F1. Foto: Getty Images, Cro Cop/Facebook
2006. i 2016. Samo ili čak deset godina razlike između dva Cro Copova pojasa nisu samo zaokružile njegovu priču, onu gladne lutalice koja traži svoju konačnu potvrdu. Tih deset godina dalo je savršenu presliku društva s kojim se morao suočiti da se ponovo popne na vrh.
Zlatni dani
10. 9. 2006. Josh Barnett, jedan od najboljih parteraša u povijesti teške kategorije, pao je poslije serije aperkata na pod Saitama Arene i vrlo ubrzo tapkao, onemogućen da se brani pod novom serijom udaraca. Tog trenutka, Mirko Filipović je osvojio najjači turnir slobodne borbe na svijetu. Status božanstva i polubožanstva koje je imao u Japanu i Hrvatskoj (i to baš tim redoslijedom) dosegao je svoj apsolutni vrhunac. Nakon godina i godina izvrsnosti, u kojima se i neformalno formiralo "Sveto Trojstvo Pridea“ između njega, Fedora i Minotaura, i u kojima smo svi vidjeli da je Cro Cop uz bok najboljima, konačno je hrvatski borac dobio i onu opipljivu, materijalnu potvrdu da je to tako – veliki pojas koji mu je Nobuyuki Sakakibara objesio oko struka. Dotad su mu i K1 i Pride pojas izmicali u finalima i borbama za titulu, ali ne i ovog puta.
Mirko je postao kralj, a teško je bilo naći domaću medijsku kuću koja se nije klela u njega, zahvalna promociji koju je napravio Hrvatskoj. Tu je došlo i do simboličnog raskida – premda će se Mirko između dvaju boravaka u UFC-u vratiti u svoju drugu domovinu, Mirko i Japan nisu si više imali što dati. UFC je preuzimao teritorij, američki marketing izbrendirao oktogon i vrlo brzo je svijet slobodne borbe dobio novi glavni grad – Las Vegas. Financijske poteškoće japanskih organizacija i sve brži rast MMA na konto ostalih borilačkih sportova uzeo je maha – UFC je počeo kupovati sve što iole valja. I borce i organizatore. A to je značilo samo jedno – Mirko mora u Ameriku.
UFC
Sami početak pokazao je da je kavez drugačiji sport od ringa. Nakon pobjede nad Eddyjem Sanchezom koji je ipak nedorastao borac za taj nivo (ni dan danas kladionice u Las Vegasu nisu postavile veću razliku u koeficijentu na pobjedu između dva MMA borca), uslijedio je i najbolniji trenutak njegove karijere. Gonzaga ga je najprije na podu oštetio i dezorijentirao brutalnim laktovima (koji su u PRIDE-u bili zabranjeni), da bi ga potom završio njegovim oružjem – udarcem u glavu. Nepomični Mirko i Gonzagino sumanuto slavlje urlanjem u kameru izazvali su osjećaj jeze kod svakog fana borilačkih sportova, posebno onih odraslih na „Svetom trojstvu“. Postalo je vrlo jasno – paradigme se mijenjaju. U gradu su novi klinci, gladni su, ludi i ne zanima ih koliko ste popularni u Japanu. Sveukupni rekord Filipovića u UFC-u debelo je ispod njegove kvalitete i renomea. Na kraju krajeva, on nikada nije od toga bježao.
Neizbježna sudbina
Pritom je najvećim njegovim kritičarima uvijek iznova izmicala činjenica da se pad desi – baš svakome. Dogodio se i Fedoru, za kojeg će mnogi i danas reći da je najbolji teškaš svih vremena. Protiv „Bigfoota“ Silve, Fedor je dobio batina kakve Mirko nije u cijeloj karijeri. Tysonov pad od Lewisovog krošea, kada je vjerojatno najopasniji čovjek koji je ikada hodao planetom izgledao kao sparing vreća mnogo boljem boksaču, možda je i najreprezentativnija slika koliko bolan može biti pad jednog borca. Cain Velasquez, onaj za kojeg su baš „svi“ rekli da se takav još nije rodio, doživio je bolan poraz u „svom“ Meksiku od Fabricia Werduma, a poslije toga je odradio još samo jednu borbu. Povijest i karizma su, nažalost, kategorije koje biologiju ne zanimaju. Ozljede, sve „tvrđi“ i teži korak u kombinaciji s hrpom lavova koje zanima samo vrh hranidbenog lanca, počeli su i Cro Copu naplaćivati dugove koje neminovno nose. Nekom prije, nekom kasnije, ali budite sigurni da će doći. Ali puno više od sportskih poraza i njegovih doživljaja, simptomatičnija je bila reakcija raje – mahom iste one koja ga je samo koji mjesec prije toga bjesomučno slavila.
Klošar, slabić, oportunist, folirant...
