MALO je nedostajalo da Hrvatska dobije još jednog olimpijskog junaka. Osječki gimnastičar Aurel Benović (24) nije se plasirao u finale u svojoj najjačoj disciplini parteru, ali u tome je uspio na preskoku, za koji je ozbiljno trenirao samo posljednja tri mjeseca. U finalu je za prvi preskok dobio fantastičnu ocjenu 15.000, ali za drugi tek 14.800.
Žestoko negodovanje 20.000 ljudi u pariškoj dvorani dovoljno je govorilo o odluci sudaca, koji su drugom gimnastičaru za identičan preskok dali 14.900 te ga pogurali do medalje, dok je Benović završio na petome mjestu. Ni nakon povratka u Hrvatsku Benović još nije potpuno "probavio" cijeli doživljaj, ali razočaran je što je zbog nečije subjektivne procjene ostao bez medalje.
Po povratku u Osijek dobro se naspavao, a onda odmah otišao na trening, da se ne zapusti. Nakon toga se u intervjuu za Index otvorio o svemu što je proživio u Parizu, od svojih natjecanja, preko finala Tina Srbića, do iskustva olimpijskog sela.
Objasnio je zašto mu preskok zapravo i više leži nego vježbe na tlu, na kojima je postigao najveće uspjehe, i zašto mu se ranije nije više posvetio. Uveo nas je u glavu vrhunskoga gimnastičara i upoznao sa svime o čemu mora razmišljati dok izvodi vježbu, govorio o Ukrajincima koji treniraju s njim u Osijeku, o novoj dvorani, o primjeni gimnastike na "civilni" život, o ljubavi prema kavi, a nevoljko se prisjetio i prošlogodišnje tragedije kada je izgubio majku, kojoj je obećao da će dati sve od sebe da nastupi u Parizu.
Jesu li se slegnuli dojmovi nakon povratka? Kako se osjećate?
Kao što je rekao moj trener, još probavljamo. I sjelo nam je i nije nam sjelo. Zadovoljan sam i zahvalan što sam uopće imao priliku biti na Olimpijskim igrama, s obzirom na to da sam lani u osmome mjesecu ozlijedio stopalo i bilo je pitanje hoću li moći nastaviti trenirati i kako će mi se karijera razvijati.
Vratio sam se, a onda mi je majka preminula, što mi je još više otežalo situaciju i put prema Igrama. Bio sam pod pritiskom, imao sam četiri turnira na kojima sam se mogao kvalificirati, a najlakše je do medalje bilo doći na Svjetskom kupu u Kairu i tamo osigurati plasman.
Ali naravno da kod mene ne može tako, volim si zakomplicirati životni put, volim sve napraviti na teži način jer tako dobivam veću satisfakciju. Sve sam izdržao i u Dohi se, na posljednjem turniru, plasirao na Olimpijske igre.
Za finale ne znam što bih rekao, još mi je nejasno. Peti sam na Olimpijskim igrama, sanjao sam da uopće na njih odem, a sad sam tužan jer nisam osvojio medalju. Mi smo valjda takav narod, megalomani, samo hoćemo rezultate i medalje. Kako je trener rekao, nanjušili smo da smo tu, da imam šanse za medalju i bili smo jako blizu.
Sad mi svi govore da nema veze, da su mi ovo prve Igre i da će biti vremena, ali kad sam već bio tako blizu, radije bih da sam osvojio medalju nego da nisam. Ponosan sam i zadovoljan, ali u jednu ruku i tužan. Gimnastika je takav sport u kojem ti sedam sudaca kroji sudbinu, odlučuje kakav će biti rezultat. Kako su Sinkovići rekli, sreća da im štoperica određuje rezultat, a ne procjena nekih ljudi.
Zadovoljan sam kako sam odradio finale na preskoku, vidio sam da se mogu nositi s najboljima. Bačen sam u vatru među najbolje preskokaše i pokazao da im mogu konkurirati. Očekujem od sebe da nastavim raditi, truditi se, davati sve od sebe, ulaziti u nova finala i biti konkurentan na svim sljedećim velikim natjecanjima, nadam se samo da će me i sportska sreća više poslužiti.
