U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana.
The Times They Are a-Changin'
Kombinacija prve garniture francuske reprezentacije je u znaku državne nacionalne zastave, tzv. Trikolorke (plavo-bijelo-crvene boje). Nastala je tijekom Revolucije krajem 18. st. koja je iz temelja promijenila ne samo društveni i politički život tadašnje Francuske, a zatim i Europe, nego postavila temelje za nastanak nacionalnog svijeta kakav danas (jedino) poznajemo. Činjenice kako su revolucionari odmah stvorili nove državne znakove, uključujući i novu zastavu, otkriva njihovu želju za delegitimizacijom prethodnog režima s istovremenim ukidanjem njihovih simbola. Revolucija je bila povezana s novim poretkom koji se oblikovao, a istovremeno je pružala model za ostale revolucionarne režime u Europi i svijetu kojima će pak francuska Trikolorka biti inspiracija u kreiranju vlastitih zastava, samo s drugačijim bojama.
Trikolorka je inspirirana plavom i crvenom bojom Pariza budući da su pariške mase bili glavni pokretači Revolucije što je započela 1789. Bijela se, pak, stoljećima vezivala za kralja. Kraljevina Francuska je stoljećima bila monarhija u kojoj se legitimnost kraljeve vlasti temeljila na ''milosti Božjoj'', što je uostalom bio slučaj i za sve druge europske države. Neposredno prije Revolucije, što je uostalom i bio jedan od uzroka njenog izbijanja, francuski kralj je bio apsolutni vladar svoje feudalne države. Osnovne su misli Revolucije bile jednaka prava za sve ljude, što je u praksi značilo rušenje višestoljetnog feudalnog poretka i legitimnost kraljeve vlasti na temelju volje naroda, a tu bi svoju volju narod trebao ostvarivati kroz političke stranke u parlamentu. S tim povezano, uvriježilo se mišljenje kako ravnomjerno raspoređene boje na zastavi predstavljaju moto Revolucije: Sloboda, jednakost i bratstvo.
Iz igre izlazi religija, ulazi nacija
Tijekom Revolucije nastala je i današnja himna, tzv. Marseljeza, ali u kontekstu ratova (1792.-1815.) što ih je revolucionarna Francuska morala voditi protiv europskih monarhija čiji su privilegirani slojevi strahovali kako će se njene ideje proširiti i na njihove države. Bila je Himna slobodi, patriotski poziv za mobilizaciju svih građana i poticaj za borbu protiv tiranije i strane invazije. Za vrijeme revolucije te tijekom 19. st. mnogi su imali običaj kleknuti u trenutku šestog stiha ''sveta ljubav za domovinu'' i na ''sloboda, cijenite slobodu''. U novom poretku dogodio se i transfer svetosti, koja je prešla s religijskog štovanja na kult patriotizma.
Revolucija je imitirajući obilježja kršćanske religije nastojala odgojiti novog građanina čime je postala ujedno i prva sekularna religija u Europi. Sakralizacija politike postiže se kada svjetovni entitet (država, rasa, partija, vođa, nacija) postaje predmet vjere, poštovanja, kulta vjernosti, posvećenosti, sve do žrtvovanja života, ako je potrebno. Imitacija kršćanske religije je bila vidljiva u uvođenju kulta Razuma kao najvišeg bića, zatim štovanju mučenika revolucije (Jean-Paul Marat), sotoniziranju neprijatelja (žirondinaca, rojalista, svećenstva itd.), odnosno izrazita netrpeljivost prema neistomišljenicima u vidu okrutnosti te ubijanja i surovih proganjanja heretika u ime čistoće, odnosno Revolucije. Giljotina je u to doba radila prekovremeno.
Najočitija je bila u uvođenju ljudskih prava simbolikom Mojsijevih ploča, dok su deklaracija prava čovjeka i građanina i Ustav bili sakralizirani svečanom zakletvom građana. U mnogim je obilježjima sličila vjerskim revolucijama: ne samo što se daleko širila nego je i prodirala putem propovijedi propagande, poticala prozelitizam (nametljivo, nasilno i fanatično vrbovanje) i svoja je načela jednako vatreno propovijedala strancima kao i Francuzima. Također, kao predstave novih vjerovanja nikli su i novi simboli kao što su oltar domovine, drvo slobode, trobojnica, slavljenje temeljnih događaja iz Revolucije (Dan pada Bastille, Dan ukidanja feudalnog režima) itd. Od velike važnosti za uspjeh revolucionarnih ideja je bilo uvođenje države-pedagoga. Još je prosvjetitelj Jean Jacques Rousseau, kao jedan od idejnih inspiratora Revolucije, pisao kako je vrhovni zadatak obrazovanja da u duše ulije nacionalnu snagu i da tako usmjerava njihovo mnijenje i ukus, da im ulijeva patriotizam iz sklonosti, iz strasti, iz nužde.
