"TO JE ono što ja radim. Tražim prostor. Cijeli dan. Lijevo-desno, stalno gledam."
Cruijff je često znao reći da je nogomet jednostavna igra, ali da je najteže igrati jednostavno. Zbog nevjerojatne lakoće da na najjednostavniji način kontrolira zbivanja na terenu El Pais je Xavija svojedobno nazvao nadimkom koji se nikad nije zadržao, ali koji mu savršeno stoji - Señor Fútbol.
Ako je ikada jedan igrač utjelovio esenciju nogometne igre, to je bio Xavi.
"Cijeli dan, lijevo-desno. Stalno tražim."
Najbolje asistencije u dresu Barcelone
Priča o geniju Xaviju počinje davno prije nego što je počeo igrati
Škola totalnog nogometa koja svoje moderne korijene ima u Nizozemskoj bila je dominantna nogometna ideja sedamdesetih godina. Ideja da na terenu ne postoje specijalci, nego se momčad kreće i ponaša u harmoničnom sustavu u kojem svi igraju i rade sve, nije imala samo nogometnu nego i filozofsku podlogu.
Takva ideja je direktna negacija i danas dominantne sportske kulture koja traži superheroje, igrače koji svojom kvalitetom nose i vuku momčad izvan bilo kakvog okvira sustava. Ona pretpostavlja postojanje momčadi kao jedinstvenog mehanizma u kojem je svaki igrač tek jedna karika koja savršeno nadopunjuje drugu.
Odlaskom Rinusa Michelsa kao glavnog arhitekta te filozofije u Barcelonu, centar takvog shvaćanja nogometa preselio se u Kataloniju. Sa sobom je poveo Cruijffa, koji je živio iste ideje, najprije kao igrač, a onda i trener.
Još za vrijeme igračkih dana Cruijff je uvidio kako je osnova nogometnog napada tempo - sposobnost da momčad ubrzanjem ili usporavanjem radnji stavi utakmicu pod svoju kontrolu. Znao je i da je za tempo ključno u sredini terena imati metronoma, čovjeka koji savršeno osjeća gdje se, kako i kojom brzinom kreće ostatak momčadi. Takav tempomat našao je u Xaviju prije Xavija.
Učenik je nadmašio učitelja
Pep Guardiola danas je jedan od najboljih svjetskih trenera, a nimalo ne sumnja u to tko je za to najzaslužniji:
"Skupljao sam ideje s raznih strana, ali samo Cruijff je moj pravi, istinski nogometni otac. Nije nas naučio kako udariti loptu ni trčati. Naučio nas je kako razmišljati u igri. Njegovim dolaskom Barcelona postaje ono što je danas, sa stilom igre kakav ne postoji nigdje drugdje na svijetu."
Pep Guardiola nije bio zvijezda poput Romarija, Stoičkova, Koemana, Begiristaina, Laudrupa ili drugih članova Barceloninog Dream Teama početkom devedesetih, ali je njegova uloga bila ključna. On je bio taj koji je pregledom terena dirigira Barcelonin tempo. Nacrt Barceloninog nogometa počiva na opcijama i nužnosti da lopta uvijek može ići do sljedeće karike u nizu. Pep Guardiola je bio onaj koji se trebao pobrinuti da sve opcije uoči na vrijeme i odluči se za pravu. Gledati stalno, lijevo-desno.
Onoga trenutka kad je Pep postao Barcelonin trener, bio je savršeno svjestan da treba svojeg Guardiolu. I našao ga je u Xaviju.
Simbol Barceloninog DNK
Xavi je već tada bio španjolski reprezentativac i igrač s preko 300 nastupa za Barceloninu prvu momčad, ali u javnosti nikad nije bio naročito cijenjen zbog posla koji obavlja. Bilo kakva velika individualna nagrada bila mu je nedostižna. Držalo ga se za pomoćnu radnu snagu u ekipama u kojoj su najveće vrijednosti bile zvijezde poput Rivalda, Kluiverta ili Ronaldinha. I tada je pokazivao kvalitetu, ali kontekst naprosto nije dozvoljavao da ona dođe do punog izražaja.
Kada je Guardiola postao trener prve momčadi Barcelone, u nju je vratio kulturu igre kakve nije bilo još od odlaska Cruijffa. Odluka da se prva momčad bazira na igračima iz La Masije, zbog čega će onda i stil nositi Barcelonin DNK, konačno je u prvi plan gurnula Xavija. On nije bio savršen igrač, ali bio je savršen produkt takve nogometne filozofije. Dodaj i primi loptu. Jedan-dva. Filozofije u kojoj obrana počiva na tome da se suparniku ne da lopta, filozofije koja napada kroz strpljivu igru na cijelom terenu i filozofije u kojem je svih 11 igrača nerazdvojivo povezano u smislenu cjelinu koja se koordinirano kreće po terenu.
