SRAMOTA HNS-a i komodnih reprezentativaca je višestruka: Na Poljudu je reprezentacija tek '95. odigrala prvu, a dvije godine kasnije i zadnju "pravu" utakmicu!
Nema isprike za neigranje reprezentacije na Poljudu, ali ni za zviždanje igračima Dinama
Navijači iz Splita će svoje ogorčenje bezobrazno dugim postom od reprezentativnih utakmica u Dalmaciji iskazati s 14 minuta šutnje, kao simboliku za 14 godina bez utakmice Hrvatske u Splitu. Njihovo nezadovoljstvo je potpuno razumljivo, ali za svaku osudu je ako se nekome od njih potkrade zviždanje bivšim ili sadašnjim igračima Dinama, kao što se znalo prije događati.
Ono što je posebno loše je što su na Poljudu (kao i na Maksimiru) pripadnici dvije najveće navijačke skupine na utakmicama Hrvatske na različitim tribinama, pri čemu se nerijetko nabacuju uvredama. Na primjer, na posljednjoj utakmici reprezentacije u Splitu, u veljači 2008. protiv Nizozemske, BBB su kao i na utakmicama Hajduka i Dinama, bili u kavezu za gostujuće navijače (sic!). Dok je Torcida skandirala Niki Kranjčaru, oni su izvikivali imena igrača Dinama. Sve je to žalosno, ali problem (osim u starim računima ovih skupina) leži u predugom izbivanju reprezentacije iz Splita.
Naravno da na Poljudu "nikog nismo pobijedili", jer se od Engleske do Andore, sve igra u Zagrebu
Dok su ostali mediji na nacionalnoj razini tek posljednjih godinu, dvije počeli pisati o bezobraznom i neopravdanom zapostavljanju Splita u korist derutne maksimirske ruševine, koju se na silu želi učiniti "hrvatskim Wembleyom", Index već niz godina ističe nedopustivu nelogičnost koja se pravda "nesretnim" i "ukletim" Poljudom, na kojem "reprezentacija nikoga ne može pobijediti". Oni koji se pozivaju na "poljudsko prokletstvo" zaboravljaju da smo povijesne blamaže protiv Jugoslavije, Ukrajine i Engleske, doživjeli upravo na Maksimiru.
Hrvatska je u Splitu prvi put igrala tek 1995.!
Naravno, HNS i na njega nakačeni novinari nisu pri tome navodili ni da je reprezentacija na najljepšem, najakustičnijem i najnatkrivenijem hrvatskom stadionu igrala samo tri (!) kvalifikacijske utakmice u 21 godinu suvremene hrvatske nogometne povijesti, uz još šest prijateljskih. Zadnjih mjeseci svi su počeli papagajski ponavljati kako Hrvatska na Poljudu službenu utakmicu nije igrala 14 godina, ali se zaboravlja da je Poljud i prvu utakmicu Hrvatske reprezentacije dočekao čak pet godina nakon Amerike na Maksimiru!
8. listopada 1995. Hrvatska - Italija 1:1 (kvalifikacije za Euro)
Upravo iz 8. listopada 1995. i kvalifikacijskog obračuna protiv aktualnih svjetskih viceprvaka (1:1) datira izjava čuvenog braniča Napolija, Juventusa i talijanske reprezentacije, koju je dao nakon utakmice protiv Hrvatske na punom Poljudu. To je bila 10. utakmica Hrvatske od '90. i prva na Poljudu. Bilo je to vrijeme kada između navijačkih skupina nije vladalo tek varljivo primirje za vrijeme reprezentativnih utakmica, nego su na ulicama Splita i tribinama Poljuda zajednički stvorili fantastičnu atmosferu i koreografiju - trobojnicu od papira preko cijelog sjevera i velikih kartona s natpisom "Hrvatska". Na samom početku utakmice priređena je impresivna bakljada ukrug cijelog stadiona. Zlobnici će reći da je njen početak tempiran za ulazak Franje Tuđmana u svečanu ložu.
29. ožujka 1997. Hrvatska - Danska 1:1 (kvalifikacije za SP)
Ožujak je u Dalmaciji mjesec bure, ali to nije znao Dražen Ladić, kojega je centaršut s desne strane, na južnom golu Poljuda, prevario i Brian Laudrup je nedužan postao strijelac. Šuker je opet dao gol na Poljudu, ponovo uglednom protivniku i također u 50. minuti.
