Prijelaz u eru nakon Auerbacha i prva sezona bez naslova
Havlicek je i u četvrtoj profesionalnoj sezoni zaradio prsten, opet protiv Lakersa, koje je nepokolebljivi Jerry West doveo na samo minus dva u majstorici finala. Ta je utakmica bila posljednja u legendarnoj trenerskoj karijeri Reda Auerbacha, koji se preselio u upravu i posvetio slaganju momčadi.
Kako dinastiji i priliči, Auerbach je želio da ga na klupi naslijedi netko od njegovih umirovljenih igrača, ali Ramsey, Cousy i Heinsohn redom su ga odbili iz različitih razloga. Konačno, ponudio je Russellu da postane trener-igrač, što je ovaj prihvatio i postao prvi tamnoputi trener u NBA povijesti.
"Nisam dobio ovaj posao zato što sam crnac, nego zato što Red vjeruje da ga mogu raditi", odrješito je rekao Russell te deklarativno prekinuo sve privatne odnose sa suigračima kako bi stvorio trenersku distancu od njih kakvu je imao i Auerbach.
Možda zbog toga, možda zbog novih obaveza koje su ga opterećivale, Russell je u svojoj prvoj sezoni kao trener prvi put izgubio kao igrač. One 1958., do tada jedine u kojoj nije osvojio naslov, bio je ozlijeđen, a ovaj put dopustio je da ga vječni rival Wilt Chamberlain nadigra u finalu Istoka i kasnije konačno ruku ukrasi prstenom.
Nakon posljednje utakmice Russell je proveo djeda kroz svlačionicu, a ovaj se rasplakao vidjevši kako se Havlicek i Sam Jones zajedno tuširaju i razgovaraju o košarci. Objasnio je Billu, jednom od najžešćih boraca za ljudska prava u povijesti sporta, koliko je ponosan na njega što je trener u organizaciji u kojoj crnci i bijelci žive u skladu.
Segregacija je bila zabranjena tek nekoliko godina ranije, ali rasizam je i dalje bio vrlo izražen, posebno u Bostonu, koji je i danas na glasu kao "najrasističkiji" grad na NBA karti. Tada je bilo puno gore. Zapravo, tijekom cijelog desetljeća dominacije Celticsi su imali tisuće praznih mjesta u dvorani, dok su je prosječni Bruinsi punili. Razlog je bio jednostavan, hokejem su dominirali bijelci, a košarkom crnci.
Iako je bio najbolji igrač najbolje momčadi na svijetu, Russell se u gradu koji je predstavljao nije osjećao ugodno, pogotovo nakon što su mu provalili u kuću i išarali je rasističkim porukama. Navijači su u anketama otkrivali kako misle da Celticsi imaju previše crnaca, a konačna potvrda stigla je u sedamdesetima, kad su momčad preuzeli Havlicek i nova mlada zvijezda Dave Cowens. S dvojicom bijelaca kao glavnim igračima, Celticsi su privlačili puno više ljudi na tribine, daleko nadmašivši gledanost najdominantnije momčadi ikad.
Igrao 291 od 293 minute finala
Ironično, s obzirom na to da Honda nije bilo ni najmanje briga tko je kakve boje kože. Štoviše, bio je tip kojem su pravda i jednakost bili sve. Na momčadskim večerama pazio je tko što jede, a zatim se pobrinuo da svatko tko je naručio skuplje predjelo ili dodatnu čašu vina plati razliku. Bio je osebujan tip koji je volio red i rutinu do te mjere da je čarape prije utakmice odlagao na vješalici, a šampone, dezodoranse i slične potrepštine slagao prema veličini.
Rutina mu je uključivala i drastično gubljenje kilograma tijekom ljeta, kako bi tijekom sezone mogao više jesti i nadoknađivati energiju bez straha od nakupljanja tjelesne masti. Luđačka posvećenost formi omogućila mu je i da punim gasom igra i svih 48 minuta ako treba. A kako su se legende Celtica povlačile u mirovinu, trebalo je sve češće.
Celticsi više nisu imali luksuz da Havliceka uvode s klupe. U doigravanju bi ga Russell uvrstio u petorku i često ga držao u igri cijelu utakmicu. U finalu 1968. - protiv koga drugog nego Lakersa - u šest utakmica igrale su se ukupno 293 minute. Havlicek je odigrao 291. U jednoj je ispao zbog prekršaja u zadnjoj minuti, u jednoj ga je trener izvadio 38 sekundi prije kraja jer je sve bilo riješeno.
Russell se umirovio 1969. nakon još dva naslova kao trener-igrač, ukupno 11 u 13 godina. Otišao je i Sam Jones, a Havlicek postao ne samo starter nego i vođa Celticsa u novoj eri. Igrao je skoro 42 minute u prosjeku i postizao 24.2 poena, ali pomlađeni Kelti s Tomom Heinsohnom na klupi dobili su samo 34 utakmice i propustili doigravanje prvi put nakon 19 godina.