Odjednom, sve zbog čega je prije bio simpatičan javnosti, sada je svima smetalo, a epiteti iz naslova spominjali su se u svakoj prilici i postajali jači nakon svakog novog poraza. Odjednom je bio problem što je bio saborski zastupnik – jer kojeg vraga se taj u sve gura. Više to nije bio indikativ da napokon imamo sportaša koji nije totalni analfabet za društvena zbivanja oko sebe. Problem je bio i njegov nastup – nikada nije imao dlaku na jeziku i uvijek je rekao točno ono što mu je na srcu. Dotad je bio iskren, otad – arogantna budala. Smetalo je i to što se, pazite sad, ne oprašta – kao da porazima tim tipusima nanosi neku vrstu osobne sramote, kojom on tako bezbrižno licitira u najopasnijem kavezu na svijetu. Prvi put u životu slušao sam i čitao „savjete“ inteligentnih i obrazovanih ljudi koji su glavnu zamjerku u nečijem napretku našli u tome što ne – odustane. Problem je bio čak i što je zaigrao nogomet za Cibaliju – jer netko tko ispadne iz gabarita savršenog, nikada ništa dobrog nije napravio. Ukratko, društvo oko njega postalo je onakvo kakvo i jest jednom kada padneš s vrha – cinično, prozirno, prizemno i jadno. I tu se izrodio Mirkov najveći neprijatelj – nije to nikada bio ni Frank Mir, ni Roy Nelson, ni Wanderlei Silva ni Fedor – to je uvijek bila samo njegova okolina.
Diskreditiranje kao najbolja motivacija
Najprije su mu govorili da nije sportaš – iako je teško reći po kojem zapravo kriteriju on to nije. Boks je dugo vremena bio jedan od najpopularnijih sportova na svijetu, a boksački prvaci proglašavani su najvećim sportašima svih vremena. A boks, kao sport u kojem je svaki udarac centriran u glavu i u kojem nedostaje širi raspon za završiti suparnika, čime ga dodatno izlažete dugotrajnijim patnjama, puno je opasniji sport od MMA. Puno, puno opasniji sport. Na kraju krajeva, tu je statistika teških ozljeda i zdravstvenih tegoba, posebno nakon prestanka karijere, vrlo jasna. Krv, znoj i suze koje je uložio ne zaostaju niti za jednim drugim hrvatskim sportašem, dapače. Moja stara teza je da je Mirko Filipović kao rijetko tko napravio za promociju ovog sporta u svijetu – ne zbog toga što je najbolji ikad, jer to jednostavno nije. Ali rijetko tko je uspio ovaj brutalni svijet slobodne borbe, ljudima „izvana“ tako divlji i nasilan, predstaviti kao sport. Nikad se nije napio i svoje znanje odlučio iskoristiti u baketanju po noćnim klubovima, kao što je dosta njegovih kolega napravilo, bacajući mrlju na poantu ovog sporta. Nikad nije svoje protivnike prozivao, vrijeđao i omalovažavao – jer to, iako je odlično za promociju, baš i nije lijepo ili sportski. Sve što ga je zanimalo je trening i rad - osnovica vrhunskog sporta.
Onda su mu rekli da to sve radi zbog love. Uzmimo na trenutak da je to apsolutno istina. Zamislite klošara koji želi naplatiti ono što radi, jer to radi izvrsno, i puno ljudi će platiti da ga vidi kako to radi. Nečuveno. Samo budala može htjeti osigurati egzistenciju svojoj obitelji u okruženju u kojem jedan krivi udarac može značiti kraj karijere, pa i tešku, ozbiljnu ozljedu. Je li danas plakao od sreće jer je zaradio 350 tisuća dolara? Nije, to je izraz zadovoljstva istog onog klinca koji je prije 25 godina nabijao vreću i radio zgibove na improviziranoj štangi u jednom malom selu kraj Vinkovaca. Gledajući Van Dammove filmove, sanjao je da će taj rad, inat, talent i muda ljudi oko njega upoznati. I upoznali su, baš kao što je i on upoznao kako se ljudi lako mijenjaju.
Nova kruna karijere
I baš zato je ovaj uspjeh poseban i vrhunski. Ovo nije najkvalitetniji turnir na kojem je on nastupao, niti su ovo najbolji borci s kojima se suočio i koje je pobijedio u karijeri. Ali konačno je ulovio svog bijelog kita – pobijedio je one oko sebe koji su skoro i njega samog uvjerili da ne valja. A ti udarci su oni od kojih se puno teže braniti nego od rušenja i aperkata za čiju obranu vas izučavaju najveći majstori tog zanata. Ovi udarci su nelogični, izraz su društvene frustracije koja se vrlo često reflektira baš na one najuspješnije i najhrabrije među nama. I za to ne postoji škola - to morate proći. I pasti pod teretom, ili izaći kao pobjednik. A baš je to danas Mirko napravio. S ponosom može dignuti ovaj pojas visoko u zrak. Još jednom, on je - šampion.