PREDSTAVOM koja uvelike podsjeća na one otprije petnaestak mjeseci, Hrvatska je slavodobitno rezultatom 3:1 prošla kroz bjelorusko minsko polje, ostavši tako u utrci za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2010. godine u Južnoj Africi. Naravno da Slavena Bilića očekuje još puno posla, pogotovo što se tiče obrambenog dijela, međutim ne treba sada tražiti negativnosti. Cilj je ispunjen, a Vatreni se kući vraćaju sa tri vrlo važna boda.
U Minsku je Hrvatska nakon dugo vremena napokon zaigrala u idealnoj momčadi i upravo to punilo nas je velikim optimizmom uoči ovog vrlo važnog susreta. Ipak, činjenica da već dugo nisu igrali u takvom sastavu ostavila je traga na igri naše reprezentacije, što su Bjelorusi dobro koristili, nekoliko puta vrlo ozbiljno zaprijetivši.
Srećom po Slavena Bilića, opasne domaćine presjekla je sjajna kombinacija Nike Kranjčara i Ivice Olića, koji je lijepim naklonom glave teledirigirani ubačaj iz kornera sproveo u mrežu, svima dokazavši da se posljednjih godina razvio u solidnog golgetera. Ipak, stare se boljke, kada ovaj zbog prekomjerne trke gubi koncentraciju u završnici i dalje zamjećuju.
U pripremi utakmice, njemački strateg na klupi Bjelorusije Bernd Stange odlučio je kako mu veća opasnost prijeti sa krila, gdje ordiniraju Srna, Ćorluka, Kranjčar i Pranjić pa je duplirao bokove. To je naravno ostavilo dosta prostora u sredini, što su vješto koristili prvenstveno Modrić pa i Vukojević. S druge strane, mora se priznati kako je Nijemac sjajno uvježbao kombinatoriku, pas igru svojih pulena, pa je ista često nadmašivala onu hrvatsku, kojoj mnogi tepaju kao brazilskoj.
Slijedom ovoga Hrvatska je dobar dio prvog poluvremena bila u podređenom položaju, orijentirajući se uglavnom na kontranapade. To, ruku na srce, nakon vodstva kada su se domaćini otvorili i ostavili puno prostora i nije bila loša solucija. Istovremeno, neuigranost i pogreške naše obrane u kojima su prednjačili Šimunić i Križanac, ostavili su mnoge uz male ekrane zabrinutima pred drugo poluvrijeme. Ono što je pak moglo djelovati ohrabrujuće jest povratak Eduarda da Silve koji je nedvojbeno sjajno pripremljen za nove izazov. Njegov povratak izniman je dobitak za Bilića i Hrvatsku.
U nastavku izbornik Hrvatske bio je prisiljen na igračke i taktičke preinake. Izašao je Križanac, a njegovo mjesto zauzeo je Ćorluka. Rakitić je zaigrao na desnom krilu, a Srna se vratio na mjesto gdje običava igrati u Šahtaru. I nije to loše izgledalo, pogotovo što je Čarli nekoliko puta povukao sredinom terena kao nekad prepoznatljivo Brazilac Lucio u dresu minhenskog Bayerna. Što je utakmica odmicala Hrvatska je djelovala sve bolje. Vezni red na čelu sa odličnim Vukojevićem preuzeo je konce igre, a drugi zgoditak samo je rezultat ozbiljnijeg i kvalitetnijeg pristupa Vatrenih.
Da se Hrvatska u pravom nogometnom smislu riječi vratila na velika vrata uvidjeli smo dvadesetak minuta prije kraja, kada je briljantnu kombinaciju naših reprezentativaca pogotkom okrunio Eduardo da Silva. Bila je to akcija kao iz udžbenika, ono što smo nekada tako često običavali raditi. Nakon uvjerljivog vodstva Vatreni su se sasvim oslobodili pa je desetak minuta kasnije uslijedilo klasično ruganje tehničkom nadmoći.
No, kao što je to i do sada uvijek bivalo, Hrvatska nije mogla utakmicu završiti na miran način. Našima se učinilo da su se Bjelorusiji predali, a ovi su nepažnju znalački iskoristili pogotkom stopera Verhoveca. Uslijedila je minuta i pol panike, a domaćini su se naivno rastrčali terenom, ne uzimajući u obzir koliko znalaca, koji jednim potezom mogu riješiti utakmicu, ima u momčadi Hrvatske. Upravo se to i dogodilo... Eduardo je nastavio s proigravanjima petom, Rakitić je ubacio prizemno sa krila, a Olić stavio točku na i.
Bila je to kruna Bilićeve ofenzivne postavke, koja je jedno vrijeme figurirala čak s tri napadača. Naravno da je sve to moguće isključivo zato što stručni stožer reprezentacije ima na raspolaganju veliki broj polivalentnih igrača poput Mandžukića i Eduarda, koji s lakoćom igraju ofenzivne veznjake, a istovremeno su konstantno opasni po protivnički gol.