1. DOLAZAK NA VLAST
TO SE NAVODNO podrazumijeva. Ali upravo je to ono što oporbi nije pošlo za rukom u prethodna dva navrata, 2003. i 2007. godine. Damir Kajin sada se tješi da će im "vlast pasti u krilo poput trule kruške", međutim iskustvo govori da će se opozicija ipak morati pomučiti. I to jako. Prvo, SDP, HNS i društvo moraju odlučiti žele li uopće doći na vlast u ovom trenutku. Drugo, moraju otkriti kako to misle ostvariti. Treće, moraju znati što bi s tom vlašću učinili.
Prije godinu i pol SDP je prokockao veliku prednost u anketama. Bahato je odbio predizbornu koaliciju s HNS-om. Udarao je u krive političke note, poput dijaspore, novih poreza, vjeronauka... Vrludao je sa SDP timom, pa sa SDP dvojcem, da bi završio na Milanovićevoj solo točki. Čak i ako idući puta isprave sve greške, čak i ako im situacija u državi bude išla na ruku, oporba još nije na čistu kako voditi kampanju, u kojem aranžmanu, s Mesićem ili bez njega, svi zajedno ili svi odvojeno, ne zna kako uvjeriti birače da su baš oni alternativa, baš kao što ne zna kako se suprotstaviti dijaspori, manipulacijama vladajuće garniture i kampanji u kojoj HDZ obavezno pobjeđuje. I stoga još i ono četvrto: ne treba potcjenjivati sposobnost ljevice da upropasti dobiveno.
2. REZANJE, KRESANJE, REZANJE, KRESANJE...
Hoće li nova vlast rezati granu na kojoj HDZ već 15 godina ugodno lješkari? Hoće li kresati proračun, socijalna davanja, subvencije, poklone koalicijskim partnerima i manjinama, sve ono što je HDZ održavalo na vlasti sve ove godine? Već jednom SDP-ova vlada rezala je socijalna prava, pa nije dugo poživjela. Proračun se u proteklih pet godina udvostručio, Hrvatska je više trošila nego proizvodila i zdrava logika nalaže da se taj napuhani balon jednom mora ispuhati, prije nego što eksplodira. Ali kako istovremeno kresati i opstati? I odakle uopće krenuti? Oporbeni ekonomski magovi navodno već imaju recepte, ali pitanje je hoće li za to dobiti odobrenje svojih političkih šefova. Ukidanje suludih subvencija, enormnih plaća, povlaštenih mirovina, smanjivanje broja lažnih branitelja i invalida, uzimanje od onih koje je HDZ sustavno tovio, u ovom trenutku može se činiti kao recept za izvlačenje države iz gliba, ali i kao kopanje rupe u koju će vlast ponovno upasti.
3. STVARANJE, GRAĐENJE, STVARANJE, GRAĐENJE...
Umni ljudi kažu da jedino podizanje životnog standarda, rješavanje nelikvidnosti, bolje punjenje proračuna, smanjenje nezaposlenosti, stvaranje novih radnih mjesta, podizanje proizvodnje i povećanje izvoza mogu kompenzirati kresanje proračunskih povlastica. Uz jedan do sada nemogući preduvjet: da se Hrvate uvjeri kako mogu živjeti jedino i isključivo od svog rada, a ne od državne i bilo koje druge pomoći. Svi bi u ovoj državi htjeli biti grofovi, a nitko poljodjelac. I zato je mijenjanje mentalnog sklopa uvijek bio najbolniji, gotovo samoubilački zadatak. Kako raskinuti s trošenjem bez zarade, kako se nadati da će turizam spasiti stvar kad sve drugo propadne, ili vjerovati da će kratkotrajna dionička ili loto groznica kupiti naklonost socijalno ugroženih građana. Koja se to politička opcija usuđuje građanima poručiti kako im neće biti bolje odmah, nego tek kad zavrnu rukave? I pritom ostati na vlasti? Ajde da i to vidimo...
4. OBUZDAVANJE JAVNIH PODUZEĆA
Tko je generator nelikvidnosti? Tko je izvor korupcije? Tko je plodno tlo za afere i skandale? Tko se najviše razbacuje tuđim novcem, puni privatne džepove, služi kao kasica-prasica HDZ-ove vlasti i ne pridonosi općem dobru? Ukratko, tko je kreator užasa koji nas je spopao? Javna poduzeća godinama se ne skidaju s naslovnica. Direktori kupuju automobile, uzimaju milijunske plaće i bonuse, uhljebljuju stranačke ljude, prebacuju sredstva na off shore račune i pokrivaju svoje gubitke iz državnog proračuna. Što će nova vlast učiniti s njima? Jedno od rješenja bilo bi protjerivanje vodećeg kadra (otprilike sve do ranga službenika). Zatim njihovo procesuiranje zbog nesavjesnog i štetnog poslovanja. A potom uvođenje drastične štednje koja bi imala i kazneni učinak. Nažalost, postoji još jedna mogućnost: da nova vlast nastavi starim putem.
