SVIJET košarke pogodila je vijest koju smo se nadali izbjeći barem još godinu dana. Manu Ginobili, posljednji Mohikanac legendarne ekipe San Antonio Spursa skinuo je tenisice i dres, naklonio se i otišao u povijest. Proteklih godina krenula je odlaziti stara garda NBA lige, igrači na kojima su odrasli i zaljubili se u ovu predivnu igru svi oni rođeni između 1980. i recimo 1997. Ovi mlađi čuli su za njih, ali uhvatili su zalaske njihovih karijera koji su bili ipak samo sjena onoga što su bili u naponu snage.
I sad objasnite onome tko prati NBA od 2015. što je toliko magično u nekom tamo ćelavom Argentincu koji je u karijeri samo dvaput igrao preko 30 minuta u prosjeku, nikada nije postizao više od 20 poena po susretu i karijeru je završio s 13 poena u prosjeku? Što je toliko privlačilo mase, zašto ljudi obožavaju Manua, zašto je dan žalosti među NBA fanovima?
Primijetili ste vjerojatno kako ljudi s godinama počinju nekim stvarima pristupati s dozom romantizma? Iako su takve primjedbe najčešće „eh kad sam ja bio mlad, išao sam u školu pješice deset kilometara“, ili neizostavna „u Jugoslaviji se živjelo bolje“, polagano počinjem primjećivati kako i ja sa sve više godina na leđima dolazim u fazu života kada počinjem idolizirati određene stvari. Je li „debeli“ Ronaldo stvarno tolika ikona ili je meni kao djetetu ostala ta dječačka zanesenost majstorom? Svi imamo vlastite primjere, od košarkaša do nogometaša. Oproštaj Francesca Tottija pratilo je na stotine tisuća ljudi diljem svijeta, svi složni u jednome. Odlazi jedan od posljednjih nogometnih romantika. Počast su mu odali i najveći rivali, navijači Lazija koji su na taj jedan veličanstveni dan odlučili zakopati mržnju i otvoriti srca Veličini.
Primjera je još mnogo, ali poanta je jasna. Sigurno ima ljudi koji ne vole San Antonio Spurse, ili samog Ginobilija, ali u debeloj su manjini oni koji neće odati priznanje odnedavno umirovljenom ratniku. Sad, što je toliko romantično u tom „ćelavcu“ da navuče i one najtvrdokornije fanove na rub suza?
Stotinu i jedan udarac
Iako je na draftu izabran sada već davne 1999. godine 57. izborom, štoviše iza njega je izabran jedino izvjesni Eddie Lucas koji se profesionalno košarkom bavio svega tri godine i nikada nije zaigrao u NBA ligi. Umjesto odlaska u NBA, prešao je iz talijanske Reggio Calabrije u redove Bologne s kojom je bio prvak Europe, najkorisniji igrač talijanske lige, Eurolige i ukratko najbolji igrač početkom nultih u Europi.
Kada se konačno odlučio na prelazak u Sjedinjene Američke Države, sletio je u ekipu koja mu je najviše odgovarala. Trebamo se zapitati bi li se isti osjećaji danas miješali da su ga kojim slučajem draftali Indiana ili Toronto, no nema smisla ići u te sfere. Gregg Popovich složio je ekipu Spursa na temeljima Tri mušketira i sličnih romana viteške tematike. Svi za jednoga, jedan za sve. Dostojanstvo i mirnoća u svakom trenutku. Osim toga, ne stoji u svlačionici bez razloga poruka:
„Kada mi ništa ne pomaže, odem pogledati kako klesar udara po kamenu stotinu puta bez ijedne crtice na kamenu. No, sto i prvi udarac po kamenu lomi ga na pola i znam da ga nije slomio taj udarac, nego onih stotinu prije.“
Pobjeda u posljednjoj utakmici sezone dolazi kao plod svih onih utakmica koje su pobijedili ranije. Pogođena trica za pobjedu je plod svih onih koje su ubacili na treningu i zagrijavanju. Sve ima svoj smisao u organizaciji Spursa. Tako i činjenica da od 1275 odigranih utakmica u NBA ligi Manu ima samo 402 starta.