Općenito, ključ razumijevanja uspješnosti prihvaćanja i širenja nacionalnih ideologija tijekom 19. i 20. st. može se shvatiti jedino ako ga proučavamo povlačeći usporedbe s religijom kao sistemom dogmatičnih mišljenja, mitova, rituala i simbola što interpretiraju i definiraju značenje i cilj ljudskog postojanja, ali i što dominiraju životom i ponašanjem ljudi koji vjeruju u nju.
Galska raja stupa na političku scenu
Možda i najznačajnija tekovina što ju je donijela Revolucija bila je ideja da većinski neprivilegirani sloj stanovništva Francuske postane pravno i politički ravnopravan s dotad privilegiranim staležima (svećenstvo, plemstvo). Time bi ujedno i društvo trebalo prijeći iz staleškog u građansko, u kojem svaki stanovnik države - odnosno njen građanin - ima ''građanska'' ili ''temeljna ljudska'' prava u vidu slobode osoba, mišljenja, skupljanja, vlasništva, obrta itd. koje više nisu ovisne o privilegijama po rođenju.
Francuska je prestala biti kraljeva država i (u teoriji) postala država naroda. S izjednačavanjem prava pojedinaca stvaraju se i početni uvjeti za nastanak novog, do tada nepoznatog, tipa zajednice - nacije. Ona podrazumijeva zajednička prava i dužnosti svih svojih pripadnika, a za razliku od etničke skupine, nacija je samosvjesnija zajednica koja posjeduje ili traži svoja politička i društvena prava te kontrolu određenog područja. Može se reći i kako je ona ''zamišljena zajednica'' zato što pripadnici čak i najmanje nacije nikad neće upoznati većinu drugih pripadnika svoje nacije, pa čak ni čuti o njima, no ipak u mislima svakog od njih živi slika njihovog zajedništva.
Taj je novi tip zajednice zahtijevao i novi tip države u kojoj legitimnost vladara više ne bi proizlazila iz ''božje milosti'', nego iz ''volje naroda'', a ta volja naroda oblikovana je putem političkih stranaka. Novi tip države nazvao se nacionalna država. Ideja je u početku bila da u nacionalnoj državi - koje god etničke skupine bile unutar njene granice - može postojati samo jedna nacija kao ''politički narod''. Odnosno ona koja je nositelj suvereniteta - tj. ima pravo sudjelovati u upravljanju državom (vlasti, izborima itd.). Upravo se u tu priču uklapa i Galski pijetao s grba reprezentacije koji tijekom 19. st. postaje simbol nacije. Naime, vjerovalo se kako su do tada vladajući i privilegirani slojevi bili germanski Franci, potomci plemena koje je organiziralo francusku državu u srednjem vijeku, dok je običan puk bio potomak romaniziranih Gala. U novom društvenom poretku dotad neprivilegirani narod ulazi na političku scenu i postaje suveren.
Širenje virusa
Kada je revolucionarna Francuska pod Napoleonom (1799.-1815.) prešla u ofenzivu protiv ujedinjenih monarhističkih država (Austrija, Pruska, Rusija itd), pohodi su bili omogućili širenje ideja nacije i početak imitiranja političkog modela nacionalne države. Revolucijom je započelo doba nacionalizma kao moderne ideologije, doktrine i predodžbe o svijetu koja služi stvaranju nacije i legitimaciji političke vlasti u novoj - nacionalnoj - državi ili, drugim riječima, ideološkom pokretu za postizanje i održavanje autonomije, jedinstva i identiteta u ime populacije za koju neki njeni pripadnici smatraju da predstavlja stvarnu ili potencijalnu naciju.
Doduše, s padom Napoleona (1815.) proces nacionalizma je privremeno zaustavljen. U samoj Francuskoj Trikolorka je bila zabranjena i zamijenjena kraljevskom bijelom zastavom. U Europi je uslijedilo tzv. restauracijsko razdoblje (1815.-1848.) budući da su privilegirani slojevi u nacionalnoj ideji vidjeli revolucionarni virus koji bi mogao okončati svijet kakav poznaju.
