Mučni krici proparali su zrak. Bilo je to prvo jutro Olge Černjak u pritvorskom centru u okupiranom Hersonu. Stajala je s povezom na očima ispred sobe u kojoj su njezina sina mučili ruski stražari. "Mučili su ga strujom", kaže Olga plačući i vrteći u mislima užas tog dana. Bio je kolovoz 2022. godine, a njezin rodni grad Herson bio je pod ruskom okupacijom.
Dok su stražari puštali strujne udare kroz tijelo njezina sina, 46-godišnja državna službenica bila je prisiljena slušati. Optuživali su je da je špijunka. Previjajući se u agoniji, njezin se sin slomio i molio majku da razgovaraju. "Ne želim da me opet muče, mama", jecao je njezin sin.
Slomljenog srca Olga mu je obećala da će surađivati. Zatim su je Rusi uveli u istu prostoriju sa zidovima boje breskve, posjeli je na istu stolicu i zakačili joj metalne kopče na prste. "Nisam razumjela čemu služe. Bile su od metala s velikim zupcima. Žice su išle od kopči do kutije s prekidačem, gumbom i malom polugom", rekla je Olga za Sky News.
Mučili su ju dok se nije onesvijestila
Olga je bila zasuta pitanjima, od kojih je na neka odbila odgovoriti. Mlađi stražar bi tada okrenuo polugu. Električni udari su je pogađali u mučnim valovima. Stražari su nastavili dok se nije onesvijestila. Kad se oporavila, počeli su iznova.
Napokon su Rusi odustali od pokušaja da je natjeraju da govori dalje. Na rubu kolapsa, s prstima prekrivenim opeklinama, vraćena je u ćeliju, gdje se onesvijestila. Njezini uspaničeni supatnici počeli su lupati po vratima moleći čuvare da pozovu liječnika.
"Nije bilo liječnika. Umjesto njega doveli su zatvorenika - kiropraktičara", prisjeća se Olga. Rekao joj je da je doživjela srčani udar. "Zahvalna sam mu što mi je spasio život, lijeva ruka i lijeva noga su mi bile oštećene i potpuno onesposobljene", dodala je.
Bio je to tek početak Olgine muke, koja je trajala 280 dana. Dok je Olga gubila svijest na podu ćelije, posljednja joj je misao bila patnja njezine obitelji.
"Mislila sam da je kraj", prisjeća se zabrinuto okrećući vjenčani prsten. Ispitivali su je još tri dana. Više je nisu mučili, ali su joj grozno prijetili, uključujući i to da će joj silovati sina ako ne progovori. Zatim su je ostavili u krcatoj ćeliji gotovo mjesec dana.
"Slušali smo kako ljude muče 24 sata dnevno", kaže Olga dok joj glas postaje šapat: "Elektrode bi bile pričvršćene na bilo koji dio tijela." Rusi su navodno jednu metodu nazvali "telefon" - pričvršćivanje jedne elektrode na uho, a druge na genitalije.
Elektrošokovi kroz bradavice
Jedna zatočenica, policajka po zanimanju, pretučena je po cijelom tijelu. Davali su joj elektrošokove kroz bradavice. Nožem su joj odrezali mali prst, skinuli je i prijetili da će je silovati. Nakon dva mjeseca pritvora, u listopadu 2022. godine, Olgu su ispitivala dvojica muškaraca s maskama koji su rekli da su iz FSB-a, ruske sigurnosne službe. Rekli su joj da je premještena.
Prisluškujući razgovore ruskih stražara, Olga i ostali zatvorenici posumnjali su da ukrajinske trupe napreduju. No njezini snovi o slobodi ubrzo su se raspršili. Rusi su napuštali Herson, ali su je poveli sa sobom.
Utovarena je u kombi za prijevoz zatvorenika. Kad je sjela, primijetila je da je unutra već jedna zatvorenica. Svitlana Šukajlo, kolegica državna službenica, pružila joj je ruku i utješila je umirujući njezinu tugu. "Ušla sam s tako uplašenim očima i nisam znala što učiniti. Svitlana me uzela za ruku i obećala mi da ćemo doći kući. Bila mi je kao mama", prisjeća se Olga.