Šestica na lotu
Malo je NBA igrača spremno zatomiti ego i pristati na rolu s klupe. Pogotovo u najboljim igračkim godinama. Manu nije bio takav. Ekipa i bratstvo koje je vladalo u Spursima povuklo je i nove dečke Parkera i Ginobilija. Admiral Robinson postavio je temelje radne etike i uzajamnog poštovanja s Popovichem i upravom, dobri dečko NBA lige Tim Duncan ju nastavio i prenio na nove partnere. S kim si takav si.
Neobična trojka osvojila je četiri naslova zajedno, prilagodivši se trenutnom stanju u NBA-u u ekspresnom roku. Od ekipe koja je pobjeđivala na račun fantastične obrane i tri all stara preko noći postala je ekipa koja je postavila temelje nesebičnog napada. Akcije Spursa u kojima vrte obrambene igrače dok lopta kruži dvadeset sekundi bez udaranja u pod, sve dok se igrač ne odluči na desetu otvorenu tricu iz kuta koju su uspjeli izraditi postao je zaštitni znak ekipe.
Sam Ginobili najbolju individualnu sezonu karijere odigrao je 2008. godine kada je postizao 19,5 poena u prosjeku uz pet skokova i četiri asista. Čak 51 utakmicu te sezone je započeo s klupe, postavši time luksuz koji je imala malo koja ekipa. Stvoriti prednost od par poena do ulaska klupe i onda ju dodatno povećati preko Ginobilija. Iste sezone uzeo je naslov najboljeg šestog igrača i završio u trećoj najboljoj petorci lige, znači među šest najboljih bekova. Jedini je ulazio s klupe.
Praznina u srcu
Kao ljubitelju košarke, a pogotovo NBA lige, žao mi je vidjeti odlazak legende. Bilo da se radi o Kobeu Bryantu kojega nisam pretjerano volio, ali sam ga uvijek respektirao, preko Piercea, Garnetta, Iversona, McGradyja i ostalih majstora koji su me i navukli na ovaj predivan sport. Od starih majstora ostali su samo Vince Carter, Pau Gasol i Dirk Nowitzki, iako sudeći prema njihovim putanjama karijere i izjavama, neće ni oni dugo.
Ovime je knjiga Spursa pala na samo jednu stranicu. Gregg Popovich. Otišao je Duncan. Otišao je Parker. Sad i Ginobili. U starom majstoru ima još vatre za sezonu ili dvije, ali jasno mu je kako je završena jedna lijepa priča koja je trajala 20 godina. Nekome tko će tek početi pratiti Spurse neće imati isto značenje. Kad mi spomene netko Spurse sjetim se Duncana, koji je usprkos veličini ostao skromni radnik za ekipu u košulji jeftinijoj od moje, jer košarkašku utakmicu pobjeđujemo na terenu. Parker, koji je uvijek ubacio u brzinu više kada je bilo potrebno, posebice u doigravanju.
I za kraj, košarkaški Maradona. Manudona. Koji je išao glavom na svaku mrtvu loptu. Koji je Jamesu Hardenu pokazao kako izvesti Euro Step. Koji je cijelome svijetu pokazao kako Argentina nije samo nogometna nacija, poguravši ih na košarkaški Olimp 2004. godine. I za sami kraj, za cojones veličine košarkaške lopte svaki put kada je tražio loptu u trenutku kada se lomila utakmica. A pogotovo onda kada je nacrtao akciju za pobjedu.
Pjesnik s loptom i slikar po terenu. Argentinska kombinacija Pabla Nerude i Pabla Picassa. Za sve male ljude,
jednostavno...
Manu.