NA DANAŠNJI dan, 25. studenoga 1953., na Wembleyju je odigrana jedna od najčuvenijih utakmica u povijesti nogometa. Prijateljska utakmica između Engleske i Mađarske u nogometnoj mitologiji zahvaljujući Englezima nazvana je Utakmicom stoljeća.
Englezi su izumili nogomet, postavili mu pravila, učinili ga opipljivim i poslali su ga u svijet. No taj isti nogomet im se jako brzo oteo kontroli. Povijest engleskog reprezentativnog nogometa je povijest prepuna razočaranja, neispunjenih očekivanja i teških te bolnih poraza.
Neki od njih se nazivaju povijesnima i većima od same igre (poput četvrtfinala Svjetskog prvenstva 1986. protiv Diega Maradone i Argentine), a utakmica s Mađarima tog 25. studenoga 1953. jedna je od utakmica o kojoj se priča i nakon 70 godina.
Engleska 20 godina nije igrala na svjetskim prvenstvima
Englezi su 20 godina odbijali nastupiti na svjetskim prvenstvima. Smatrali su da su nedodirljivi i nisu željeli gubiti vrijeme igrajući tamo s Brazilcima, Česima, Talijanima ili Urugvajcima. Nogomet su jako dugo doživljavali kao nešto što pripada samo njima i ta samonametnuta nogometna izolacija za posljedicu je imala da u Engleskoj nitko nije imao pojma da je ostatak svijeta nadmašio one koji su izumili igru.
Englezi su se prvi put na Mundijalu pojavili 1950. u Brazilu, a debi je ispao blamaža. Senzacionalan poraz od američkih amatera (0:1) i danas se smatra jednom od najvećih senzacija svjetskih prvenstava. Kad je telegrafom iz Brazila stigla informacija da je utakmica završila 0:1, otočke novine objavile su vijest da su Englezi pobijedili 10:1, smatrajući da je u pitanju bila telegrafska greška. Toliko su bili uvjereni u svoju nadmoć.
Utakmica stoljeća
Debakl u Brazilu ih nije pokolebao, pa su 1953. odlučili u goste pozvati reprezentaciju Mađarske, aktualne olimpijske pobjednike iz Helsinkija. Mađari su u to vrijeme bili dominantna sila europskog nogometa, godinama nisu znali za poraz i Englezi su, ne misleći da rade kobnu pogrešku, odlučili u goste pozvati Ferenca Puškaša i društvo te im pokazati tko je gazda.
Otočki mediji bili su oduševljeni, a u kontekstu blokovskih podjela i Hladnog rata, ta je utakmica, i prije nego li je odigrana, dobila naziv Utakmica stoljeća. Trebao je to biti sukob Zapada i Istoka, velika borba između dvije ideologije, a Times, Guardian, Telegraph i ostali tamošnji mediji više su pisali o izvansportskim aspektima te utakmice nego o nogometu.
Englezi se rugali Mađarima, a Puškašu dovikivali da je debeljko
Međutim, na zelenom terenu Wembleyja nikakve borbe nije bilo. Više od 120 tisuća Engleza šokirano je svjedočilo najtežem domaćem porazu Engleske u povijesti. Utakmica je završila, na semaforu je pisalo 3:6, a tribine Wembleyja u nevjerici su gledale teren, a onda su krenule ovacije nevjerojatnim Mađarima koji su nogometno prebili njihov ponos.
Bilo je to doba prije interneta, a k tome, Mađari su živjeli iza željezne zavjese i u Engleskoj nitko nije imao pojma protiv koga će zapravo igrati. Mađarski izbornik Gustav Sebeš, tvorac Lake konjice i jedan od najvećih nogometnih inovatora, Englezima je prodao početnu verziju takozvanog totalnog nogometa. Nogometa koji će 20 godina kasnije usavršiti Rinus Michels i Johan Cruyff.
"Kada smo tog popodneva izlazili na teren rame uz rame s Mađarima, pogledao sam im noge. Oni su imali neku čudnu, laganu obuću. Nešto poput papuča. Okrenuo sam se Stanu Mortensenu i rekao mu: 'Stan, ovi čak nemaju ni adekvatnu opremu. Bit će ovo u redu. Ma, razbit ćemo ih''', prisjećao se godinama kasnije Billy Wright.
