RODIO se u noći dok je Jamajkom harao uragan. Majka mu se odselila kad je imao samo godinu dana, a obitelj kod koje je živio ga je zanemarivala. Kao dječak bio je blizu smrti od gladi, metka i noža. U Londonu se priključio bandama i postao otac sa samo 13 godina. Život Dilliana Whytea djeluje kao filmski scenarij, a njegov vrhunac dolazi u subotu kada će taj 34-godišnjak boksati protiv Tysona Furyja za naslov svjetskog teškaškog prvaka.
Unatoč svemu što je proživio, ostao je na nogama i život posvetio boksu. Ne samo svojoj karijeri nego i pomaganju brojnim mladim boksačima da dobiju bolje uvjete i priliku za proboj, a jedan od onih koji je tu priliku iskoristio je i hrvatski as Alen Babić, koji tvrdi da sve u karijeri može zahvaliti prvenstveno Whyteu.
"Dao je priliku mnogim boksačima, ali ne iskoriste je svi. Ja i Fabio Wardley jedini smo u ozbiljnim pričama", rekao je Babić za Index prije nego što je otputovao u London podržati svog promotora i prijatelja u najvećoj borbi karijere.
Jedan poraz mu se isplatio, drugi je brzo osvetio
Iz 30 dosadašnjih borbi Whyte je 28 puta izašao kao pobjednik, 19 puta nokautom. Prvi poraz doživio je od Anthonyja Joshue, ali on mu je, gledajući širu sliku, značio više od bilo koje pobjede. Drugi je put izgubio od Aleksandra Povetkina, ali Rusu je uzvratio sedam mjeseci kasnije i stekao status Furyjeva obaveznog izazivača za WBC-ov pojas.
Engleske kladionice u okršaju na Wembleyju vide Furyja kao velikog favorita i na njegovu pobjedu nude koeficijent 1.15, dok je na Whytea 5.00. Neporaženi Gypsy King tehnički je bolji i fizički impozantniji borac, ali Body Snatcher je doslovno od rođenja živio s malim izgledima pa je ipak došao do najveće svjetske pozornice.
Uragan je otrgnuo dio krova, a mama se samo sklonila pod stol i završila porođaj
"Rođen sam u oluji, u noći uragana na Jamajci, ali preživjeli smo. Uragan je odnio dio krova, ali mama se junački samo sklonila ispod stola i obavila posao do kraja", ispričao je Whyte prošle godine. No mama se samo godinu dana kasnije odselila u London, otac je kao stočar i mesar stalno bio na putu, a mali Dillian ostavljen je obitelji koja ga je zanemarivala.
"Za sebe su zadržavali sav novac koji im je mama slala, prvo bi se pobrinuli za svoju djecu, a za mene bi ostale mrvice, i to ne uvijek. Sakupljao sam plastične boce i novcem od njih kupovao slatkiše jer su oni bili najjeftiniji. Bio sam na rubu smrti od gladi. Kad me otac takvog zatekao, otišao je tamo i prebio nekoga. Očito, nije bio posebno dobar otac. On je smatrao da, ako nisam mrtav, sve je u redu sa mnom."
S 12 godina se odselio majci u London. "Iako me nije vidjela godinama, odmah me prepoznala na aerodromu, počela plakati i trčati prema meni. Ali ja sam bio kao stijena. U toj dobi na Jamajci si već muškarac. Samo sam joj rekao: 'Bok, mama, kako si?'"
Jedva su bili u kontaktu svih tih godina. Tada nije bilo Skypea, a u kući u kojoj je živio niti telefona. Mama mu je slala pisma, ali Dillian nije išao u školu i nije naučio čitati. A i čudno je govorio, što je obilježje koje ga i danas prati.