Je li lakše ili teže podnijeti neuspjeh kada znate da vam rezultat ovisi o nečijoj subjektivnoj procjeni, a ne nečem egzaktnom?
Nisam ni sam siguran. Ostaje mi žal zbog medalje, što je presudila subjektivna procjena sudaca. Nisam osvojio medalju jer je sedmero ljudi reklo da moj skok nije dovoljno dobar u odnosu na Armenca, koji je napravio isti skok kao ja. Gledali smo snimku, nema tu prevelike razlike, a odlučili su da je njegov preskok za 14.900, a moj za 14.800.
Da su mi dali 14.900, prosječna ocjena bi mi bila 14.950 i bio bih treći ispred Britanca za jednu tisućinku. U sudačkoj komisiji bili su Irac i Australac, oni znaju biti na njihovoj strani. Ne mogu reći da je to presudilo, ali znam da subjektivna procjena određuje rezultat. Ako im se ja ne sviđam, ako im se ne sviđa kako izgledam, zbog toga mogu dobiti manju ocjenu, što po meni nema smisla. Treba mi suditi na temelju onoga što napravim, a ne nacionalnosti.
Vidite li drugo rješenje, kako odrediti pobjednika bez sudaca?
Došla je nova tehnologija koja ti pokazuje sve što te zanima. Mogle bi se koristiti pametne kamere, sustav koji bi gledao kako si izveo skok, pod kojim kutem ti je bila ispruženost tijela, koliko si odskočio nakon doskoka, a ne da sudac odluči da meni ne treba medalja jer dolazim iz male Hrvatske, nego Armencu koji je brončani iz Tokija i ima izgrađeno ime.
Na OI ste se plasirali na parteru, ali u finale ste ušli na preskoku. Koliko često gimnastičari ostvare bolji rezultat u sekundarnoj disciplini?
Rekao bih, jako rijetko. Ja sam dugi niz godina parteraš, kroz parter sam se probio na Igre, računali smo na rezultat na parteru, ali to nije bio slučaj, iako vjerujem da bih i tamo bio u finalu da nisam iskoračio.
Je li preskok uobičajena druga disciplina za parteraše?
Da, srodne su discipline. Šraube, okrete i salta samo sam s partera prebacio na preskok, samo što ga prije nisam imao prilike trenirati u pravim uvjetima, bez staza za zalet. Trenirao sam na mjestu gdje dođe Djed Božićnjak dijeliti slatkiše djeci. Sve do prije tri godine kad smo dobili dvoranu zahvaljujući investiciji predsjednika Pipunića i Žito grupe.
Sad imamo i hidrauličnu platformu koju koristim za predvježbe, a samo ona košta 20-30 tisuća eura. Zahvaljujući uvjetima, počeli smo raditi i na preskoku. Tri mjeseca prije Igara dva skoka pojačao sam na težinu 5.6 da budu konkurentni, naučio sam Dragulescu skok, za koji sam dobio 15.000, inače bih imao skokove od 5.6 i 5.2 koje bih morao izvesti perfektno samo da uđem u finale. Ali u tri mjeseca sam to natrenirao i postao peti na svijetu, što je nevjerojatno.
Preskok je specifičan u odnosu na druge discipline jer kratko traje i imate dva pokušaja. Koje su prednosti i mane toga?
Kod mene je prednost jer sam eksplozivan, sve radim na energiju i adrenalin. Nije to kao na parteru kad vježba traje minutu i 15 sekundi, moraš paziti da ne ispadnem van, da sam u okviru vremena, kako držati glavu, moram biti elegantan, brz, imati dobru koordinaciju, pripremu za doskoke, mora sve biti savršeno.
Sad sam od silnog adrenalina i želje napravio grešku i izletio iz partera. Zbog toga sam izgubio jedan bod, a da sam napravio sve kako treba, bio bih i u tom finalu. Nije mi se to na treninzima nikad dogodilo, ali moraš u svakom elementu biti prisutan, maksimalno eksplozivno raditi svaki element, a opet biti miran i fokusiran.