Međutim, u Parizu je već 1830. izbila tzv. Srpanjska revolucija kojom je zbačen kralj, no ne i monarhističko uređenje, kada je vlast počela sve više sličiti apsolutizmu. Novi je kralj bio istovremeno primoran vratiti i Trikolorku u uporabu i ona je ostala nacionalna zastava otada do danas. Ipak, nacionalizam će u Francuskoj, kao i u Europi, svoj puni zamah dobiti tek nakon europskih revolucija 1848./49. u drugoj polovici 19.st.
Francuska već postoji, vrijeme je za konstruiranje Francuza
Postrevolucionarna Francuska predstavlja klasični primjer u kojoj stvaranje države prati kreiranje nacije i osjećaja nacionalnog identiteta za zamišljenu zajednicu ljudi koji čak nisu ni pričali istim jezicima niti su do tada imali više zajedničkog osim života u istoj državi.
Stoljećima su u očima vanjskih promatrača stanovnici Francuske bili jednostavno percipirani kao Francuzi. Kao uostalom i stanovnici Španjolske kao Španjolci ili državica na Apeninskom poluotoku kao Talijani. Međutim, u stvarnosti, još su u drugoj polovici 19. st. u Francuskoj živjele brojne etničke grupe u regijama Akvitaniji, Provansi, Bretanji, Korzici itd. koje se nisu osjećale Francuzima niti su znale francuski književni jezik koji se govorio u regijama oko Pariza. Prihvaćanje jedinstvenog nacionalnog identiteta će biti dugotrajan proces koji je, između ostalog, zahtijevao indoktrinaciju putem obrazovnog sistema i učenje zajedničkog književnog jezika.
Prihvaćanje izmišljenih osjećaja zajedništva zahtijevalo je i traženje zajedničkih predaka iz razdoblja antike ili srednjeg vijeka. Galski identitet je služio istovremeno i za razlikovanje od plemstva (Franci) tijekom revolucije kao svojevrsni rasni obračun, ali i kao ujedinjujući čimbenik u procesu popularizacije nacionalizma koja je oblikovala naciju kao novu zajednicu. Tako su Gali postali etnički temelj za izgradnju moderne francuske nacije.
Za vrijeme vlasti Napoleona III. (1848.-1870.) intelektualna i politička elita je u svrhu stvaranja francuskog nacionalnog identiteta proširila priču o ''našim precima Galima'', pri čemu je, primjerice Vercingetorix, poglavica plemena Arverna, pod čijim se vodstvom u 1. st. pne. ujedinilo nekoliko galskih plemena protiv rimske vojske, pretvoren u francuskog nacionalnog heroja.
To je bio niz zasebnih plemena povezanih isključivo labavim savezništvom u slučajevima imanja zajedničkog neprijatelja. Nikada nisu imali nekakav kolektivni identitet, pa tako ni čvršću jedinstvenu političku zajednicu. Štoviše, ni pijetao nikada nije bio simbol Gala niti uopće nekakva sveta životinja. Njegova povezanost s Francuzima seže u kasni srednji vijek kada su francuski neprijatelji izjednačili latinske termine Gallus (Gali) i gallus (pijetao), dok su ga Francuzi prihvatili, ali s ''vjerskom konotacijom'' s obzirom na to da je pijetao bio svojevrsni kršćanski simbol te tako i simbol katoličke Francuske. Popularnost galskog pijetla je s vremenom izblijedila, sve do 19. st.
''Samo bijelci su pravi Francuzi'', reče Balkanac i ostane živ
Francuska je kroz 19. st. često mijenjala državna uređenja. Nakon pada Napoleonovog Francuskog Carstva (1815.), restaurirana je kraljevina (1815.-48.), pa Republika (1848.-1952.), pa opet Carstvo (1852.-1871.), pa opet republika (1871.-1914.). Posljednje Carstvo je okončala Njemačka čija je vojska čak ušla u Pariz te ondje proglasila stvaranje prve njemačke nacionalne države - Njemačkog Carstva. Antinjemački osjećaji su duboko ukorijenjeni u francusku povijest sve od rata 1870.-71. - i pojačani Prvim i Drugim svjetskim ratom - u tolikoj mjeri da možemo reći kako su oni postali jedna od glavnih obilježja francuskog nacionalnog identiteta.
