HRVATSKA vaterpolska reprezentacija drugi je put u povijesti prvak Europe. Nakon Zagreba prije 12 godina, hrvatski vaterpolisti su opet osvojili najsjajnije odličje u Splitu. Premda je Hrvatska bila domaćin i na svakom je natjecanju u najužem krugu favorita za medalje, ovo je zlato malo tko očekivao, uključujući i izbornika Ivicu Tucka.
"Iskoristit ću priliku da čestitam mojim momcima, kolegama i cijelom Savezu, ovo je za mene, iskreno, u okolnostima izmijenjene reprezentacije jedan od najvećih uspjeha u životu, ali moramo ga momentalno zaboraviti. Mi ovdje želimo zlato. To je čak i meni zvučalo previše, ali sad smo tu'', rekao je Tucak nakon dramatične pobjede nad Italijom u polufinalu.
Nitko nije očekivao finale, pa ni Tucak
I u pravu je. Hrvatska je nakon prosječnog nastupa u Tokiju prošle godine i katastrofalnog poraza u četvrtfinalu od Mađara napravila smjenu generacije. Otišlo je nekoliko ključnih igrača, koji su godinama bili nositelji igre. U Splitu nema Macana, Jokovića, Lončara, Bušlje, Miloša, Obradovića, Garcije, a zbog zdravstvenih problema otpao je i Vukičević.
Tucak je u na SP-u u Budimpešti prije dva mjeseca započeo novi olimpijski ciklus, a u reprezentaciju je gurnuo neka široj javnosti nepoznata imena. Andrija Bašić, Franko Lazić, Rino Burić, Jerko Marinić-Kragić, Marko Žuvela, Matias Biljaka (njemu je debi u Splitu) i Rus Konstantin Harkov debitirali su za reprezentaciju na velikom natjecanju, a Tucak je u selekciju vratio i Ivana Krapića, kojeg nije bilo u momčadi još od svjetskog zlata u Budimpešti prije pet godina.
Ova nova Hrvatska bila je velika nepoznanica, nitko nije znao što može očekivati od ekipe koja je napravila totalnu rekonstrukciju. Četvrto mjesto na svijetu prije dva mjeseca dočekano je kao dobar rezultat, a Tucak je više puta znao reći da je osnovni cilj ionako Split te lov na europsku medalju na domaćem terenu.
S obzirom na to da je prvak svijeta Španjolska u tom polufinalu rutinski razbio Hrvatsku, koja je potom i za broncu s Grčkom odigrala lošu utakmicu, optimistične najave iz stožera reprezentacije nisu djelovale najrealnije.
U velikom intervjuu pred sam početak SP-a prije dva mjeseca Sandro Sukno nam je rekao da ova reprezentacija nakon dugo vremena nema vrhunsku klasu i da ako želi napraviti dobar rezultat, mora biti agresivna, plivački moćna i, ono što je najvažnije, mora biti homogena. U Splitu gledamo upravo takvu Hrvatsku.
Ova Hrvatska možda nema više Sukna i Jokovića, ali ima momčad i genija na golu
U bazenu Tucak možda više nema genija kao što je bio Sukno ili rutinera svjetskog kalibra poput Mara Jokovića, ali ima momčad. Svjesnu svojih limita i svjesnu da te mane može pretvoriti u vrline. Marko Žuvela iz utakmice u utakmicu raste, Jerko Marinić-Kragić se nametnuo u top šutera, Rus Harkov se pokazao kao fenomenalno pojačanje, a Josip Vrlić je poziciju sidruna odradio profesorski.
Loren Fatović, Andrija Bašić, Rino Burić i Luka Bukić su također odradili ono što se od njih tražilo, no treba biti realan i reći da se samo jedan čovjek s kockastom kapicom nametnuo kao apsolutni heroj ove generacije. Možda je Sukno bio u pravu kad je rekao da Hrvatska nema svjetsku klasu u bazenu, onu igračku, ali itekako je ima na vratima.