Oslobođenje je donijelo euforiju, ali i otkrilo užas
Kad je Herson 11. studenog 2022. oslobođen, prizori su bili euforični. Građani su grlili i ljubili vojnike. Posvuda su se vijorile ukrajinske zastave. Najznačajniji grad koji je Ukrajina ponovno zauzela nudio je dokaz da se Ruse može potjerati, možda čak i iz cijele Ukrajine.
Ali oslobođenje je također otkrilo užas dugotrajne ruske okupacije. U Hersonskoj regiji tijekom 254 dana Rusi su izgradili mrežu od najmanje 26 zatočeničkih centara za kontrolu civilnog stanovništva. Policijske postaje, škole i vladine zgrade korištene su kao mučilišta ili mjesta na kojima su se teško kršila ljudska prava civila. Njih je mapirala Medijska inicijativa za ljudska prava (MIHR), ukrajinska nevladina organizacija.
Brojke su šokantne, prema najkonzervativnijoj procjeni privedeno je najmanje 1400 ljudi. MIHR procjenjuje da bi broj mogao biti čak 6600. Šezdeset posto onih koji su završili u pritvorskim centrima bilo je mučeno, prema Mobile Justice Unitu, skupini odvjetnika koji dokumentiraju kršenja ljudskih prava. Oko 40% zatočenika bilo je seksualno zlostavljano tijekom te torture. Više od 400 ljudi i dalje se vode kao nestali.
"Bile su to redovite, sustavne aktivnosti unutar pritvorskih centara", kaže Wayne Jordash, osnivač Mobile Justice Unita.
Slučajni susret u zatvorskom kombiju
Sky News je razgovarao s 15 osoba koje su držane u mreži pritvorskih centara surađujući s MIHR-om u sklopu jednogodišnje istrage mučenja i drugih ratnih zločina u regiji Herson. Sky News je koristio službene dokumente i podatke otvorenih izvora kako bi provjerio njihove navode.
"Olgin iskaz je mnogo puta potvrđen. Jasno je da je mučenje osmišljeno kako bi se civilno stanovništvo u Hersonu držalo u pokornosti", kaže Jordash. Prema njegovom mišljenju, korištenje mučenja je politika koju vodi Kremlj i koja se vodi iz Kremlja. "Moje godine su mi bile paravan, mislili smo da nitko neće posumnjati u mene", kaže Svitlana. I ona je, kao i Olga, bila u pritvoru od kolovoza.
Tijekom okupacije Ukrajincima je slala informacije o pokretima ruskih trupa. Čučeći ispod prozora svog stana, snimila je tenkove i poslala ih svom kontaktu uz bilješke o vrsti i položaju. Taj slučajni susret u zatvorskom kombiju bio je početak sedmomjesečnog druženja Olge i Svitlane. Bile su zatvorene u prljavim uvjetima uz vrlo malo hrane. Na kraju su stigle u Novotroicki, ukrajinski grad pod okupacijom Rusije.
"Ne bih se nazvala snažnom osobom. Rekla sam sebi da moram promijeniti svoj stav ako ne mogu promijeniti situaciju. Sve loše stvari imaju kraj", objašnjava Svitlana. Pjevale su i plakale zajedno, čitale su knjige naglas za utjehu. Povremeno bi im Rusi donosili pakete s hranom koje su slale njihove obitelji, a sadržavali su kuhani krumpir, kuhana jaja i jabuke.
"Nikada nisam mislila da ću zaplakati od sreće na kuhani krumpir u ruci. Shvatile smo da nas rođaci pokušavaju pronaći", kaže Olga. Dvije žene su se međusobno podržavale. "Tješila sam se time da nisam predala nikakve kontakte. Rekla sam si da devet mjeseci zatočeništva posvećujem onima koje nisam izdala", kaže Svitlana.
