SLIKA čovjeka ispred tenka na Trgu Tiananmen obilježila je masovne prosvjede u Kini 1989. više nego ijedna druga. Jedan čovjek je stajao ispred kolone tenkova dan nakon što je kineska vojska, na zapovijed Komunističke partije, na tom trgu pobila stotine, a možda i tisuće ljudi.
Do danas se ne zna što se dogodilo s čovjekom koji je stao pred kolonu tenkova
Pokolj se dogodio prije točno 30 godina - 4. lipnja 1989. Nepoznatom prosvjedniku se do danas ne zna identitet ni što mu se dogodilo kad su ga nepoznate osobe, vjerojatno policajci, odveli. Ne zna se ni što se dogodilo posadi tenka koja ga je bezuspješno pokušavala zaobići, ali ga nije pregazila.
No 30 godina kasnije kineski režim prilično uspješno briše sve uspomene na događaj koji je promijenio povijest i uzdrmao njegovu vlast više nego ikad prije ili nakon toga. Ne samo što je bilo kakva komemoracija u Kini zabranjena, piše reporter BBC-ja John Sudworth, nego se godišnjica na neki način obilježava službenim programom zaborava.
Tjednima prije 4. lipnja najveći svjetski stroj za cenzuru radi još jače nego prije: golema mreža automatiziranih algoritama i deseci tisuća ljudskih moderatora čiste kineski internet od bilo kakvih referenci na Tiananmen, ma koliko neizravne bile.
A one za koje vlasti zaključe da su u svojim pokušajima izbjegavanja cenzure pretjerali čeka zatvor. Grupa aktivista koja je 2016. pokušala komemorirati godišnjicu etiketama za alkoholno piće dobila je zatvorske kazne do tri i pol godine zbog "poticanja subverzije državne vlasti". Njihov zločin? Na boce kineske rakije baijiu stavili su etikete "ba jiu liu si", što na kineskom znači 89-6-4 - što je datum pokolja na Tiananmenu.
Kinezi danas ne prepoznaju sliku čovjeka ispred tenka - ili se prave da je ne prepoznaju
U uspjeh kineske politike zaborava uvjerio se i sam Sudworth kad je otišao na ulice Pekinga i pitao ljude prepoznaju li sliku čovjeka s tenkom. Jedan za drugim bi se Kinezi - mladi i stari, muškarci i žene - zagledali u sliku i odgovorili mu da je prvi put vide.
"Izgledaju kao strani tenkovi. Nisu kineski", rekao je jedan Kinez.
Jedini koji su mu rekli da su vidjeli sliku bili su studenti sa sveučilišta u Pekingu, gdje su prosvjedi 1989. i počeli. No i oni su mu rekli da je malo Kineza vidjelo sliku.
Na kraju reportaže jedan ga je Kinez, znakovito, prekorio što uopće pokazuje sliku. "Kako se usuđujete pokazati ovu sliku ovdje?" pitao ga je.
A iako se režim uglavnom pravi da se prosvjedi na Tiananmenu i njihovo brutalno gušenje nikad nisu dogodili, ministar obrane Wei Fenghde napravio je rijetku iznimku na regionalnom forumu u Singapuru. Kad ga je osoba iz publike pitala za godišnjicu Tiananmena, Wei je odgovorio da je "taj incident bio politička turbulencija" i da su "centralna vlada i vojska poduzele odlučne mjere kako bi zaustavile turbulenciju", što je bio "ispravan put".
"Prošlih 30 godina dokazalo je da je Kina prošla kroz velike promjene", rekao je i dodao da je zbog tadašnjeg postupka režima "Kina uživala stabilnost i razvoj".
Što se zapravo dogodilo tog turbulentnog i krvavog lipnja 1989.?
Više od milijun prodemokratskih prosvjednika okupiralo je Trg Tiananmen u travnju 1989. i počelo najveće političke demonstracije u povijesti Kine.
Milijuni Kineza sedam tjedana prosvjedovali za demokraciju i slobodu
Sve je počelo kao masovno žalovanje zbog smrti bivšeg šefa Komunističke partije Hu Yaobanga, koji je imao reputaciju liberalnog reformista. Nakon što je Hu umro 15. travnja, njegovi pristaše su napunili Tiananmen i onda jednostavno ostali na njemu. Žalovanje se pretvorilo u prosvjed protiv sporih demokratskih reformi, korupcije partijskih dužnosnika, sve viših troškova života i sličnih razloga.
Prosvjedi su se uskoro proširili izvan Pekinga na sveučilišne kampuse i trgove diljem zemlje. U svibnju su stotine studenata u Pekingu počele štrajk glađu. Kineski predsjednik Deng Xiaoping zbog prosvjeda nije mogao organizirati ni doček Mihailu Gorbačovu, prvom sovjetskom predsjedniku koji je posjetio Kinu u trideset godina, na Tiananmenu, što je za kinesku partiju bila velika sramota.