Zato mi preskok više leži, zaletiš se, bam, bam, dva skoka i to je to. Dobro sam koordiniran, baratam saltima i šraubama, leži mi to. Dogovorio sam se s trenerom da ću nastaviti raditi oboje, ali više pažnje usmjeriti na preskok, sad kad vidim da i na njemu mogu biti konkurentan za medalju.
Zanimaju li vas ostale sprave? Biste li željeli biti višebojac?
Ništa, samo ove dvije. Da sam planirao biti ozbiljan višebojac, morao sam se od malena posvetiti svim spravama, ali u Hrvatskoj nemamo mogućnost za to jer moramo ići u školu. Išao sam u školu samo da imam neki papir i da se mogu posvetiti gimnastici.
Recimo, neki Rusi treniraju u kompleksima, ne idu u školu, fokus im je samo na gimnastici, imaju tek tečajeve da nauče pravilno govoriti i pisati, osnovnu matematiku, a 90 posto ih ne zna engleski. Ne znaju ni za što drugo, od 0 do 24 dvorana i trening. Zato imaju priliku biti dobri višebojci i imati dobre timove. Kod nas je, usudio bih se reći, to nemoguće.
Završio sam ugostiteljsku školu za konobara, ali znao sam da to nikad neću raditi, nego nakon karijere mogu otići van i raditi nešto drugo, kao i mnogi normalni ljudi. Ne vidim to kao problem, možeš si napraviti život kakav želiš, imao školu ili ne. Učenje nema veze s tim koliko si inteligentan.
Kako ste proživjeli finale Tina Srbića? Kako je on?
Grozno sam to proživio, bilo mi je užasno krivo zbog njega jer sam znao da je jedan od glavnih favorita za medalju. Imao je ogroman pritisak, svi su je od njega očekivali, sve oči su bile uprte u njega jer je srebrni iz Tokija, zna se da je stabilan i uvijek odrađuje vježbe na visokoj razini.
Imao je nesreću što je nastupao sedmi i vidio da su mu svi konkurenti popadali i podbacili, da je medalja vrlo dostupna. Zato je još pojačao težinu vježbe i znao da je samo mora odraditi i da može biti olimpijski pobjednik. Kad znaš da si favorit, da su svi pali, moraš se nabrijati, a ostati u fokusu i odraditi vježbu.
Rekao mi je da mu je teško bilo nositi se s pritiskom u velikoj dvorani pred 20.000 ljudi. Preča je bila nešto mekša, a on je od silne želje u svakom elementu ispucavao maksimalnu energiju i dao je previše na elementu na kojem nikad nije pogriješio. Ali opet je pokazao da je fenomenalan sportaš.
Ustao je i odlučio odraditi vježbu do kraja, a onda opet pao, što nije ništa čudno. Iako mu je vjerojatno prošlo kroz glavu da je bolje da se makne i da ga više nitko ne vidi, opet se vratio i pokazao koliko je velik.
Kakav vam je bio doživljaj olimpijskog sela?
U olimpijskom selu ništa mi se nije svidjelo. Od soba dva sa dva u kojima smo bili, s tvrdim krevetom na koji smo se jedva uspjeli prilagoditi. Hrana uglavnom sirovo povrće, bljutavo, ništa začinjeno, a morao si čekati 20 minuta u redu da dobiješ komadić mesa.
Organizatori imaju dva olimpijska ciklusa da se sve napravi na najvišoj razini, znaju koliko će ljudi doći i da trebaju jesti, a u kantini se čeka pola sata. Bile su četiri vrste kuhinje, ali uvijek je sve bilo puno. Generalno, selo je jako lijepo izgledalo, da ne ispadne da je sve negativno, ali neke su stvari mogle biti organiziranije.
Što sad?
Nakon godišnjeg odmora, koji jedva čekam, vraćamo se natrag u dvoranu, kreću pripreme za svjetske kupove od sredine veljače, bit će natjecanja u Kairu, Cottbusu, Dohi i Bakuu, a i naš DOBRO Svjetski kup u Osijeku postao je kvalifikacijsko natjecanje za sljedeći olimpijski ciklus i na to sam izuzetno ponosan.