Nažalost, na ovoj splitskoj utakmici je došlo i do početka nagrizanja navijačkog kulta reprezentacije: Prije meča je u centru grada izbila velika tučnjava BBB-a i Torcide zbog neraščišćenih računa s derbija, pa su na utakmici Dinamovi navijači bili na istočnoj tribini. Njihovo navijanje ostatak stadiona pratio je zvižducima.
2. travnja 1997. Hrvatska - Slovenija 3:3 (kvalifikacije za SP)
Deset dana poslije Danske reprezentacija je provela na Braču, a na dobro popunjenom stadionu ovaj put nije bilo navijača Dinama. Nije bilo ni burofoba Ladića, već je na gol stao Tonči Gabrić koji je već u prvom poluvremenu dobio crveni karton. Zamijenio ga je Mrmić. Golovima Bobana (2) i Prosinečkog, Hrvatska je vodila 3:1, ali u zadnjih pola sata igre bivši Dinamov napadač Primož Gliha kompletira hat-trick i Hrvatsku šalje u borbu za dodatne kvalifikacije.
Osim što je reprezentacija poslana u tešku bitku s Grčkom za dodatne kvalifikacije, bilo je mučno i na tribinama, koje su zbog uspomena na tučnjavu s navijačima Dinama, protiv Slovenije zviždali igračima Dinama (Jurić, Šimić, Cvitanović)
10. veljače 1999. Hrvatska - Danska 0:1 (prijateljska)
Manje od 10 tisuća gledatelja okupilo se na ovom "neslužbenom" susretu starih rivala. Jedini gol postigao je Ebbe Sand na kraju poluvremena, a utakmica će ostati zapamćena po tome da je ulaskom na poluvremenu umjesto Marijana Mrmića debitirao Stipe Pletikosa, kao i po tome da je Šuker na uvredu gledatelja odgovorio srednjim prstom.
23. veljače 2000. Hrvatska - Španjolska 0:0 (prijateljska)
Izbornici Ćiro i Camacho na Poljud su poslali kombinirane momčadi, za Hrvatsku je primjerice zaigrao i Jurica Vučko. Utakmica bez naboja i prilika, pred desetak tisuća gledatelja.
12. veljače 2003. Hrvatska - Poljska 0:0 (prijateljska)
Prošle su tri godine od posljednje (prijateljske) utakmice u Splitu i već smo ušli u eru Otta Barića. Opet se igralo u veljači i opet po buri, ali ovaj put bilo je tako hladno da se u "Školjci" šćućurilo oko tisuću gledatelja.
18. veljače 2004. Hrvatska - Njemačka 1:2 (prijateljska)
Ponovno veljača i prijateljska utakmica, ovaj put pred 15-ak tisuća gledatelja. Miroslav Klose je doveo Nijemce u vodstvo u 35. minuti. U posljednje četiri minute dva gola: u 86. Mato Neretljak na oduševljenje navijača zakucava u Kahnovu mrežu, ali Nijemci su uvijek Nijemci, pa Vollerova zamjena Carsten Ramelow na samom kraju gostima donosi zasluženu pobjedu. Na ovom susretu je Dadi Prši u napadu društvo bio debitant Ivan Klasnić.
17. kolovoza 2005. Hrvatska - Brazil 1:1 (prijateljska)
"Barcelona" je već bila u Splitu, ali kao i ovog ljeta za navijače Hajduka, tako i onog 2005. za navijače reprezentacije: Kao sočna duda varalica u nedostatku prave stvari. Produljio se post pravih utakmica pa su kao utjeha došli Kaka, Ronaldo, Adriano i kompanija.
Kranjčar je vodio momčad s klupe, a njegov sin je zabio za vodstvo u 32. minuti. Na samom kraju poluvremena izjednačio je Ricardinho iz slobodnjaka. Više od 30 tisuća gledatelja koji su masno platili ulaznice na kraju je počašćeno i vatrometom.
6. veljače 2008. Hrvatska - Nizozemska 0:3 (prijateljska)
Deja vu se nastavlja: Trogodišnji post je opet prekinut prijateljskom utakmicom u veljači i ponovo se nije uspjelo doći do pobjede. Bilić je upisao svoj do tada najuvjerljiviji poraz (Heitinga, Huntelaar, Vennegoor), a 30-ak tisuća gledatelja koji su dugo čekali na ukazanje sportskih heroja nacije vidjelo je njihovu rijetko lošu predstavu.