Zato su na draftu dobili visoki četvrti pick i izabrali Davea Cowensa, sljedećeg velikog bostonskog centra, koji je s Hondom činio udarni tandem u sedamdesetima.
Ne baš tako lude sedamdesete
Bilo je to najslabije pamćeno desetljeće u NBA povijesti jer više nije bilo ni dominantne momčadi za koju ga se može vezati (poput Lakersa pedesetih i Bostona šezdesetih), nije bilo novih legendarnih igrača, osim Kareema Abdul-Jabbara, koji je ipak najveće uspjehe ostvario osamdesetih.
Većina zvijezda zapravo je igrala u konkurentskoj ABA ligi, do spajanja 1976., kada su u NBA obitelj stigle četiri nove momčadi, a s njima i superzvijezde Julius Erving, Moses Malone, George Gervin, David Thompson... Ali to je samo donijelo još veću izjednačenost i bilo se još teže uspostaviti kao dominantna sila.
"Bilo mi je teško jer sam u prvih sedam sezona uvijek imao puno veterana u momčadi, a sad sam ja postao starac u ekipi nakrcanoj klincima. Mladi igrači rade greške, a upravo to se dogodilo. Pokušavao sam im pomoći i usmjeravati ih, ali nije bilo lako. Tada sam shvatio da nikad ne bih mogao biti trener", prisjetio se Havlicek u razgovoru za Celtic Nation.
Pa ipak, zahvaljujući njemu, i u takvoj eri Celticsi su uspjeli biti jedan od dva kluba koji su osvojili dva naslova prvaka. Uz njih, to je uspjelo samo New York Knicksima, koji su se uspostavili kao najveća sila nakon odlaska Russellove generacije s dva naslova (1970. i 1973.) i još jednim finalom (1972.) u iduće četiri godine.
Dave Cowens brzo je izrastao u jednog od najboljih centara sedamdesetih. Bio je osam puta All-Star, a 1973. i MVP. Bio je ofenzivno profinjeniji i raznovrsniji od Russella, ali ni blizu tako defenzivno moćan kao najtrofejniji NBA košarkaš svih vremena. Bio je i rookie godine, a Havlicek je te sezone postizao 28.9 poena u prosjeku, igrajući više od 45 minuta, Celticsi su napredovali do 44 pobjede, ali drugu godinu zaredom propustili doigravanje.
U trećoj sezoni post-Russell ere kockice su se konačno posložile, Jo Jo White razvio se u ubojitog strijelca s pozicije razigravača, a uz Cowensovu dominaciju u skoku te Havlicekovu raznovrsnost i izdržljivost, Celticsi su ponovno postali sila. Dobili su 56 utakmica i ušli u doigravanje kao najbolja momčad Istoka, ali u konferencijskom finalu zaustavili su ih Knicksi.
Baš kao i godinu poslije, iako je Boston s omjerom 68-14 ostvario najbolju sezonu u svojoj trofejima prožetoj povijesti. Bili su uvjereni da je to njihova godina, u kojoj će se vratiti tamo gdje su proveli praktički cijele šezdesete, na sam vrh. I sve je upućivalo na to, pogotovo kad je u prvom krugu Hawksima zabio 54 poena, najviše u karijeri. Sve dok se u trećem susretu finala Istoka protiv Knicksa nije ozbiljno ozlijedio.
Natrčao je na čvrsti blok snažnog Davea DeBusscherea i iskočilo mu je desno rame. Havlicek je kroz cijelu karijeru igrao pod ozljedama i gotovo nikad nije propuštao utakmice, ali ovu nije mogao završiti, niti zaigrati u sljedećoj, a Knicksi su to iskoristili i poveli 3:1.
Da se pitalo liječnike kao danas, ne bi više uopće igrao te sezone, ali nije mogao dopustiti da njegovi suborci poginu bez njega. Vratio se u petoj utakmici finala i zabio 18 poena uglavnom koristeći lijevu, slabiju ruku. "Desna ruka mu je samo visjela. Većina igrača ne bi ni igrala u tom stanju", rekao je trener Heinsohn.
Ohrabreni njegovim junaštvom, Celticsi su dobili sljedeće dvije utakmice i izborili majstoricu, ali u njoj ga je neizdrživa bol konačno pobijedila i limitirala ga na samo četiri poena. Boston je prvi put u povijesti izgubio sedmu utakmicu kod kuće, a Knicksi su, s Hondovim sveučilišnim suigračem Jerryjem Lucasom u sastavu, prošli u novo finale i osvojili drugi naslov.