Tek u vrijeme potonje, kada je vlast pala u ruke republikanaca, Marseljeza je postala službena himna Francuske i to ostala sve do danas. Iako službeno republika, Francuska je u stvarnosti bila golemo prekooceansko carstvo koje je ujedno obuhvaćalo i Indokinu, Madagaskar, Polineziju, Karibe, sjevernu, zapadnu i centralnu Afriku. Radi održavanja jedinstva raštrkanih dijelova kolonijalnog Carstva, francuskim ideolozima pri definiranju nacije nije bilo važno nekakvo zajedničko krvno podrijetlo nego im je važnije bilo rođenje na francuskom teritoriju te iskazivanje lojalnosti naciji i spremnost za žrtvovanjem regionalnih kulturnih posebnosti (jezik, običaji) u ime jedinstvenog jezika, kulture, vrednota i jedinstvene nacionalne države. Što dakako ne znači da se među brojnim grupama Francuza nije razvio i ekstremni oblik nacionalizma - tzv. etnički nacionalizam - koji ''francustvo'' priznaju samo bijelim Francuzima. Paradoksalno, i generacije vijetnamske ili afričke djece, čije su zemlje bile francuske kolonije, također su odrastale uz frazu ''naši preci Gali’''.
Francuski model nacije će slijediti i druge zapadnoeuropske zemlje. Konstruiranje francuske nacije je i u samoj Francuskoj tijekom 19. st. teklo sporo, ali uspješno, pri čemu je veliku prednost stvarala činjenica da je ona bila samostalna i centralizirana država s višestoljetnom tradicijom političkih granica i sličnosti među romanskim jezicima.
O AUTORU:
Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History. Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda.
Literatura
Benedict ANDERSON, Nacija: zamišljena zajednica : razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb 1990.
Michael Dietler. "Our Ancestors the Gauls": Archaeology, Ethnic Nationalism, and the Manipulation of Celtic Identity in Modern Europe''. New Series, Vol. 96, No. 3 (Sep., 1994), pp. 584-605
Emilio Đentile, Religije politike, Beograd: XX. vek, 2009.
Tomislav FRESL, ''Faze integracije hrvatske nacije'', Pravnik,42/2008, br.86,
Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu : društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. Stoljeća, Zagreb, 1992.
Adrian HASTINGS, Gradnja nacionaliteta , Rijeka, 2003.
Eric John HOBSBAWM, Doba revolucije: Europa 1789-1848, Zagreb, 1987.
Krishan Kumar.''English and French national identity: comparisons and contrasts'', Nations and Nationalism 12 (3), 2006, 413–432.
Petar KORUNIĆ, ''Porijeklo, integracija i budućnost nacije'', Etničnost i povijest (ur.Emil Heršak), Zagreb, 1999.
Henning OTTMAN, ''Civilna religija kao imitacija i parodija religije'', Politička misao, 49/2012, br.3,
Elie Podeh, ''The symbolism of the Arab flag in modern Arab states: between commonality and uniqueness'. Nations and Nationalism 17 (2), 2011, 419–442.
Političke stranke, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=49237
''Revolucija u Francuskoj'', Velika ilustrirana enciklopedija, Zagreb, 2009.
Nikša STANČIĆ, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. I 20.st., Zagreb, 2002.
Antoni D. Smit, Nacionalni identitet, Beograd: XX. vek
Marija Todorova, Dizanje prošlosti u vazduh, Beograd: XX. vek, 2010.
Hans Ulrich Wehler, Nacionalizam: povijest, oblici, posljedice, Zagreb: Jesenski i Turk, 2005.
''Flag of France'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_France
''Gallic rooster'', https://en.wikipedia.org/wiki/Gallic_rooster
''La Marseillese'' https://en.wikipedia.org/wiki/La_Marseillaise
''La Marseillaise: a song of war, a song of freedom - Chemins de Mémoire'', http://www.cheminsdememoire.gouv.fr/en/la-marseillaise-song-war-song-freedom
Slaven LETICA, ''Tko smo zapravo mi Hrvati'', 30-31, http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/819/hrv.%20identitet%20025.pdf
Patrick J. GEARY, '' Projektovanje nacionalnih identiteta u davnu prošlost'',
http://www.danas.rs/danasrs/feljton/projektovanje_nacionalnih_identiteta_u_davnu_proslost.24.html?news_id=98840
Johanna SCHMELLER, Andrea JUNG GRIMM, ''Što je francuski nacionalizam?''http://www.dw.de/%C5%A1to-je-francuski-nacionalizam/a-15822503S