Izdali ih susjedi i kolege
Obje su izdali drugi - Olgu njezini susjedi, a Svitlanu kolega. U okupiranom Hersonu izdaja je bila dio svakodnevnog života. Vreća je navučena preko glave Antona Lomakina. Rusi su ga svezali na rubu rova i rekli mu da se moli. Pištolj mu je bio prislonjen na čelo i ispaljena su tri hica - točno pored oka.
"Opraštao sam se od života. Bio sam zahvalan što je moja obitelj već otišla i što ću samo ja patiti", kaže Anton. Bivšeg policajca Antona Rusi su tražili zbog prosljeđivanja informacija ukrajinskoj vojsci i razotkrivanja kolaboracionista. Jedini koji je znao za njegove aktivnosti bio je jedan od njegovih kolega policajaca: "Slali smo jedni drugima informacije, dijelili ih cijelo vrijeme."
Te tople večeri u kolovozu 2022. policajac ga je nazvao da se nađu. Anton se složio, ali je ugledao dvojicu muškaraca kako ga prate. Osjećajući se nelagodno, počeo je brisati podatke s mobitela. Ali bilo je prekasno.
Zaustavio se kombi i iz njega su iskočili vojnici udarivši ga kalašnjikovom u potiljak. Dok su Antona odvozili, ugledao je svog prijatelja kako sjedi u autu, a pored njega su bili ruski vojnici: "Moj im je prijatelj rekao sve o meni." Odveli su ga u isti zatvor u kojem su prvo bile Olga i Svitlana.
Ondje su ga stražari tukli palicom dok mu ne bi potekla krv, mučili ga elektrošokovima i prijetili da će mu gurnuti kalašnjikov u anus. No Anton nije htio govoriti pa su isprobali novu taktiku. Skinuli su mu majicu kratkih rukava i stavili mu je na glavu, a zatim preko toga stavili krpu i polijevali ga vodom, zbog čega je naizmjence padao u nesvijest i povraćao.
"Imao sam samo nekoliko sekundi da ispljunem i udahnem, a onda bi me odmah spustili natrag i opet polili vodom", govori Anton. Kada bi se opirao, upotrijebili su štap za tjeranje stoke: "To je tako trajalo tri-četiri sata."
Polomljeni udovi, puštana struja kroz genitalije, izbijeni zubi...
To se dogodilo četiri puta. Drugim muškarcima u njegovoj ćeliji polomljeni su udovi, izbijeni zubi i puštana struja kroz genitalije. Jednom čovjeku je strujom opečen jezik, toliko je natekao da se prepolovio. Anton je vidio kako ljudi umiru od posljedica mučenja, a njihova slomljena rebra probijaju unutarnje organe.
Poput Olge i Svitlane, Anton je bio prepun nade kad su se ukrajinske snage približile Hersonu - prvo u Hola Pristan, selo na lijevoj obali rijeke Dnjipro, zatim u Čaplinku, selo južnije na putu prema Krimu. Više nije bilo mučenja.
Napokon je početkom prosinca čuvar rekao Antonu da uzme svoje stvari. Natjerali su ga da potpiše papir kako nema primjedbi na policiju, da su mu stvari vraćene i da ga nisu tukli i mučili. Tada su rekli: "Idi, slobodan si." Nije bilo objašnjenja. Daleko od kuće i bez ikakvih osobnih dokumenata, Anton je bio prisiljen skrivati se. Sklonio se u Oleški, gradu koji je još uvijek bio pod ruskom okupacijom, ali blizu Hersona.
Zatim je u lipnju dignuta u zrak brana Kahovske hidroelektrane, koju su kontrolirali Rusi. Poplavljena su golema područja. Anton je vidio svoju priliku. Držeći se za zračni madrac, on i prijatelj plivali su kroz poplavne vode tražeći čamac: "Vidjeli smo tijela mrtvih koji su se utopili."
