PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu ćete u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana moći pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.
Kao i u većini svijeta, i u HNL-u su transferi između najvećih rivala izuzetno rijetki, a prvi i do danas najkontroverzniji ostao je prelazak Joška Jeličića i Marija Novakovića s Poljuda na Maksimir. U devetom dijelu serijala prisjećamo se kako je došlo do transfera koji je toliko šokirao Hrvatsku da je čak i rat privremeno pao u drugi plan.
KAD je u siječnju 2005. Niko Kranjčar potpisao za Hajduk, među navijačkim Dinamovim pukom zavladao je šok. Kako je moguće da dijete kluba, najmlađi kapetan i sin jedne od najvećih legendi Modrih ode u redove najvećeg rivala? Navijače tada nisu zanimale činjenice ni stvarno stanje u klubu.
Nije ih bilo briga za razloge odlaska niti su imali razumijevanja za Mamićev buling nad najboljim igračem i ikonom kluba. Kranjčar je preko noći od idola postao izdajica. No godine su prošle, a bijes navijača je okopnio. Čak i oni najradikalniji, koji su ga brutalno vrijeđali, u međuvremenu su shvatili da je odlaskom u Split napravio jedinu ispravnu stvar koju je tada mogao učiniti i da nije imao izbora.
Niki su ''izdaju'' u Zagrebu oprostili jer su na koncu ipak shvatili zašto je otišao, Split Jeličiću nikad nije oprostio
S druge strane, navijači Hajduka nikad nisu oprostili Jošku Jeličiću što je u ljeto 1993. otišao u suprotnom pravcu i postao igrač tadašnje Croatije. Već na svom prvom gostovanju u Splitu, na utakmici Superkupa, Jeličić je doživio takvu mržnju s tribina kakva nikad nije zabilježena na hrvatskim stadionima.
''Jela, proklet ti bi svaki dinar'', kultni je grafit na jednom splitskom podvožnjaku, koji možda najtočnije opisuje kako je Torcida reagirala na Jeličićev odlazak u Zagreb.
Zvižduci, vrijeđanje, gađanje upaljačima i kovanicama, sve je to Jeličić morao istrpjeti. U kultnoj i na Indexu opjevanoj ''Mikijevoj'' utakmici u rujnu 1993. na Poljudu Jeličić je zabio i u bijesu je gol otišao proslaviti s Boysima ljubeći grb Croatije.
Neviđena mržnja prema djetetu Hajduka i simbolu kluba
Možda bi mu navijači u Splitu s vremenom i oprostili bijeg u Zagreb, ali taj čin nisu nikada. Joško Jeličić je i sam priznao - da može vratiti vrijeme, tako nešto nikad ne bi ponovio.
''Da sam imao zrelost, to nikada ne bih napravio. Ne tražim opravdanja, ali vrlo je teško ostati normalan. Šest mjeseci prije umrla mi je majka, cijeli stadion mi psuje sve živo, a ja odoh slaviti s dvadesetak navijača Dinama. Danas mi je to smiješno, da mogu, vratio bih vrijeme. Ne zbog navijača, već zbog poštovanja prema Hajduku'', rekao je u jednom razgovoru.
Jeličić je u ljeto 1993. u paketu s lijevim bekom Hajduka Marijom Novakovićem otišao u Zagreb, taj transfer je tada unatoč ratnim događanjima bio tema mjeseca u Hrvatskoj, a o njemu se i danas priča, i to ne bez naglašenih emocija. Ako je transfer Nike Kranjčara u Hajduk bio potres, a bio je, onda je Jeličićev u Croatiju bio pravi vulkan, koji i danas, 30 godina poslije, i dalje riga vatru i malo koga ostavlja ravnodušnim.
Samo mjesec dana ranije, u Hajduku i oko njega vladala je prividna idila, a Jeličić je bio idol navijača. Croatia je te sezone uzela naslov prvaka, a u finalu Kupa Modri su se sastali s Hajdukom. Prva utakmica odigrana je 19. svibnja na Poljudu, a kasnije će se pokazati, bila je ključna za realizaciju najkontroverznijeg transfera u povijesti hrvatskog nogometa.
Prva utakmica Kupa na Poljudu i osveta poniženog Tuđmana bili su ključni za ''krađu''
Hajduk je odigrao fenomenalno, razbio je rivala s 4:1, a Jeličić i Novaković postigli su svaki po gol, s tim da je Joško odigrao za čistu desetku. Više od 45 tisuća gledatelja koji su tog popodneva bili na Poljudu u ekstazi je proslavilo veliku pobjedu nad najvećim rivalom, a u svečanoj loži Poljuda bio je i mecena zagrebačkog kluba i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.