Tukao se jer su ga maltretirali zbog govora. Brzo je završio u bandama, a već s 13 je postao otac
"Neki ljudi su mislili da je smiješno rugati mi se zbog mog govora. Zato sam se često tukao i naposljetku završio u bandama. Triput sam mislio da ću umrijeti. Upucali su me i izboli. Metku ne možeš pobjeći i trebaš imati sreće da preživiš. Uglavnom sam bio glupi klinac koji je jurio Londonom i radio nered. Kad si u bandi, misliš da je cool otići u zatvor, ali nema baš ništa cool u tome", kaže s ozbiljnim vremenskim odmakom.
Takav životni stil imao je i druge posljedice. Već s 13 godina postao je otac. "Još sam i ja bio dijete, ali zbog svega sam ubrzano odrastao. Bilo je to zastrašujuće, ali dalo mi je svrhu jer sam s vremenom shvatio da moram još napornije raditi kako to dijete ne bi patilo kao ja", govori Whyte o svom sad već 20-godišnjem sinu s kojim je, kaže, blizak "kao da su prijatelji".
"I ja sam imao život na ulici, ali ni blizu njegovom", prokomentirao je njegov prijatelj Alen Babić za Index. "Shvatio sam da je Hrvatska med i mlijeko u usporedbi s tamošnjim kaosom. Tamo nema pravila koja mi potpisujemo, ali nije ni Hrvatska na takvoj razini kriminala kao Engleska. Svašta je radio na ulici, trebao je biti u zatvoru, prošao je ružan dio života, ali to ga je psihički ojačalo."
Ispravni put Whyte je potražio u dvorani i prvo se počeo baviti kikboksom, a zatim i boksom. Imao je kratku amatersku karijeru, a kao 20-godišnjak se 2009. sučelio s Anthonyjem Joshuom i pobijedio ga na bodove nakon što ga je jedanput i rušio. No dok je Joshua još godinama ostao u amaterima i osvojio olimpijsko zlato u Londonu 2012., Whyte je ranije otišao u profesionalce.
Foto: Whyte u ranim profesionalnim danima 2011. (Profimedia)
Iako je službeno sporna bila njegova profesionalna kikboksačka karijera, među amaterima ionako nije imao što tražiti. Svih pet ostalih protivnika je nokautirao, a jednog i doslovno poslao u višetjednu komu.
Suspendiran na dvije godine zbog dopinga. Komisija je od njega željela napraviti primjer
Uspon među profesionalcima mu je zaustavljen 2012. dvogodišnjom suspenzijom zbog dopinga. Iako je sud prihvatio opravdanje da je zabranjenu supstancu u sebe unio nesvjesno putem preparata kupljenog bez savjetovanja, želio je od Whytea napraviti primjer svim sportašima koji ne paze što stavljaju u sebe.
Boksu se vratio 2014., a godinu dana i sedam pobjeda kasnije dobio je priliku za okršaj sa starim znancem Joshuom. Imao je sreću jer su Joshuini promotori tražili manje poznatog i opasnog protivnika kojeg će ipak moći "prodati" publici pa su okršaj nabrijavali kao sveenglesku borbu starih amaterskih rivala, iako su se te 2009. zajedno u ringu našli pukim slučajem.
Foto: Whyte protiv Joshue (Profimedia)
Joshua je slavio tehničkim nokautom u sedmoj rundi, nastavio svoj pobjednički pohod prema svjetskom pojasu, a Whyte je doživio prvi poraz, ali ostavio je izvrstan dojam i predstavio se širokoj publici.
"Na temelju te amaterske borbe dobio je priliku protiv Joshue, a taj ga je poraz digao u nebesa kako je dobro odradio meč. Danas više nije kao nekad tako bitno nizati pobjede za razvoj karijere, koliko da se pokažeš", objasnio je Babić.
Već pet godina je obavezni izazivač
Zaista, nakon poraza od Joshue, Whyte je vrlo brzo dobio priliku za osvajanje WBC-ova internacionalnog naslova, a 2017. i Silver pojasa, kada je pobjedom protiv Roberta Heleniusa postao obavezni izazivač za titulu svjetskog prvaka. Bizarno je da je taj Silver pojas četiri puta branio, izgubio ga od Povetkina pa nekoliko mjeseci kasnije vratio, prije nego što je zaista dobio priliku protiv Furyja.
