Zbog Černobila je ostala bez nogu, živjela je i u sirotištu, ali lijepa Oksana odlučila je osvojiti olimpijske medalje

Foto: Getty Images/Guliver Image

AMERIČKU paraolimpijku ukrajinskog porijekla Oksanu Masters (28) život nije mazio: izgubila je roditelje, obje noge i najdraži sport, no nije gubila nadu u sretnije sutra. U nastavku donosimo najzanimljivije dijelove njezine priče objavljene na portalu The Players' Tribune.

Oksana je u Buffalo s novom majkom stigla kada joj je bilo sedam godina. Posvojena je iz sirotišta u Ukrajini. "Bilo je šest ujutro usred zime, no mama me odvela u Walmart da mi kupi odjeću i igračke", prisjeća se Oksana.

Nije znala engleski, a njezina nova majka, samohrana učiteljica, nije govorila ukrajinski. Postupak posvojenja trajao je dvije godine, a majka i kći znale su se samo s fotografija. "Zašto je odabrala baš mene?" pitala se Oksana.

Biološki roditelji su je napustili po rođenju. Prvih sedam godina provela je u tri različita sirotišta u Ukrajini. Zbog černobilske katastrofe rođena je s mnogim defektima uzrokovanima radijacijom. Po dolasku u SAD bila je pothranjena, nije imala jedan bubreg, dio želuca ni kosti u listovima.

Za Oksanu prvi posjet Walmartu predstavlja nezaboravno sjećanje:

"To je bila najljepša stvar koju sam ikad vidjela. Sirotište u kojem sam živjela jedva je imalo struju, možda tri ili četiri žarulje u cijeloj zgradi. U Americi je sve bilo novo i čisto. Osjećala sam se kao da sam doputovala stotinu godina u budućnost", prisjeća se Oksana koja je engleski naučila u tri mjeseca gledajući crtić Scooby-Doo.

"Tek sam nakon šest mjeseci shvatila da većina ljudi u stvarnom životu ne priča kao Scooby", priznaje.

Od malih nogu bila je natjecateljski nastrojena, a nije voljela ni kad bi joj majka puštala u banalnim igrama. S devet godina prošla je mnoge rekonstruktivne operacije nogu i ruku, no unatoč tomu ostala je aktivno dijete. Majka ju je počela uključivati u razne sportske aktivnosti kako bi se družila s djecom svoje dobi. Iste godine amputirana joj je lijeva noga, no malu Oksanu to nije pretjerano pogodilo i stalno bi se igrala s prijateljima.

U Buffalu je živjela pet godina i s radošću se sjeća svog odrastanja u tom gradu. Zime su je podsjećale na Ukrajinu. Međutim, kada joj je bilo trinaest, majka joj je dobila posao na Sveučilištu u Louisvilleu u saveznoj državi Kentucky. Došlo je vrijeme za selidbu.

"U Buffalu sam uživala u novom životu. Nisam željela opet krenuti ispočetka", priznaje Oksana.

U Kentuckyju je krenula na jahanje i odbojku, a zatim joj je predloženo da isproba veslanje za djecu s posebnim potrebama. To joj se nikako nije svidjelo jer nijedan od drugih sportova u kojima je sudjelovala nije bio po posebnom programu. Na kraju je na nagovor majke ipak probala veslanje.

"Od prvog zaveslaja znala sam da sam pronašla svoj sport", kaže.

U potpunosti se posvetila svom novom hobiju i napredovala je iz dana u dan. No tada je došlo vrijeme za amputaciju druge noge. Oksana je znala da će ostati i bez druge noge, no mislila je da će joj nogu amputirati ispod koljena. Zglob bi tada ostao netaknut, pa bi mogla izvoditi mnoge funkcije koje je mogla i do tada. Međutim, koljeno se nije moglo spasiti. Način na koji je Oksana naučila hodati bez pravih kostiju u nogama previše je oštetio njezine mišiće. Nakon operacije je trpjela velike bolove.

"Na nozi nakon amputacije nije ostalo dovoljno kože da je pravilno zašiju. Na nozi sam imala otvorenu ranu veličine novčića koja je neopisivo boljela. Osjećala sam se kao da opet počinjem ispočetka", prisjeća se.

Pola godine oporavljala se u bolnici i prošla je još jednu operaciju. Kada je napokon dobila umjetne noge, poželjela ih je nikada ne skinuti.

"Shvatila sam koliko mi puno znači kretanje", kaže Oksana.

Mlada sportašica je nakon operacija morala značajno prilagoditi svoju tehniku veslanja, no taj joj je sport postao važniji nego ikad. Posvetila mu je deset godina svojeg života.

"To je bio moj bijeg. Sav moja bol, nesreća i briga zbog toga što sam drukčija od drugih samo bi otplovili kad bih veslala", govori Oksana.

Pobjeđivala je na natjecanjima, rušila rekorde, a 2012. godine osvojila je broncu na Paraolimpijskim igrama u Londonu. Bronca ju je potakla da cilja na zlato, no ozljeda kičme 2013. godine zaustavila je njezinu olimpijsku putanju. Liječnici su otkrili da njezina prilagođena tehnika veslanja stavlja golem pritisak na donji dio kičme. Oksana je od liječnika očekivala neki oblik fizikalne terapije, no rekli su joj da će se morati odreći veslanja. Oksana se nadala da će uz pravilne vježbe i terapiju jednog dana moći ponovno zaveslati. U međuvremenu, odlučila se okušati u skijanju. Prvi pokušaj na skijama nije prošao najsretnije.

"Bila sam spora, nekoordinirana i nisam se znala zaustaviti, pa bih se samo bacila na tlo", kaže Oksana.

No, neuspjeh ju je samo potaknuo da se još više potrudi. Unutar godine dana toliko je napredovala da je u Sočiju osvojila dvije medalje. Prije tri godine počela se baviti i biciklizmom i dospjela na svoje treće Paraolimpijske igre. Nada se da će nastupiti i na Zimskim igrama u Pjongčangu 2018. godine i Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020. godine.

Oksana se s majkom 2015. godine prvi put vratila kući u Ukrajinu. Obišle su sirotišta i susrele ranjene ukrajinske vojnike kako bi im poručile da je budućnost svijetla bez obzira na okolnosti.

"Bilo je to nadnaravno iskustvo", otkriva Oksana.

"Bez obzira na prepreke koje nam se nađu na putu, uvijek postoji put prema naprijed. Nikad se ne naviknemo na gubitke. Možemo se samo naučiti prilagoditi", kaže mlada paraolimpijka.

Još uvijek pati za veslanjem i bilo joj je teško zamisliti život bez njega, no znala je da ima još mnogo toga za ponuditi svijetu. Oksana je danas izrazito zahvalna svojoj majci.

"Čekala me dvije godine jer joj ukrajinski zakoni nisu dopuštali da me uzme u Ameriku. Govorili su joj neka posvoji zdravo rusko dijete", kaže Oksana.

Mala Oksana nije gubila nadu. Dvije godine gledala je fotografiju svoje majke i nadala se da će jednog dana sve biti bolje. Isto si je ponavljala kada je izgubila noge: "Bit će bolje."

"Na kraju, uvijek i bude", poručuje Oksana.
 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.