Kako su u to ratno doba u Dalmaciji bile stalne redukcije struje, navijači su Tuđmanu skandirali: ''Franjo, pederu, hoćemo struju.'' Tuđman te uvrede nije mogao istrpjeti i usred utakmice se pokupio s Poljuda, što je Torcida pozdravila velikim aplauzom.
Poniženi predsjednik tog se popodneva u bijesu zarekao da će sve te silne uvrede Splićani skupo platiti. Kako? Krađom najboljeg igrača i ikone Hajduka. Znao je da će to odjeknuti u Splitu jače od potresa. Tako je i bilo.
Uzvrat se igrao u Zagrebu. Croatia je s dva penala koje je izveo Goran Vlaović imala 2:0 i bila je na gol od senzacije i velikog preokreta, ali u samoj završnici susreta Ardijan Kozniku je pobjegao obrani Modrih i zabio gol vrijedan prvog hajdučkog Rabuzinovog sunca.
Adžić tvrdi da je Ćiro zbog balansa u ratno doba namjerno izgubio Kup od Hajduka
''Znate li zašto je Hajduk osvojio Kup te sezone? Zato što je Ćiro namjestio da ga osvoje. Valjda radi ravnoteže u ono ratno vrijeme trebali smo mi uzeti prvenstvo, a Hajduk Kup. I što je Ćiro napravio sedam dana prije prve utakmice u Splitu koju smo izgubili 4:1? Uvalio nam je tri prijateljske utakmice gdje su nas ljudi polomili.
Protiv Hajduka sam igrao sa slomljenim prstom i potresom mozga, a i neki moji suigrači su bili ozlijeđeni. Ćiro nas je baš masakrirao. Igramo tako važnu utakmicu, a on nam uvali tri utakmice s nekim batinašima'', ispričao nam je jedan od ključnih igrača Croatije Željko Adžić.
Hajduk je slavio trofej usred Zagreba, a ta je utakmica bila zadnja koju je Joško Jeličić odigrao u bijelom dresu.
Jeličić je u to vrijeme bio najbolji igrač Hajduka, a prema primanjima je bio pri dnu platne liste. Želio je ostati u Splitu, ali kad je trebalo potpisati novi ugovor, došlo je do komplikacija. Tražio je barem simbolično povećanje, a klub mu je odbio i taj zahtjev.
Godinama je igrao besplatno, a kad je tražio simboličnu povišicu, i to su mu u Hajduku odbili
''Do stadiona sam mijenjao dva busa kako bi stigao na trening, a od Splitovog stadiona do Poljuda me na Vespi vozio Feđa Klarić'', opisao nam je Jeličić svoj status u klubu u jednom starom intervju pa je otkrio i kako su tekli pregovori s Hajdukom i gdje je točno zapelo.
''Kada smo trebali produljiti ugovor, Vedran Rožić i Iko Buljan govorili su mi 'gdje ćeš u Dinamo, ti si dijete Hajduka'. Ja njima objašnjavam da sam četiri godine igrao besplatno, a oni meni 'ti si dijete Hajduka'.
Dobio sam dijete, obitelj je bila tu. Postoje neke stvari u životu na koje nisam ponosan, ali ne kajem se što sam otišao u Dinamo. Da se vratim, bio sam spreman pristati igrati besplatno, samo s fiksnom odštetom ako dođe inozemna ponuda. Ali na polovičan ugovor i da ne mogu otići kad želim, e, na to nisam htio pristati.''
Kako su Mamić i Tuđman zaveli Jeličića
Tog ljeta je hrvatska A reprezentacija na Maksimiru igrala prijateljsku utakmicu protiv Ukrajine (3:1), a Zdravko Mamić je u Split došao po Jeličića kako bi ga vrbovao da dođe u Zagreb. Jeličić je u razgovoru za Podcast Inkubator otkrio da je za posao ključan bio Franjo Tuđman, koji ga je želio u klubu od trenutka kad je pred njegovim očima u prvoj utakmici finala Kupa 1993. razbio Croatiju.
''Mamić me zvao na utakmicu, a ja sam poziv prihvatio računajući da to možda nije ni loše, da ovi moji u Hajduku vide da me Dinamo traži pa da se podigne prašina. Bilo je ljeto, 30 stupnjeva, a po mene je Zdravko došao u Jaguaru. Unutra -10, koliko je raspalio klimu.