Babić smatra da je njegova šansa u motivaciji jer je nakon toliko godina čekanja gladan ove pobjede i pojasa, dok mu se čini da Fury više nema takav žar.
"Fury je već toliko zaradio i osigurao se za deset života, za svaki meč govori da mu je zadnji... Svi imamo limit. Jako je dugo na vrhu, a motivacija je u sportu najvažnija jer bez nje i tijelo prestane slušati", kaže Babić i dodaje:
"Whyte ima samoubilački stil, ali strašno jaku bradu od čelika, dugačke, jake ruke i brutalne krošee. Kada hoda, vidiš da je boksač. Ja bih volio hodati kao on. Ništa drugo u životu ne može raditi, ali ring mu je kuća."
Hrvatski boksač priznaje da Whyte nije samo zaslužan za njegov nadimak Savage, nego za cijelu njegovu profesionalnu karijeru. Ispričao nam je kako su se upoznali pukim spletom okolnosti, ali poznanstvo sa sparinga brzo je preraslo u nešto više.
U dva dana pretvorio nemotiviranog amatera Babića u profesionalnog debitanta Savagea
"Leo (trener Pijetraj, op.a.) me poslao u kamp kod Agita Kabayela. Tamo je bio menadžer Ivan Dijaković, koji je vidio naš sparing, rekao mi da sam dobar i pitao trebam li što. Nešto kasnije je Dillian zvao njega i pitao ima li koga za sparing, a on se sjetio mene.
Došao sam kod njega, a on mi je već nakon drugog sparinga rekao da moram profesionalno boksati. Meni je motivacija već bila nisko, devet godina bio sam u amaterima i ništa. Ali on mi je rekao da sam dobar i da će mi ugovoriti meč. Bio sam u šoku jer sam još bio amater.
Morao sam odletjeti u Zagreb napraviti profesionalnu licencu, a već sutradan sam imao meč. U tih nekoliko dana sam imao valjda 12 letova, više nego ikad prije u životu", ispričao je Babić pa objasnio kako je dobio nadimak po kojem je sada prepoznatljiv u svijetu boksa.
"Imali smo slobodan dan, a prijatelj me pozvao u istočni London. Pitao sam Dilliana je li u redu da odem, a on je rekao: 'Ne trebam Savagea sljedećih nekoliko dana.' Prvo su me tako zvali samo on i drugi prijatelji iz dvorane, a meni se svidjelo. Nisam znao još ni da ću biti profesionalni boksač, a već sam dobio nadimak.
Kad mi je naručivao hlačice za meč, htio je da na njima piše Savage, ali ja sam ipak rekao da piše Alen Babić. Kad su stigle, zaključio sam da mi se ne sviđaju i od tada uvijek piše Savage."
Whyte pobijedio i tri Hrvata. Dvojica su otišla u krivom smjeru
"Divljak" nije jedini Hrvat s kojim se Whyte susreo u karijeri. Od 28 pobjeda, čak tri su stigle protiv hrvatskih boksača i svaka je na neki način bila značajna. U trećem meču karijere sučelio se s Tonijem Višićem i upisao prvu pobjedu nokautom. Prva borba nakon suspenzije zbog dopinga bila mu je protiv Ante Verunice, a prva nakon poraza od Joshue protiv Ivice Bačurina.
Višić je prije tri godine osuđen jer je kao zaštitar na ulazu u splitski noćni klub premlatio djevojku koja ga je udarila nakon što ju je uhvatio za stražnjicu. Verunica je pak postao interventni policajac osuđen zbog uhođenja i uznemiravanja bivše djevojke.
Za razliku od njih dvojice, Whytea je boks izveo na pravi put, a u subotu će pred rekordne 94.000 ljudi na Wembleyju i milijunima pred ekranima imati priliku popeti se na sam vrh. Klinac rođen u oluji, kojeg nisu ubili ni glad, ni nož ni metak, sasvim sigurno se ne boji ni strašnog Furyja.