5. SKIDANJE "CELOFANA SA SMRDLJIVOG PROIZVODA"
Tko će imati snage i smjelosti to učiniti? I ne samo to, već i počistiti za HDZ-om, čiju je šestogodišnju vladavinu obilježilo jačanje korupcije i kriminala? Hoće li se dati povjerenje Mladenu Bajiću, državnom odvjetniku koji je postao filter za sve politički imalo spornije procese? Bit će to jedan od najvećih testova nove vlasti. Vidjet će se hoće li nova vlast krenuti sa čistkama u policiji, onima zbog kojih je izvisio Vladimir Faber. Treba vidjeti hoće li se prokopati po Bajićevim ladicama u kojima prašinu skupljaju deseci kaznenih prijava, naročito onih koje su dirnule u ljude bliske političkom vrhu. Jednom je već Račanova koalicija iznevjerila obećanja o progonu kriminalaca, krupnih riba i pretvorbenih tajkuna. Hoće li Milanovićeva počiniti istu grešku?
6. OSLOBAĐANJE MEDIJA. ILI MOŽDA NJIHOVO PREUZIMANJE?
E tu će reforme ići već malo teže. Teško je, naime, očekivati da će Milanović i Čačić smijeniti Vanju Sutlića i Hloverku Novak Srzić kad su prije samo godinu i pol amenovali njihovo postavljanje za ravnatelja HRT-a i glavnu urednicu Informativnog programa HTV-a. Teško je, također očekivati da će se marginalizirati suspektna Dijana Čuljak Šelebaj, kad se Milanović nedavno izborio za ekskluzivnih pola sata intervjua u njezinu Otvorenom. Valjda je shvatio da će oni dobro poslužiti novoj vlasti, kao što su služili staroj. Ili nema pojma o čemu se radi.
Mediji će biti još jedan veliki test. U prošlom pokušaju 2000. godine Račan je skinuo okove s medija i na kraju pao žrtvom njihove slobode. Sanader se opametio i vratio okove. Neke medije je kupio, druge uništio, treće pokorio. I dva mandata ostao na vlasti. Milanović bi mogao krenuti istim putem: čim je postao šef stranke, odlučio je da će davati intervjue samo podobnim novinarima i komunicirati samo s glavnim urednicima i vlasnicima. Ne trpi kritiku, a tome se baš ne mogu veseliti zagovornici slobode medija.
7. RJEŠAVANJE GRANICE SA SLOVENIJOM
Još jedna "nemoguća misija". I Milanović je, baš kao i Sanader, potekao iz diplomacije i utvara si da o vanjskoj politici zna više od ostalih. Hvali se svojim europskim prijateljima, socijaldemokratskim vezama, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li on sa socijalistom Pahorom uspjeti dogovoriti ono što Sanader nije dogovorio s demokršćaninom Janšom (ako ne računamo incidente u Piranskom zaljevu). Uglavnom, trebat će pronaći rješenje koje bi zadovoljilo obje strane. To je pokušao Račan s Drnovšekom, pa je poznato kako je to prošlo. Imaju li Milanović, Vesna Pusić i Ivan Jakovčić neke druge ideje?
8. PRIBLIŽAVANJE EUROPSKOJ UNIJI
Kamo sreće da je Slovenija jedina prepreka na tom putu. Kamo sreće i da su to topnički dnevnici i Haaški sud. I kamo sreće da se i ovoga puta, kao i 2000. godine, europske integracije ubrzaju po inerciji. Ali što ako se od nove vlasti bude očekivalo puno ozbiljnog posla, a ne samo veliki potezi? Samo da se ne krene opet u licitiranje datumima, konfuzija je već dovoljno velika. Europska birokracija razočarana je Sanaderom i njegovom vladom, pa sada polaže nade u hrvatsku opoziciju. Nije se usrećio onaj kome je to palo na pamet.
9. (NE) ISPUNJENA OBEĆANJA
Istina je, na predizbornom plakatu puno bolje izgledaju lažna obećanja, nego parole o krvi, znoju i suzama. Hrvati su uvijek bili lakomi na iluzije, a nepovjerljivi prema brutalnoj istini. Za koju verziju će se opredijeliti opozicija? Da će nam biti teže, prije nego što nam postane bolje? Ili da će nam biti odmah dobro, ma koliko trajalo? Ivica Račan obećavao je poništenje kriminalne privatizacije i kad obećanje nije ispunio, izgubio je izbore. Ivo Sanader iznevjerio je gotovo sva obećanja s jamstvene kartice, pa svejedno pobijedio. A Zoran Milanović i društvo već nakon jedne neobavezne večere obećavaju građanima da će ih upravo oni spasiti. Što će biti s ukidanjem glasa dijaspori, s vjeronaukom u školama, novim porezima, s Europskom unijom, pravednim društvom... I naročito što će biti s kompromisima. Hoće li se i oni naći na listi obećanja?
10. OSTANAK NA VLASTI
I konačno, ako je već tako teško doći na vlast, još je teže na njoj ostati. Tradicionalno posvađana opozicija mora prevladati taštine i međusobnu netrpeljivost, podijeliti karte i zadovoljiti apetite, stvoriti pozitivnu percepciju u javnosti kako bi se mogla posvetiti poslu i svakako obuzdati oporbeni HDZ koji sigurno neće glumiti konstruktivnost. A ne treba potcjenjivati ni novog predsjednika Republike, odnosno njegovu ulogu u budućem rasporedu snaga. Poznato je da velika očekivanja pretvaraju male propuste u megapromašaje. Kako će Milanović izbjeći Račanovu sudbinu?