Najdraži prsten
Vrijeme za osvetu stiglo je iduće, 1974. godine, u kojoj je Havlicek postao tek osmi igrač u povijesti koji je premašio 20.000 poena. U finalu Istoka Boston je konačno uspio skinuti Knickse, a zatim u finalu srediti i prvake iz 1972. Milwaukee Buckse, predvođene fantastičnim Abdul-Jabbarom i ostarjelim Oscarom Robertsonom.
Celticsi su vodili 3:2 i mogli sve dovršiti kod kuće. Havlicek je uhvatio vlastiti odbijanac i uveo utakmicu u produžetak. U drugih dodanih pet minuta sam je izmjenjivao koševe s Bucksima, dok Kareem nije zabio možda i najpoznatiju od svih svojih "udica" za pobjedu 102:101.
Havlicek je, vjerojatno prvi put u karijeri, izgledao iscijeđeno. Bile su mu 34 godine, a odigrao je svih 58 minuta. Nekom drugom trebalo bi puno više vremena za rekuperaciju, ali Hondo je samo dva dana kasnije bio skoro k'o novi.
"Morali smo putovati natrag u Milwaukee na majstoricu, ali bilo smo odlučni da pobijedimo i upravo to smo učinili", prisjetio se Havlicek. Celticsi su došli do lagane pobjede 102:87, a Hondo je prvi put u karijeri proglašen MVP-jem finala s prosjecima od 26.4 poena, 7.7 skokova i 4.7 asistencija. "Bio je to veličanstven osjećaj. To je bila titula u kojoj sam najviše uživao, vjerojatno zato što sam tada najbolje igrao."
Ipak, godine su ga počele sustizati i Bostonov perpetuum mobile počeo je sve više osjećati bolna koljena, minutaža mu je pala na ispod 40 po utakmici, a prosjek poena ispod 20. Cowens je prirodno preuzeo ulogu udarnog igrača Kelta, vodio ih do 60 pobjeda i finala Istoka, koje je završilo razočaravajućim porazom od Washingtona, ali iduće godine donio je Bostonu 13., a Havliceku posljednji, osmi prsten.
"Najveća utakmica u povijesti košarke"
Serija između Bostona i Phoenixa 1976. pamti se po "najvećoj utakmici u NBA povijesti", najduljoj ikad u NBA finalu, u kojoj su se igrala tri produžetka. Obje su momčadi po dvaput pobijedile kod kuće, a Sunsi su na petu stigli odlučni da konačno prekinu niz od 12 poraza u Boston Gardenu.
Utakmica je imala sve: veliko vodstvo Kelta, veliki povratak gostiju, bizarne sudačke previde, brojne preokrete unutar nekoliko sekundi, herojske koševe sa sirenom, napad navijača na suca, prevrnuti zapisnički stol, neshvatljive pogreške igrača i briljantne ideje trenera.
Havlicek je zabijao ključne koševe pri kraju osnovnih 48 minuta, prvog i drugog produžetka, ali Sunsi su se uporno vraćali. Najluđa sekvenca odvila se u zadnjih dvadesetak sekundi drugog produžetka. Boston je vodio 109:106, gosti su imali posjed, ali tada još nije bilo trice da ih spasi jednim potezom.
Van Arsdale je pogodio šut, a Westphal presjekao loptu izvedenu iz auta ispred Havliceka. Perry je promašio, ali lopta mu se vratila i iz drugog pokušaja, preko ispružene Havlicekove ruke, pogodio je za vodstvo Phoenixa 110:109 pet sekundi prije kraja. Hondo je uzeo loptu, sjurio se na koš i pogodio od table, sirena je označila kraj, a navijači su pohrlili u teren.
No ispostavilo se da su ostale još dvije sekunde. Dok su suci vijećali, jednog od njih napao je navijač, a druga skupina srušila je zapisnički stol. Kad su zaštitari konačno raščistili teren od uljeza, a policija privela napadača, momčadi su se vratile na parket.
Sunsi su imali samo dvije sekunde da zabiju preko cijelog terena, ali Paul Westphal učinio je nešto što se na prvu protivilo razumu. Pozvao je time-out, znajući da njegovoj momčadi nije ostao ni jedan i da će to rezultirati tehničkom pogreškom i slobodnim bacanjem za Celticse, koje je Jo Jo White pogodio za 112:110.
No pravila su tada dopuštala da Sunsi loptu, umjesto ispod vlastitog koša, izvedu s centra, kao što bi mogli da su imali time-out. Tako su, zapravo, gotovo nikakvu priliku za pobjedu pretvorili u realnu šansu za još jedan produžetak. Agresivni bostonski navijači pokušavali su razdvojiti skup igrača Sunsa i ometati njihov dogovor s trenerom, ali nije pomoglo. Gar Heard iz okreta je čudesno pogodio i utakmica je otišla u treći produžetak.