Vrlo brzo, ta Barca nije mijenjala samo način na koji nogomet shvaćaju njeni igrači nego i gledatelji diljem svijeta. Ljepota nogometa više se nije mjerila samo prekrasnim golom ili driblingom. Ljepota je bila u stvaranju viška izvođenjem najjednostavnijih stvari savršeno precizno i inteligentno.
Barcelonina mogućnost da u svojem šesnaestercu izigra suparnički presing postala je veći highlight od golova na nekim drugim utakmicama. To je bio njen DNK - ljepota harmonije, nogometne logike, geometrije i jednostavnosti. A nitko nije bolje predstavljao taj DNK od Xavija, igrača koji je predstavljao samu esenciju nizozemsko-katalonske filozofije nogometa. Pogledaj lijevo i desno. Dodaj i prođi. Jedan-dva.
Xavijeva promocija u najboljeg svjetskog veznjaka ujedno je bila i ultimativna pobjeda totalnog nogometa. Najbolji nije bio onaj koji najviše trči ili nabolje dribla. Najbolji je bio onaj koji shvati bit igre i osjeća je u svakom trenutku. A nitko nogomet nije shvaćao bolje od Xavija.
Gospodar vremena i prostora. Gospodin nogomet.
Na temeljima Xavijevog sitnog veza Barcelona i Španjolska izgradile su najveće uspjehe u povijesti. Dvostruki europski i svjetski prvak s Furijom te osmerostruki prvak Španjolske i četverostruki prvak Europe s Blaugranom svojom igrom redefinirao je ulogu playmakera. Playmakerima su se uglavnom smatrali oni igrači koji mogu svojom kreacijom preskočiti nekoliko faza izgradnje igre i jednim pasom stvoriti šansu, makar na svaki takav pogođen pas imali deset izgubljenih lopti.
Xavi nije igrao tako.
Za njega je svaka lopta bila jednako dragocjena, svaka akcija jednako važna i svaki gubitak lopte jednako opasan. Nije bilo bitnijih i manje bitnih dodavanja, svako od njih je bilo smisleno. Čak i ona dodavanja na malom prostoru na sredini terena koje su kritičari prozvali pukim nabijanjem statistike posjeda imala su svoju svrhu - navući suparničke igrače na taj dio terena kako bi se prostor otvorio negdje drugdje. Svaka akcija ima reakciju i pomicanje bilo kojeg igrača na terenu lančanom reakcijom utječe na ostale igrače. Xavi je to savršeno dobro znao i čitao unaprijed. Na terenu je vidio ono što mi nismo vidjeli na televiziji.
Nije redefinirao samo ulogu playmakera, redefinirao je nešto o čemu smo mislili da znamo sve - dodavanje. Jednom prilikom ga je novinar pitao je li potrebno imati tisuću točnih dodavanja kako bi se uspostavila kontrola nad susretom. On je odgovorio: "To je samo broj i to broj koji ljudi uglavnom ne razumiju. Točno dodavanje je samo ono nakon kojeg je suigrač u boljoj poziciji nego što sam ja bio."
U toj mikrotaktičkoj analizi vidi se sva njegova genijalnost. Točno dodavanje nije samo ono u kojem lopta stigne do suigrača. Točno dodavanje je ono koje dolazi do suigrača koji nije pod pritiskom i može igrati loptom isprve, a vodi se računa i dolazi li mu lopta na jaču ili slabiju nogu. Točno dodavanje vodi računa i o protivniku koji čuva suigrača i o tome koji je pravi trenutak za uputiti pas. Najbolji primjer toga je njegova asistencija za Pedrov gol na Santiagu Bernabeu protiv Real Madrida.
Iako se Pedro otkrio puno ranije, Albiol ga je dobro čuvao. Xavi je čekao trenutak u kojem će Albiol promijeniti poziciju tijela i težište. Točno u tom trenutku uputio je snažan pas u noge Pedru, a Albiol je u pokušaju okretanja izgubio šansu da ga stigne.
Estetika jednostavnog ni prije ni poslije Xavija nije dosegla razinu umjetnosti. Samo je uporno ponavljao ono što su ga treneri učili još otkad je stigao u La Masiju kao jedanaestogodišnjak: Gledaj stalno i traži prostor. Lijevo, desno. Dodaj i prođi. Primi loptu i ponovi.
To je esencija nogometa. Dovoljno jednostavna da izgleda kao da svi to mogu, a dovoljno genijalna da shvatimo kako to ipak mogu samo najveći. Tako je nogomet igrao Señor Fútbol.