Cijelim putem do Zagreba Zdravko se prema meni ponašao kao da sam neka cura, doslovce me zavodio. Hvalio mi je frizuru, a ja nosio fudbalerku, i danas me sram zbog toga. Pa mi je hvalio naočale, a bile su kao one što se nose za varenje. Ušli smo u Plavi salon, a tamo Franjo Tuđman'', ispričao je Jeličić pa otkrio da ga je na Maksimiru dočekao i Franjo Tuđman.
''Meni se noge odsjekle, praktički ne dišem. On me gleda i samo kaže: 'Onda, dolazite li?' Ajde, ti mu kaži da ne dolaziš. Bio sam smješten u Westinu, a Zdravko je došao i samo me je pitao što tražim da dođem. Nisam imao nikakvu ideju što reći. Znao sam da je Slaven Bilić tada u Hajduku imao 50 tisuća maraka godišnje, a Ladić je imao 60 tisuća u Dinamu.
Mamić me pitao koliko tražim, a ja sam ispalio 200 tisuća maraka godišnje. Računao sam da će me nabiti nogom, a majstor kao iz tope kaže da može. Ni tada nisam potpisao, vratio sam se u Split i razgovarao sam s upravom Hajduka jer sam i dalje želio ostati. Tada su mi ponudili 50 tisuća, a prethodne četiri godine sam igrao za ništa.
Dobio sam dijete i samo sam tražio da mi uz ugovor plaćaju podstanarstvo od 300 maraka. Odbili su. Živio sam kod punca i punice u sobi sa ženom i malim djetetom godinu i pol dana. I sad će mene netko prozivati zašto sam otišao u Dinamo'', ispričao je Jeličić.
Zašto Novakoviću nitko nije zamjerio kao Jeličiću, a otišli su zajedno?
U sjeni Joška Jelića nekako se sakrio Mario Novaković, koji je sa suigračem Poljud zamijenio Maksimirom. Novakovićeva priča je jako slična onoj Jeličića, samo je razlika bila u tome što je Joško bio puno bolji igrač od Marija i njegova ''izdaja'' nije toliko teško pala hajdukovcima. Nikad zbog bijega nije imao problem s Torcidom.
''Nisam ja bio tako dobar igrač kao on, niti sam se eksponirao. Joško je ostao gore, ja sam se vratio kući, sin mi je igrao u Hajduku, danas je u Torcidi, putuje na sva gostovanja. Što da vam kažem, ljudi valjda znaju zašto sam otišao. Sjećam se, trebalo mi je tri, četiri tisuće maraka da platim vjenčanje i nisu mi dali.
Bio sam prvotimac Hajduka, a otac mi je platio pir. To vam sve govori'', rekao je Novaković za 24sata prije nekoliko godina i otkrio da je Zdravko Mamić po njega poslao avion da ga vodi u Zagreb:
''Igrao sam pet godina u Hajduku besplatno. Kad mi je istekao ugovor tražio sam 40.000 maraka i nisu mi dali. A kad sam otišao, doveli su Praženicu za 300.000 maraka. Zavlačili su me do zadnjeg dana prijelaznog roka, više nisam znao kud bi, doveli su me pred svršen čin, a onda me nazvao Zdravko Mamić.
Nazvao je u 14.00, a u 15.15 je polijetao zadnji zrakoplov za Zagreb. Sjećam se kao danas, zaustavio je zrakoplov, čekali su me 45 minuta na pisti, a kako više nije bilo mjesta, sjedio sam s pilotom i kopilotom u kokpitu.''
Mario Novaković je kratko bio član Croatije. Nije se uspio nametnuti i otišao je u Njemačku, Hannover, pa onda u Osijek. Zbog kroničnih problema s leđima, 1998. je završio igračku karijeru te se okrenuo turizmu. Vlasnik je luksuznog broda koji prevozi turiste.
Jeličić je s uspjehom nosio dres Croatije u dva navrata, a od 1995. do 1997. je bio član Seville. Osam utakmica je 2002. odigrao za Pohang Steelerse, a karijeru je službeno okončao u Zagrebu 2003. Godinama je s velikim uspjehom radio kao stručni analitičar i TV komentator. Nikad nije zažalio što je iz Hajduka otišao u Dinamo. Baš kao ni Novaković.