Milijuni studenata, radnika, ali i službenika i intelektualaca, slobodno su prosvjedovali sedam tjedana u stotinama gradova širom zemlje, uz slogane poput "Sva moć pripada narodu". Izdali su i popis zahtjeva, uključujući slobodu govora i demokratske izbore. Kipari su na Tiananmenu čak napravili 10-metarski kip "Božice demokracije", kinesku verziju američkog Kipa slobode.
Uvođenje izvanrednog stanja zbog "rušenja Komunističke partije"
Premijer Li Peng sastao se, pred TV kamerama, sa studentskim liderima i pokušao postići dogovor, no pokušaji dogovaranja kompromisnog rješenja su propali. U dijelovima Pekinga uvedeno je izvanredno stanje 20. svibnja. Deng je optužio prosvjednike da pokušavaju srušiti Komunističku partiju. On i drugi najviši dužnosnici izgubili su strpljenje s "kontrarevolucionarnim neredima", kako su 1. lipnja nazvani u službenom izvještaju, i izdali zapovijed vojnicima da silom očiste trg.
Prosvjednici su prethodno blokirali prometnice prema trgu autobusima, automobilima i barikadama, ali vojska ih je probila oklopnim transporterima i tenkovima. Prosvjednici su zapalili mnoge od vojnih kamiona i transportera.
Noć kad je vojska krenula u napad na Peking
Kolumnist New York Timesa i dobitnik Pulitzerove nagrade Nicholas Kristof bio je u Pekingu kad je, kako piše, dobio dojavu da kineska Armija narodnog oslobođenja vrši invaziju na vlastitu prijestolnicu. Uspio je doći na Tiananmen prije vojske, a onda je gledao kako vojnici pucaju iz automatskih pušaka izravno po okupljenom mnoštvu u kojem se i sam nalazio.
"Nikad ne zaboravite kako ste gledali mlade ljude, neke od najboljih i najpametnijih iz te nacije, pune strasti i idealizma, kako ustaju protiv strojnica - i u tom trenutku se grče krvavi i beživotni na tlu", piše Kristof. Vojnici nisu pucali samo na gomilu nego i na stanovnike koji su užasnuti gledali s balkona i na vozila hitne pomoći koja su prevozila ozlijeđene.
"Recite svijetu što se ovdje dogodilo", doviknuo mu je jedan vozač rikše koji je prevozio dvojicu ranjenika u bolnicu.
Reporterka BBC-ja Kate Adie također je bila na Tiananmenu te kobne večeri. "Stotine ljudi slavile su dok su autobusi gorjeli, kao i vojni kamioni. Vikali su, a onda, dok su se vojni kamioni kretali cestom, iz tih je kamiona otvorena vatra", opisala je u svojoj potresnoj reportaži.
"Zbunjenost i očaj vladali su među onima koji nisu mogli vjerovati da njihova vlastita vojska divlje puca na njih", rekla je Adie. "S Trga Tiananmen pucnjava je zvučala kao bitka, ali bila je jednostrana. Linija vojnika bila je suočena s golemom gomilom. Zrakom su odjekivali povici: 'Fašisti! Prestanite ubijati!'"
"Jak plotun hitaca, upravo dok sam napuštala prvu crtu, izazvao je paniku. Mladić ispred mene pao je mrtav. Pala sam preko njega. Druga dvojica ubijena su metrima daleko. Još dva su ležala ranjeni pokraj mene. Vozila hitne pomoći jurila su prema crti, ali zaustavljena su. Nisu mogla doći na trg. Dvojica bolničara upucana su i ranjena", prepričala je Adie.
Britanski veleposlanik: "Prema izvoru iz kineske vlade, ubijeno je deset tisuća"
Nikad nije definitivno utvrđeno koliko je ljudi ubijeno te večeri, a dok god je Komunistička partija na vlasti u Kini, vjerojatno i neće. Prema službenom priopćenju kineskih vlasti s kraja lipnja 1989., poginulo je oko 200 civila i nekoliko desetaka sigurnosnog osoblja. Na Zapadu su se procjene kretale od nekoliko stotina do više od tisuću. No prema britanskoj diplomatskoj depeši, s koje je oznaka tajnosti skinuta 2017., taj je broj zapravo 10 tisuća.
Britanski veleposlanik u Kini sir Alan Donald u depeši je napisao da je taj zastrašujući podatak dobio od nekoga "tko je prenosio informacije koje mu je dao bliski prijatelj koji je trenutno član Državnog vijeća". Državno vijeće je službeno ime za kinesku vladu. Donald je naglasio da je izvor dotad bio pouzdan i da je "pažljivo odvajao činjenice od glasina i spekulacija".
"Studenti su shvatili da imaju sat vremena da napuste trg, ali nakon pet minuta APC-ovi su napali. APC-ovi su onda prelazili preko tijela opet i opet kako bi ih pretvorili u 'pitu', a ostaci su skupljeni buldožerom. Ostaci su spaljeni i zatim isprani šmrkovima niz odvode. Četiri ranjene studentice molile su za svoje živote, ali su probodene bajunetama", napisao je Donald u stravičnom opisu masakra.
