ULOVILI SMO NAJVEĆU FRAJERICU IGARA "Obožavam Ironmana, tetovirala sam obitelj, a dva koplja su mi sve što imam u životu"

Foto: Index / D.R. / Hina 

ULOVILI smo je, a to noćas vjerujte, nije bio lagan zadatak. Dan nakon što je nonšalantno ispalila hitac od 66,18 metara, potukla svjetsku rekorderu i postala olimpijska pobjednica, 21-godišnja ara Kolak zagubila se negdje po Rio de Janeiru. " Ona je na nekom izletu, neće biti presice", neuvjerljivo su nam objašnjavali iz olimpijskog odbora. Navečer se, naravno pojavila na proglašenju. Pred prepunim Olimpijskim stadionom primila je zlatnu medalju i tek tada donekle shvatila. Trenutak je bio veličanstven, a onda je opet uslijedio lov. Sara se nije pojavila na dogovorenom razgovoru. Otpilila je glasnogovornicu na mobitel, čekali su trener Hajnšek i predsjednik atletskog saveza Ivan Veštić, stigli su i novinari iz Slovenije. No, Saru se nije moglo uloviti ni za glavu ni za rep. Sandrina je to škola. Na kraju se Martin Sinković, koji je bio dio navijačkog tima, sjetio da je možda pobjegla preko staze za zagrijavanje. I tako smo je "priveli" . Neispavanu, pod teškim utjecajem adrenalina i konačno s medaljom oko vrata.

"Smijala sam se kao malo dijete kada sam je konačno primila. Mogu samo zamisliti izraz svog lica. Pogledala bih na veliki semafor, i odmah skrenula pogled. Znate, baš me briga kako izgledam. Olimpijska sam pobjednica. Bitno mi je da konačno imam medalju u rukama, sada mogu mirno spavati"

Sinoć nije mogla, kao ni većina nas koji smo gledali "meč".

"Dva sata sam se prevrtala po krevetu. Jednostavno nisam mogla zaspati. Mobitel je stalno zvonio. Od ljudi iz kluba, preko obitelji, ma ne znam tko me još nije nazvao. Dopustite mi da se opet zahvalim svima, mom najboljem i najdražem klubu Kvarner, Hrvatskom olimpijskom odboru, Ivi Florjančić, Lucijanu Šušnju koji su bili uz mene u svim treuncima i onim najtežim. Vjerovali su u mene i zato sam danas tu gdje jesam. Zahvalila bih se gradu Rijeci jer su dali sve od sebe da nabavimo koplja i da mi osiguraju stipendiju. Bili su mi zaista velika podrška. Znam da sam ponos Ludbrega, ali znam i da sam ponos grada Rijeke. Jedva čekam da dođem u svoj dom broj jedan, ali i u dom broj dva"

Ti si Sara ponos cijele Hrvatske, jesi li uopće svjesna reakcija? 

"Otvorim, vidim, listam, gledam te slike i naslove... Listam i dalje, ali ništa mi ne ide u glavu. Uzela sam si vremena da sve to pročitam, ali stalno me iznova šokira. Ne znam gdje sam od šoka. Onda nazovem mamu i tatu" 

Što im kažeš u tom momentu? I po tetovaži "family" koji imaš ispod ramena vidi se da ste jako povezani.

"Mama, tata, uspjeli smo. I za njih je ovo šok šokova. Mislim da ni oni još nisu svjesni. Kada se konačno vidimo, to će biti erupcija, sve će proraditi, tek onda će sve sjesti do kraja na svoje mjesto. I tek sada će sjesti prava tetovaža, neću vam otkriti" 

Kakve su prve emocije koje si doživjela nakon finala? 


"Čujte, umorna sam, ali na pozitivan način. Ne želim zaspati, želim sjesti sa svojima, lijepo proslaviti i zabaviti se. Ovo se ne događa svaki dan. Zahvalila bih se još i svim sportašima u selu. To su face koje sam kao mala gledala preko televizije i divila se. Uz medalju, najveći mi je doživljaj Rija što sam ih imala prilike upoznati. Dijelili smo iskustva i družili se"

Gdje si provela dan?


"Kupala sam se jučer, odnosno danas... Jao, nemam pojma gdje sam"

Na najvišoj stepenici olimpijskog postolja. Kako si tu dospjela, kako je počelo? Hrvatska te želi bolje upoznati.
 
Joooj, imam osjećaj da sam to ponovila sto puta.

Ali nisi Sara... Kako se dogodila ljubav prema koplju?

"Nema ljepše discipline. Jednostavno su mi dali koplje u ruku i ono je tu ostalo. Od prvog dana to je bilo to"

Tko te prvi put doveo atletski trening?

"U sedmom, osmom osnovne bacala sam lopticu u školi, bila sam dobra. Kratko sam trenirala rukomet i pozvali su me da dođem na atletiku"

Tko je bio tvoj super heroj, junak iz djetinjstva? 

"Obožavam Marvelove filmove"

Treba li uopće pogađati? 

"Ironman, naravno" 

Prvi trening odradila si u Varaždinu, potom te pod svoje uzeo Petar Kurtović, a kako se dalje razvijalo?

"Joj, ne o njemu. Sada sam u Sloveniji i tamo je super. I to je to"

Je li ozljeda i pauza od 15 mjeseci bila najteže iskustvo do sada? 

"Uh. Svako razdoblje nosi svoje. Teški su bili trenuci nakon operacije, ali nakon početnog šoka, počneš slagati kockice u glavi. Kažeš sam sebi ili ću pasti ili ću posložiti stvari da budu onako kako treba. Većina vrhunskih sportaša prošla je kroz ozljede i teške trenutke koji su ih podignuli i zbog kojih su danas to što jesu. Ne žalim za ničim. Ozljeda me naučila pameti, digla me na noge, psihički i fizički sam ojačala. Propustila sam sezonu, ali nije mi žao jer sam danas ovdje.