Svjedoci su pričali kako su se engleski igrači na zagrijavanju rugali Puškašu i dovikivali mu da je debeljko. Pokazat će se da im to nije bilo najpametnije.
Preteča totalnog nogometa
U mađarskoj momčadi svatko je igrao sve, a broj na dresu bio je tu samo zbog pravila. Nandor Hidegkuti igrao je na Wembleyju, kako se danas kaže, lažnu devetku. Svojim nešablonskim kretanjem izluđivao je Engleze, a nesretni branič Harry Johnston, koji je imao zadatak paziti na njega, proživljavao je dan iz najgorih noćnih mora.
Šandor Kočiš i Puškaš stalno su mijenjali mjesta i križali se, a Laszlo Budai i Zoltan Czibor imali su slobodu raditi što god ih je volja. Dok su Englezi shvatili što im se događa, utakmica je već bila gotova. "Stvar je jednostavna - kada se branimo, branimo se svi, a kada napadamo, svi idemo u napad!" objasnio je Puškaš domaćim novinarima nakon utakmice nešto što oni nisu nikad vidjeli u životu.
Mađari su prvi gol postigli već nakon četrdesetak sekundi. Bila je to bomba Hidegkutija s ruba šesnaesterca. Do 27. minute već je bilo 1:4. Da Mađari nisu spustili gas i dopustili domaćinima da zadrže nešto časti, katastrofa je mogla biti još teža.
''Luk i strijela protiv atomskog naoružanja''
Danima nakon utakmice engleski mediji su se natjecali tko će više nahvaliti Mađare, a tko će se više narugati domaćem sastavu. "Engleski igrači pokušali su se lukom i strijelom suprotstaviti atomskom naoružanju'', bio je jedan od naslova u otočkim medijima, a Engleski nogometni savez, i dalje vjerujući da je taj dvoboj bio samo loš dan, odlučio je od Mađara zatražiti revanš u Budimpešti.
Mađari su pristali, a utakmica se odigrala u svibnju 1954., neposredno uoči Mundijala u Švicarskoj. Ako je onih 3:6 bila blamaža, kako nazvati poraz od 7:1 u uzvratu? Nakon samo pola sata igre bilo je 3:0, a konačan rezultat postignut je nakon sat vremena.
"Bilo je kao da igramo protiv ljudi iz svemira", prisjećao se branič Syd Owen. Mađarska je kao glavni favorit otišla na SP u Švicarsku, a senzacionalan poraz od Zapadne Njemačke u finalnoj utakmici (2:3) u nogometnoj povijesti poznat je kao Čudo iz Berna i smatra se najvećim nogometnim čudom svih vremena.
''Krećemo na centar. Gubimo 2:3. Nitko ne govori niti riječ. U nama kipti. Čisti bijes. I iz tog bijesa mi krećemo. Još se nije stišala buka tribina, lopta ide kao po špagi, ja sam na udarcu, pucam, gol! Nijemci su zastali. Mi smo u zagrljaju. A onda, sve su to sekunde - šok.
Sudac Ling ne priznaje pogodak. Pokazuje na dignutu zastavicu. Protestiramo. Ali ne pomaže. Idemo još jednom, pa još, ali sada je gotovo. Noge nas izdaju. Nijemci su na nogama. Hoćemo li izdržati? Vratiti se? A onda taj kraj. Pružene ruke koje nemaju stisak, trebat će suzdržati se, povući u sebe, biti na krvavom panju odsječenih glava.
Gubitnik. Rukujem se s Walterom. Osjećam - moje su ruke hladne, njegova je mokra, ali vrela. Ne znam kamo ću. Stojim pod klobukom kišobrana, slušam Rimeta, njegovu ceremoniju, ispod oka vidim Fritza s pokalom, on kreće prema svojima, ja sam izgubio kompas, nismo više u redu.
Kamera je zgrabila novog pobjednika. Novine su dočekale senzaciju. Oni su danas njihovi, mi smo oni od jučer. Povijest'', godinama kasnije tog se poraza prisjetio Puškaš u jednoj TV emisiji. Za mnoge je ta Mađarska i danas najbolja reprezentacija koja nije otišla do kraja.