"Neki od članova Državnog vijeća smatrali su da je građanski rat neminovan", dodao je Donald.
Američki državni tajnik Mike Pompeo jučer je prozvao Kinu i zatražio od nje da "objavi puni izvještaj o onima koji su ubijeni ili nestali, kako bi dala utjehu mnogim žrtvama ovog mračnog poglavlja u povijesti". Kinesko veleposlanstvo u SAD-u ljutito je reagiralo i nazvalo to "teškim miješanjem u unutarnja pitanja Kine" i uvredom kineskom narodu", punom "predrasuda i arogancije".
Što se dogodilo s čovjekom ispred tenka?
Dan nakon krvavog i brutalnog gušenja prosvjeda, kolona tenkova napuštala je trg niz Aveniju Chang'an, kad im je put prepriječio nepoznati muškarac s početka teksta. Kako se tenk pomicao, pomicao se i on, u crnim hlačama i bijeloj košulji, držeći dvije vrećice za kupovinu, stojeći mu na putu. U jednom se trenutku i popeo na prvi tenk. Pomalo nevjerojatno, nije ubijen na licu mjesta. Iako mu je sudbina nepoznata, snimka i fotografija koju je snimio američki fotograf Jeff Widener postala je legendarni simbol duha otpora totalitarnoj represiji.
Pokolj na Tiananmenu, iako je fundamentalno promijenio kinesku povijest, danas je potpuni tabu.
Kineski učenici ne uče o Tiananmenu ni na satovima povijesti. Kako je za Time prije nekoliko godina pisao Zheng Wang, profesor i suradnik Međunarodnog centra za učenjake Woodrow Wilson, na gostujućim predavanjima po Kini shvatio je da studenti s elitnih sveučilišta znaju jako malo o Tiananmenu, iako u isto vrijeme znaju o ratu između Kine i Japana otprije 70 godina.
Kina je, piše Wang, nakon Tiananmena donijela presudnu odluku. Odustali su od balansiranja ekonomskih i političkih reformi. Nastavili su s liberalnim ekonomskim reformama dok su u isto vrijeme na političkom planu postali još konzervativniji i rigidniji, kako bi očuvali poredak. Tako je 2014. kineski proračun za održavanje društvenog poretka bio viši od obrambenog proračuna, a kineska kontrola medija stroža je danas nego osamdesetih godina. Pa ipak, kineski građani imaju mnogo više slobode u nepolitičkim aktivnostima.
Kina danas ima još veću kontrolu nad građanima
>> Evo koje je tvrtke zabranila Kina (prije nego što je Amerika zabranila Huawei)
U međuvremenu, kako piše Bloomberg, Kina je temeljito modernizirala svoj sigurnosni aparat. S dolaskom interneta, posebno se koncentrirala na cyber-nadzor kako bi kontrolirala što ljudi pišu na društvenim mrežama, blogovima i mobilnim aplikacijama za razmjenu poruka. Time je u korijenu srezala svaku mogućnost organiziranja novog oporbenog pokreta. Takozvani Veliki firewall Kine ogradio je domaći internet od ostatka svijeta, blokirajući gotovo sve najveće zapadne stranice, aplikacije i društvene mreže te stalno cenzurirajući domaće stranice i aplikacije.
>> Kina 2021. uvodi totalni nadzor, životi će ovisiti o bodovima. Kao Black Mirror
Paralelno s tim, državni mediji promiču legitimitet Komunističke partije sustavnom nacionalističkom propagandom, dok se Kina svijetu predstavlja kao predvodnica globalizacije. Uvela je i nevjerojatno učinkovit masovni nadzor civila, uz sofisticirane metode poput prepoznavanja lica. A posljednji distopijski projekt je sustav "socijalnog kredita", koji bi trebao zaživjeti do 2021., a kojim će se svi građani Pekinga bodovati na temelju svog ponašanja, što će utjecati na sve od zaposlenja do dobivanja kredita ili avionske karte. Drugim riječima, Komunistička partija Kine iskoristila je pobunu protiv tiranije da bi učvrstila tu istu tiraniju na način koji je dosad bio viđen samo u znanstvenoj fantastici.
Mogućnost da se takav prosvjed ponovi danas je nezamisliva
Sjećanje na tragediju s Tiananmena održava se samo u kineskoj dijaspori, kao i u (zasad) autonomnom Hong Kongu i na (također zasad) neovisnom Tajvanu, gdje se i dalje održavaju komemoracije. Tako je tajvanski umjetnik u središtu Taipeija postavio instalaciju čuvenog tenka na napuhavanje, dok je u Hong Kongu nedavno otvoren muzej posvećen Tiananmenu.
No u Kini život ide dalje, kao da se ništa nije dogodilo, a mogućnost da slični masovni prosvjedi ponove gotovo je nezamisliva. Optimisti koji su se nadali da će Kina integracijom u globalnu ekonomiju prihvatiti i zapadne standarde ljudskih prava moraju se suočiti s tom stvarnošću.