Foto: Guliver Image/Getty Images
NAKON puna tri desetljeća, točnije od Svjetskog prvenstva u Meksiku 1986., Mađari su na velikom natjecanju. Nakon što su u obje utakmice dodatnih kvalifikacija bili bolji od Norveške (1:0, 2:1) i nakon 30 godina frustracija i gorkih pilula Mađarska je izborila plasman na EURO u Francuskoj.
Mađarski mediji u euforiji: "Buđenje mađarskog diva"
Budimpešta noćas nije spavala. Slavilo se u svlačionici, slavilo se na ulicama mađarskog glavnog grada, a rakija je tekla u potocima. Mađarski mediji su u euforiji, mnogi pišu o ''buđenju mađarskog diva'' i najavljuju čudo u Francuskoj. Međutim, koliko god sport bio nepredvidljiv i koliko god senzacije i iznenađenja bili sastavni dio istoga, ako pogledamo roster mađarske momčadi teško da ćemo uspjeti pronaći igrače koji objektivno mogu vratiti ugled koji je mađarski nogomet nekoć imao.
Vođa momčadi je Balázs Dzsudzsák, bivši igrač PSV-a, Anžija i Dinama iz Moskve, koji od ove sezone igra u turskom Bursasporu i svi konci mađarske igre u njegovim su rukama. Ostatak momčadi je prosječan, a svakome tko je pogledao mečeve s Norveškom jasno je da je plasman u Francusku izborila reprezentacija koja je bila manje loša i koja je imala više sreće.
Mađare su na EURO odveli sreća i Gabor Kiraly
U prvom dvoboju u Oslu Norvežani su dominirali, napadali, stiskali, no do gola nisu mogli jer je na vratima bio legendarni Gabor Kiraly. Netipični vratar s nekoliko je vrhunskih intervencija izludio norveške napadače, a i u uzvratu u Budimpešti bio je jedan od najzaslužnijih za trijumf nasljednika Puškaševe ''Lake konjice''.
Kiraly je u i 40. godini života još jednom podsjetio na svoje najbolje dane i dokazao da status ikone kojeg ima među tisućama nogometnih fanova širom Europe nije slučajan.
Kiraly, jedini ''čuvar ostavštine'' Schumachera, Ravellija i Higuite
Vratari su uvijek bili jedna specifična, potpuno drugačija ''sorta'' nogometaša. Ekscentrični, pomalo i ludi, uvijek su plijenili pozornost i bili su idoli navijača. Nešto stariji ljubitelji nogometa sigurno će se sjetiti Nijemca Haralda Tonija Schumachera, Šveđanina Thomasa Ravellija, Liverpoolovog Brucea Grobbelaara. Nešto mlađi pamte Paragvajca Chilaverta i izumitelja ''škorpionovog udarca'' Kolumbijca Renea Higuitu.
Svi su oni bili sjajni vratari, ali bili su i drugačiji i po tome su ostali upamćeni. Odskakali su kako ponašanjem na terenu, tako i stilom branjenja te karizmom koju su posjedovali. Danas moderni nogomet više ne trpi ''redikule'', pa čak ni među vratnicama. Takvi su zapeli u nekim prošlim, romantičnim nogometnim vremenima, postali su dinosaurusi, a Gabor Kiraly je vratar koji se po svaku cijenu odupire trendovima, odbija biti nogometni maneken i baš zbog toga iza sebe ima vjernu armiju fanova koji ga cijene. Ne zato što je senzacionalno kvalitetan vratar, već zato što je drugačiji i što je do kraja ostao svoj.
Isfucana siva trenirka kao sretna amajlija
Kiraly ne izgleda kao tipičan nogometaš. Ostario, debeljuškast, proćelav u svojoj sivoj izraubanoj trenerci više podsjeća na kakvog sredovječnog umornog pivopiju, koji je doslovce s kauča stao među vratnice, nego na profesionalnog sportaša. Međutim, Kiraly i njegova sad već slavna trenerka najzaslužniji su što je Mađarska vratila dug svojim desetljećima frustriranim navijačima.
Većina sportaša je praznovjerna. U legendu su već ušle Goranove anegdote sa Wimbledona 2001. i priče o Teletubbiesima, londonskim pisoarima, hodanju po crti Centralnog terena. Kiraly također ima svoju sretnu amajliju, koja ga je uz njega cijelu karijeru – sive hlače od trenerke koje nikad nije promijenio.
''Uvijek sam igrao u donjem dijelu trenirke. Bilo mi je svejedno kakve su, važno je bilo samo da su duge. Jednom prilikom, mislim da je to bilo 1996. kad sam igrao u Szombathelyju, crne hlače su mi se raspale i morao sam obući sive. Otkako sam ih obukao nismo izgubili deset utakmica zaredom i spasili smo se od ispadanja. Od tada kud ja, tu i moja siva trenerka. I tako će biti sve dok ne prestanem igrati nogomet'', izjavio je jednom Kiraly.
Gabor Kiraly karijeru je započeo 1993. u Haladasu, malom klubu iz rodnog mu Szombathelyja. Tamo je branio četiri godine kad prelazi u berlinsku Herthu. U Berlinu je ostao sedam godina i zabilježio je 252 nastupa. Primio je 329 golova, no čak je 89 puta sačuvao mrežu netaknutom.
2004 mu je uprava kluba poručila kako može ostati, ali pod uvjetom da potpiše novi ugovor prema kojem će zarađivati znatno manje. Odbio je i otišao je u Crystal Palace. Tamo se nije nabolje snašao i često je odlazi na posudbe (West Ham, Aston Villa), da bi nakon tri godine potpisao za Burnley.
U 40. se vratio u rodni grad i odveo Mađare na Euro
Tamo je branio dobro, no kad se ukazala prilika za posudbom u Bayer Leverkusen nije ni trenutka razmišljao. Nakon isteka ugovora, potpisao je za 1860 München, u kojem je ostao pet godina, da bi se nakon toga vratio na Otok, točnije u Fulham. Nakon što je većinu vremena proveo na klupi (branio je samo u pet utakmica i bio proglašen najgorim vratarom u povijesti kluba), vratio se doma u Szombathely Haladas. Vratio se završiti karijeru i odvesti Mađarsku na EURO.