Teško se sjetiti kad je neki golman bio na ovako vrhunskoj razini kao što je u Splitu bio Marko Bijač. Josip Pavić je u pohodu na olimpijsko zlato 2012. bio fenomenalan, ono što je on branio u Londonu bilo je čudesno, ali tada je Rudićeva Hrvatska imala znatno jaču obranu nego danas Tuckova. Zato je ovo što je iz utakmice u utakmicu radio Marko Bijač nešto neviđeno u svijetu vaterpola.
U karijeri je Bijač ostvario puno toga i osvojio skoro sve što se može. Bio je prvak svijeta, olimpijski je doprvak iz Rija te član idealne postave Igara u Brazilu. Tri je puta bio najbolji igrač Hrvatske, 2017. izabran je za najboljeg vaterpolista Europe, a s Jugom i Pro Reccom je osvojio i Ligu prvaka.
No nikad, ali baš nikad nije branio tako dobro u kontinuitetu. Prije dva mjeseca na SP-u je bio totalno izvan forme i prva opcija Ivice Tucka u Budimpešti je bio Toni Popadić. Na igrama u Tokiju prošlog ljeta također nije bio u najboljem izdanju. Daleko od toga.
Krisztian Manhercz mu je u četvrtfinalu sam zabio sedam golova od čak 15 mađarskih. Za neke od njih je i sam bio direktni krivac. No sad gledamo Bijača još boljeg nego što je bio prije pet-šest godina kad se kao golman Juga nametnuo kao jedan od najboljih na svijetu. Sad je bez prave konkurencije najbolji vratar na svijetu.
Turnir za anale najboljeg na svijetu
Zanemarimo utakmice protiv Malte, Francuske i Gruzije (skinuo oba peterca), premda je i u tim susretima Bijač briljirao. Te su reprezentacije B razred svjetskog vaterpola i bez Bijača Hrvatska bi ih lagano prošla. No ono što je Dubrovčanin radio protiv Grčke i Italije doista je za anale.
Protiv Grčke Hrvatska se dvije četvrtine mučila u napadu, nije mogla zabiti gol i samo zahvaljujući Bijaču, Grčka je na poluvremenu imala samo +2. Bez Bijača ta bi utakmica odavno bila zaključena. Na kraju je Hrvatska izborila remi (5:5), koji ju je odveo na ciljano prvo mjesto skupine, a Bijač je skupio 12 obrana, od kojih su gotove sve bile one koje možemo nazvati ''big saves''.
Ako je protiv Grčke oduševio, što onda reći za nastup u polufinalu? Imao je 14 obrana, od kojih su 8 bile velike - ili s igračem manje ili zicer situacije poput samog Di Fulvija na 4 metra od gola. Talijani ga nisu mogli probiti ni s dva igrača više, a u dramatičnoj završnici s nekoliko čudesnih reakcija ubio je svu nadu Italiji da može do finala.
Finale Bijač nije počeo najbolje, barem ne onako kako smo ga navikli gledati tijekom cijelog turnira. U prvoj četvrtini je primio tri gola, od kojih je onaj Molnarov vjerojatno trebao obraniti. No u drugoj je sve došlo na svoje. Hrvatska nije primila nijedan gol, a za to je bio zaslužan Marko Bijač.
Novo čudo u finalu
Nestvarno je što je radio Mađarima. Tukli su Manhercz, Zalanki i Janšik s igračem više, a obrana zicera s dva metra s igračem manje možda je i najbolja obrana cijelog prvenstva. U zadnjoj četvrtini gledali smo neviđenu dramu. Bijač možda nije skupljao obrane, ali je tjerao Mađare da skupljaju promašaje.
Krisztian Manhercz, isti onaj Manhercz koji je Bijaču prošlo ljeto u Tokiju uvalio sedam golova iz osam šuteva, danas mu nije mogao ništa. Iz čistog zicera pogodio je gredu, a onda iz peterca također pogodio okvir gola. Jednostavno, jedan od najboljih svjetskih napadača prepao se najboljeg golmana svijeta.
Hrvatska je osvojila zlato, a njen junak je Marko Bijač.