Jesi li ikada pomislila da odustaneš, je li bilo takvih kriza?

"Ne, ne. Ne! Nikada. Ne dam se ja"

Zašto Andrej Hajnšek? Kako si odabrala trenera? 


"Sreli smo se par puta na pripremama, vidjela sam da dobro radi i da Martina Ratej, moja današnja sparing partnerica, ima fenomenalne rezultate. Rekla sam da hoću kod njih"

Jesi li ti prva uspostavila kontakt ili je bilo obratno?


"Sve je išlo preko kluba i Vere Begić. Odradili smo trening i dogovorili se. Probali smo i ispostavilo se da će funkcionirati"

Kako se stvara šampion, Sara?

"Samo da smislim pristojnu rečenicu. Rad, karakter, glava, psiha, sve to igra veliku ulogu. Namon ozljede se ispostavilo da je glava prva. Vaga je to; glava i rad. Moraš biti psihički spreman jer nikada ne znaš što će te snaći u životu. Danas jesi, sutra nisi. Treba iskoristiti svaki trenutak"

Ti si odmah iskoristila trenutak i postala olimpijska pobjednica.


"Sada moram čekati još četiri godine. Tu su i drugi ciljevi, ali o tome ćemo kada obavim još ovih par natjecanja i odmorim se. Moram napuniti baterije i maknuti se od svega"

Svjetska rekorderka, Čehinja Barbara Špotakova, kaže da si preniska i da ćeš teško prebaciti 68 metara. Što ti kažeš na to? 


"Vidjet ćemo, baš me briga što ona kaže. Nisam to čula od nje, danas smo se na proglašenju normalno pozdravile. Ne zanima me, neka se ona samo tješi"

Uspjela si s 21 godinom doći do medalje u sportu koji često zahtijeva zrelije godine. Slažeš li se s tim?

"Svaka od nas koje se borimo za medalju ima ono nešto u sebi. Neki imaju snagu s 25 godina, neki s 35. Ne možeš forsirati takve stvari, moraš se potruditi da se takve stvari poklope. Možda se neće poklopiti iz prve, ali moraš uvijek gurati naprijed. Gristi i ne popuštati. To je samo rad, želja, borba. Kada uđeš u najboljih 12, boriš se za medalju. Nema druge. Ako se neću boriti za medalju u finalu, nema smisla da budem tu. Boriš se, grizeš, svaka od nas je mogla osvojit medalju, ali treba gristi" 

Možeš li nam kazati kako je počelo prijateljstvo sa Sandrom koja ti je kupila i tvoje prvo koplje?

"Počelo je od prvih priprema, nastavilo se preko natjecanja i reprezentacije. To je jednostavno divno prijateljstvo"

Nastavljaš li suradnju s trenerom?

"Kratko smo razgovarati, ali smo se dogovorili da ćemo nastaviti kada se naspavam. Onda ćemo sjesti na kavu i u miru porazgovarati. Sada treba uživati. Otprilike znam koji su ciljevi, već od iduće zime. Znam i što sam sama sa sobom dogovorila, pa ćemo vidjeti. 90 posto toga je dogovoreno"

Trener Andrej Hanšek svaki dan je Sari u Rio de Janeiru zadavao čudne vježbe, ona je slušala bez pogovora, a kasnije joj je rekao da je to bila vježba penjenja na postolje

Tvoja sparing partnerica Martina Ratej nije dospjela do finala. Kakav odnos imate na natjecanjima? 


"Na treningu uvijek vučemo jedna drugu.  Žao mi je što nije ušla u finale. Jedna od druge učimo, na dobrim i lošim hicima. Znam da bi se u finalu dobro borile, no nije se dogodilo" 

Zašto si uopće otišla u Sloveniju i tamo nastavila s treniranjem?

"Ne bih o tome. Odavno sam okrenula novu stranicu u životu i to uopće nema smisla sada spominjati. Nije vrijedno.

Jesi li zadovoljna financijskim uvjetima, imaš li sve što trebaš?

"Nisam gladna, imam krov nad glavom, imam obitelj, dakle imam sve"

Obitelj mora uskakati?

"Naravno. Ima tu stvari koje bi mogle biti bolje posložene, ali vjerujem da hoće"

Kakav status ima atletika u Rijeci?

"Grad maksimalno brine u svojim sportašima. Od prvog dana kada sam potpisala za Kvaren, oni su tu, od primanja do podrške. Imamo fenomenalan odnos. Rijeka je pravi sportski grad. Nadam se da će moja medalja biti motivacija da klub proširi, a djeca zainteresiraju za atletiku"

Što će se promijeniti s ovom medaljom? 


"Znam da ja neću. Ostalo ćemo vidjeti sutra. Ili danas, koliko je sati uopće?"

Kada bih mogla neke stvari poboljšati u radu, što bi to bilo? Što ti je najpotrebnije?

"Želim da stignu koplja koja smo naručili. Grad Rijeka i HOO naručili su po pet komada, ali očigledno proizvođač ima neke probleme. Nadam se da će se to sada ubrzati. Koplja su navodno poslana u ponedjeljak, 8. kolovoza, a svi znamo koji je danas datum. Malo me to ljuti, jer bacam s Martinim kopljima, već sam oštetila dva. Događa se, ali jednostavno... Imam svoja dva koplja, ona su mi sve u životu.

Zagreb i Hrvatska jedva čekaju da upoznaju tebe.

"Bit će to velika fešta, jedva čekam. Pozdravljam sve u Hrvatskoj koji zbog mene nisu spavali"

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.