Na kraju su pronašli mali gumeni ribarski čamac. Ali još nisu bili na sigurnom. "Struja je bacala čamac", prisjeća se Anton. Nakon višesatnog napora prešli su rijeku Dnjipro. Anton je napokon stigao na sigurno, na teritorij pod kontrolom Ukrajine.
Kako su oslobođene
U međuvremenu Olga i Svitlana još su bile zatočene duboko u teritoriju koji su okupirali Rusi. Činilo se da među stražarima vlada zbunjenost oko toga što učiniti sa zatvorenicima. Žene su ih čule kako govore da bi bilo bolje da ih jednostavno strijeljaju. Zatvorene u malenoj, prljavoj ćeliji bez prozora, spavale su zgurane s ostalim zatvorenicama na prljavim madracima. Obje su žene smršavjele, a Svitlani je oslabio vid.
Onda su jednog dana u svibnju stigli službenici FSB-a i naredili Olgi da spakira svoje stvari. "Ne idem nikamo bez Svitlane", odgovorila je Olga. Na njezino iznenađenje, Rusi su pristali zajedno pustiti prijateljice.
I njih su, kao i Antona, tjerali da potpišu formulare da nisu bile izložene fizičkom i moralnom pritisku. Potom su ih Rusi ukrcali u kombi, stavili im vreće na glave i vozili 10 minuta. Žene su bile natjerane da stanu uz ogradu s rukama na leđima. Tada su stražari izdali posljednju zapovijed - brojite do 50 i idite kamo hoćete.
Kad je kombi otišao, Svitlana je briznula u plač: "Nismo mogle vjerovati da smo slobodne. Bile smo kao dvije kokoši koje pola godine nisu vidjele svjetlo." Iako su još uvijek bile u regiji Herson, borbe su onemogućile povratak u njihov grad. Umjesto toga krenule su dugim putem - preko Krima, Moskve, potom preko granice do Litve, Latvije, Poljske i, na kraju, baš kao što je Svitlana obećala - natrag u Ukrajinu.
"Bila je to cijela vječnost, hodnik se tog dana činio tako dugačak"
Olga se ponovno susrela sa svojim mužem. S njom je bio zatočen i mučen mjesec dana i od tada ju je pokušavao pronaći. Ona i Svitlana i dalje si svaki dan šalju poruke čim se probude. "Da nije bilo nje, vjerojatno ne bih preživjela. Bila je zraka svjetlosti u mračnom kraljevstvu", kaže Olga.
Olga će se zauvijek sjećati užasa koji je osjećala dok je prvi put koračala hodnikom pritvorskog centra do svoje ćelije: "Bila je to cijela vječnost, hodnik se tog dana činio tako dugačak."
Tijekom okupacije Hersona stotine ljudi bile su natjerane na tu istu šetnju. Neki se još uvijek nisu izvukli. "Uspjele smo pobjeći iz ovog Mordora. Ali mnogi ljudi još se vode kao nestali", kaže Svitlana.
Ukrajinski tužitelji prikupljaju dokaze uz pomoć Mobile Justice Teama. "Kada imate ovakve brojke - govorimo o stotinama žrtava - onda je očito da je to smišljena politika. Oni u vrhu vojnog i političkog zapovjedništva morali su znati za to. A ako su znali za to, a nisu ništa poduzeli, oni su za to odgovorni", kaže Wayne Jordash dodajući da ono što se dogodilo u pritvorskim centrima u Hersonu nisu samo ratni zločini već i zločini protiv čovječnosti.
Čak i oni koji su oslobođeni još uvijek su na neki način zarobljeni. Olga i Svitlana sada su ponovno u oslobođenom Hersonu, ali sam pogled na muškarce u crnoj odjeći i crnim kapama, kakve su nosili njezini otmičari, Olgu ispunjava strahom.
Kad ju je muž prvi put odveo kući, stajala je na vratima u suzama bojeći se ući. "Bojim se kucanja na vratima", kaže. Osim straha i bijesa zbog onoga što joj se dogodilo, tu je i nevjerica: "Kako se to može dogoditi u 21. stoljeću? Ne bih to poželjela ni najgorem neprijatelju."