Dobar dio obje momčadi već je ispao zbog šest prekršaja, pa se na parketu našao i izvjesni Glenn McDonald, malo korištena pričuva Celticsa, i sa šest poena donio Bostonu isto toliku prednost, koju hrabri gosti iz Phoenixa ipak nisu uspjeli još jedanput dostići. Iako nisu potonuli nakon tako demoralizirajućeg poraza, nisu imali snage uzvratiti na svom parketu i izboriti majstoricu. Boston je opet postao šampion.
"Pobjede i porazi ne vide se na plaći"
Ali to je bio labuđi pjev te generacije Celticsa. Motor iz Martins Ferryja koji ih je pogonio više od desetljeće i pol povukao se nakon sezone 1977./78. postigavši 29 poena u posljednjoj utakmici. Iako mu je bilo 38 godina, i dalje je mogao igrati na visokoj razini, možda ne svih 48, ali sigurno 36 minuta. U tom su ga trenutku i dalje smatrali jednim od 20 najboljih igrača lige.
Nije otišao zbog fizičkog umora koliko zbog psihičkog. Celticsi su imali turbulentnu sezonu u kojoj ih je vlasnik htio preseliti u Kaliforniju, smijenjen je trener Heinsohn, momčad je loše igrala, nizala poraze i propustila doigravanje.
Više od svega, Havliceku je smetao stav modernih zvjezdica, koje nisu osjećale keltski ponos poput njega, posljednje relikvije iz dinastije koja je harala šezdesetih, ostavštine Reda Auerbacha i Billa Russella. Nije imao želudac za igrače poput Curtisa Rowea, koji je nakon jednog ponižavajućeg poraza od 30 razlike upao u svlačionicu i pitao: "Što ste svi potonuli? Pobjede i porazi ne vide se na plaći."
I NBA liga je sama po sebi bila u velikoj krizi, koju nije razriješila ni infuzija svježeg talenta priključivanjem četiriju klubova iz ABA lige. Televizije su se prema košarci odnosile podcjenjivački i kreirale raspored kako im je odgovaralo, pa je na primjer jedna od utakmica onog finala 1976. u Phoenixu održana u nedjelju ujutro u 10:30, na užas svećenika koji su tog dana imali prepolovljenu posjetu na misama.
Košarku i NBA ligu spasili su upravo Celticsi, izabravši na draftu 1978. Larryja Birda, i njihovi stari rivali LA Lakersi, koji su godinu poslije doveli Magica Johnsona. Rivalstvo se opet razbuktalo, a NBA se počela pretvarati u tvornicu novca kakva je danas.
Da je Havlicek pričekao Birda, mogao bi se pohvaliti da je igrao s legendama koje su obilježile četiri desetljeća NBA košarke - od Boba Cousyja, koji je bio zvijezda pedesetih i umirovio se nakon Johnove rookie sezone, preko Russella i njegove generacije šezdesetih, Cowensa sedamdesetih do Larryja Legende osamdesetih.
Izdao ga je organ koji mu je donio sve
Ostao je vezan uz Celticse kao komentator i savjetnik, ali košarka mu nije više trebala u životu zahvaljujući sjajnom poslovnom potezu tijekom igračke karijere. John i supruga Beth imali su dvoje djece, koje je čuvala Wendy, kći njihova prijatelja Davea Thomasa, koji je baš u to vrijeme pokrenuo lanac brze hrane i nazvao ga po kćeri.
Bilo zbog prijateljstva, bilo zbog nosa za posao, Havlicek je rano uložio u Wendy's, koji je danas jedan od najvećih fast food lanaca na svijetu, a on je bio vlasnik tri njihova restorana. Samo ta investicija bila mu je dovoljna za spokojan život.
Preminuo je 2019. u dobi od 79 godina. Posljednje godine života obilježila mu je Parkinsonova bolest. Izgubio je kontrolu nad mišićima, pao je, ozlijedio se i dobio upalu pluća, koja mu je naposljetku presudila. Ironija sudbine htjela je da ga izda organ koji mu je omogućio nevjerojatnu košarkašku karijeru.
Karijeru kakvu nije imao nitko u povijesti najtrofejnije NBA franšize. Bill Russell osvojio je tri, a Sam Jones dva naslova više, ali nitko nije odigrao više sezona (16), više utakmica (1270), više minuta (46.471), postigao više poena (26.395), uputio i pogodio više šuteva od Honda. Nemoguće je izračunati, ali teško da je itko u povijesti košarke pretrčao više kilometara od klinca koji je jurio za biciklima, penjao se i spuštao kroz šumu, a stajao samo zbog paketića s maslacem.