DINAMOVA europska bajka i dalje živi! Veličanstvenim slavljem nad češkom Viktorijom (3:0) Plavi su pokazali da su apsolutno zasluženo prošli među 32 najbolja europska kluba, ako gledamo oba UEFA-ina natjecanja.
Nenad Bjelica uspio je ono što nije pošlo za rukom nijednom njegovom prethodniku - stvoriti momčad koja stoji u kompaktnom bloku i ima vrlo jasne okidače kada izlazi u presing. Premda je suparnički trener Vrba izgradio jasne koridore izlaska iz zadnjeg reda, a Česi pas-igrom od golmana odudaraju od europskog prosjeka i stereotipa koji bi netko pridružio njihovoj igri, Dinamo ih je ugušio. Prvih 20 minuta na Maksimiru bila je možda najbolja prezentacija Dinamove agresivne obrane u cijeloj sezoni. Lakoća s kojom su ometali svaki suparnikov pas i brzina kojom su duplirali igrače koji nisu imali rješenja, postale su zaštitni znak ove ekipe. Bjelica je, za razliku od svojih prethodnika, konačno izgradio modernu, potentnu momčad - svjesnu da se, osim za nekoliko vrhunskih ekipa, sreća u europskim natjecanjima traži u provociranju suparničkih grešaka i nedozvoljavanju da organizirano izađu iz svoje polovice. Čini se jako jednostavno, ali povijest europskog Dinama pokazuje koliko je znanja i truda uloženo kako bi ekipa vrhunski svladala taj segment igre. Protiv toga će biti teško igrati apsolutno svakome.
Sve je u detaljima
Dinamov strateg vjerojatno je iznenadio postavom s dva "prava" zadnja vezna igrača u prvih 11, Šunjićem i Ademijem. Premda se na prvu činilo upitnim postaviti granitnu veznu liniju u utakmici u kojoj moraš loviti zaostatak, Bjelica je pokazao da je sve u detaljima i ulogama, a ne u mantri kako "treba napasti po svaku cijenu". Duo je omogućio izrazito mobilnoj trojci ispred sebe kvalitetan pritisak, pri čemu su kupili sve otpatke i zadržavali pritisak na suparničkoj obrani. Osim toga, njihova prisutnost omogućila je punu slobodu Daniju Olmu, koji je konstantnim zabadanjem prema lijevom krilu bio ciljani Dinamov igrač viška i nije čudo što su tri od četiri prave šanse u prvom dijelu stigle baš preko te strane, pri čemu je on bio protagonist. Ohrabruje saznanje da Dinamo i u formalno defenzivnijoj postavi ima izrazitu taktičku fleksibilnost. A još više ohrabruje to što ima trenera koji se ne boji povući potez na koji bi prosječan navijač odmahnuo rukom.
Sijaset junaka i otkrića - kamen temeljac, dva rudara i dijamant
Nikad nije naročito pošteno izdvajati pojedinačne predstave igrača, ali postoje četiri Dinamova asa koji nisu, a pritom krivnju snosi i pisac ovih redova, dobili dovoljno medijske pozornosti. Emir Dilaver komandant je kakvog plava obrana nije imala još od slavnog i obožavanog Tonela. Držanje linije koja omogućava veznoj liniji da izađe visoko u presing, anticipacija igre i odlična duel igra pogonsko su gorivo Dinama ove sezone. Koliko god efektni i prekrasni bili potezi Hajrovića, Olma ili Gavranovića, Dinamova obrana pod zapovjedništvom austrijskog braniča nije zakazala gotovo ni u jednoj ovosezonskoj utakmici.
Ivan Šunjić živi sezonu iz bajke. Mladi bosanski Hrvat stigao je iz Lokomotive kao najavljena Ademijeva zamjena. Već u prvoj sezoni postao je puno više od toga. Čitanje suparničkih napada, pametni prekid njihovog ritma i nevjerojatan kapacitet za pokrivanje svega što prednji red propusti najveće su vrline ovog brzog, nadahnutog Dinama. Šunjić je i prema naprijed sve samo ne višak - premda mu kreacija nije primarna odlika, može sasvim dobro distribuirati loptu pod pritiskom do onih kojima je to glavna zadaća.
Dani Olmo je perspektiva kakvu Maksimir nije imao vjerojatno od Luke Modrića. Naravno da u karijeri mladog igrača, posebno pri transferu u inozemstvo, može puno toga poći po krivu, ali dojam je da tek ozbiljna ozljeda ili slijed nesreća mogu Olma udaljiti od najsjajnijih nogometnih pozornica. Igra 1 na 1, donošenje odluke, kretanje bez lopte i stalno kretanje u zonama koje otvaraju suparnika - teško je reći u čemu je bolji. Olmo je jedan od onih tipova za koje vidite "da je to to" onog trenutka kad primi loptu. Nadam se da Dinamo može na njegovom nevjerojatnom talentu izvući još puno više u Europi u odnosu na ono što je uspio dobiti od Modrića.
I konačno, Bruno Petković. Prije početka sezone vjerojatno su tek rijetki znali tko je on, kakav je igrač i zašto je stigao u Dinamo. Za razliku od brujanja tiskanih medija o "perverznim pojačanjima", Petković je u Zagreb stigao u potpunoj tišini. Pet mjeseci kasnije, pokazao se jednim od najvažnijih Dinamovih igrača. Vrhunska inteligencija u kretnjama, mogućnost zadržavanja lopte i odlaganja, osjećaj za igru, prostor i gol apsolutno su usporedivi sa setom vještina koje posjeduje Gavranović. Dinamo prvi put nakon puno godina ima dva vrhunska centarfora.
Zagreb ponovno Maksimiru čuva leđa
I konačno, ne bi bilo fer ne spomenuti nešto više od 25 tisuća ljudi koji su se ovaj put okupili na Maksimiru. Nemojmo si lagati - daleko je to od atmosfera kakve su vladale protiv Werdera i Arsenala, ali u međuvremenu se toliko toga ružnog dogodilo oko kluba da je i ovo velika pobjeda. Sjever je na trenutke podsjećao na svoje slavne dane kada je bio i više od dvanaestog igrača, a očito je olakšanje iznad maksimirskog neba prouzročeno fizičkim odsustvom onoga koji ga je godinama trovao. Dinamov put do konačnog ozdravljenja dug je i trnovit, ali i ova utakmica je pokazala kako Zagreb može i želi živjeti Dinamo. Klub koji je nakratko bio otuđen, ali zahvaljujući neslomljivoj volji njegovih najvjernijih igrača, nikad okupiran. A sada, ispričajte me, moram stići na treće poluvrijeme. Zabodite se u bilo koju od stotina birtija u gradu - osjetite kako vaš Dinamo i dalje živi. Servus!