Imali smo i prošlih godina dobre gimnastičare, ali sad će sve biti na još pet puta većoj razini, sprave će biti na povišenom podiju, bit će više gimnastičara, bit će bolje i izazovnije nastupati pred domaćom publikom. Od velikih natjecanja iduće godine su Europsko prvenstvo u Leipzigu u travnju i Svjetsko prvenstvo u Jakarti u listopadu.
Koliko vam znači to što ste ispunili obećanje majci da ćete se plasirati na Olimpijske igre prije nego što je preminula?
Jako mi puno znači, ona me od četvrte godine vodila na treninge, davala sve od sebe da budem dobar sportaš. Obećao sam joj prije operacije da ću učiniti sve da odem na Igre i to sam ispunio. Ali želim što manje misliti o tome i ne prisjećati se, teško mi je.
Imate li interesa izvan gimnastike?
Iako sam rekao da ne bih bio konobar, volio bih poslije gimnastičke karijere otvoriti restoran ili ekskluzivniji kafić s različitim vrstama kave. Obožavam kavu, popijem ih barem pet dnevno. To mi je cilj, ali tko zna, možda će me život odvesti u drugom smjeru.
Na gimnastiku se ponekad gleda kao na nedovoljno muški sport. Jesu li vas ikad zadirkivali zbog toga ili je u Osijeku kao gimnastičkom gradu drukčije?
Čak i nisam imao negativnih iskustava. Ljudi razumiju da je gimnastika težak i složen sport. Nisam se susretao s negativnim komentarima, zapravo je ljudima fascinantno to što radimo.
Jesu li vam gimnastičke vještine ikad koristile u civilnom životu, da ste ih mogli na nešto primijeniti?
Pomaže u plesu jer smo mi gimnastičari dosta koordinirani, fleksibilni, imamo dobar osjećaj za glazbu i ritam i možemo dobro plesati. Što se mene tiče, pomoglo mi je i kod padova. Kao dijete dobro sam se snalazio u padovima i nikad se ne bih ozlijedio jer sam znao kako pasti. Ali to mi je dolazilo automatski, valjda je genetika zaslužna da mi je tijelo tako reagiralo u borbi za preživljavanje.
Koliko se promijenilo otkako Osijek ima novu, pravu gimnastičku dvoranu?
Puno se promijenilo, upisuje se sve više djece i ima izuzetno talentiranih dečkiju koji dolaze, nadamo se u budućnosti i njihovim rezultatima. Osijek je grad gimnastičara, dominiramo u tom sportu, volimo ga, ne znam iz kojeg razloga. Valjda se tako rađamo da budemo vrhunski gimnastičari.
Prije smo trenirali u Sokol centru u lošim uvjetima i zato nismo mogli do ozbiljnijih rezultata, iako su Marković i Seligman osvojili gomilu medalja i pokazali da se može i tako do dobrih rezultata.
U toj dvorani s vama je nakon početka rata u Ukrajini treniralo i dosta ukrajinskih gimnastičara, poput srebrnog iz Pariza Ilije Kovtuna. Koliko ih je još s vama i kako se slažete?
Bilo ih je jako puno, preko 20, ali neki su se morali vratiti u Ukrajinu. S nama su i dalje Kovtun i Nazar Čepurnji. Ilija je jako dobar dečko, radišan, trenira po 10 sati na dan. Dobri smo prijatelji, ali ne gledamo se kao rivali, nego guramo i motiviramo jedan drugog.
Jako je dobra atmosfera u klubu, više nisam sam, nego imamo i olimpijskog srebrnog medaljaša, lakše se motivirati kad se na treninzima možemo natjecati. Ilija je jako dobro naučio hrvatski u vrlo kratkom vremenu, a i njegova trenerica Irina Gorbačeva rekla je da će također nakon Igara upisati tečaj. Nazar je također nešto naučio, ne tako dobro, ali zna govoriti i svi se zajedno često družimo i izlazimo na kave.