POČETKOM prošle godine ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko obećao je da će napadači na novinara Dušana Miljuša biti pronađeni "do kraja godine". Od tada je prošlo još pola godine, a slučaj još nije riješen. Bivši ministar Berislav Rončević smijenjen je 175 dana nakon napada. Karamarko je dogurao do 555.
I nitko ne poziva na njegovu ostavku ili smjenu. Premijerka ne upriličuje njegovo ritualno "bičevanje" kao što je Sanader pred novinarima ponižavao Rončevića. A Hrvatsko novinarsko društvo ne prosvjeduje pred Banskim dvorima.
"Pouzdano bez dokaza"
Danas, dvije godine nakon napada, "anonimni izvor iz MUP-a" preko Jutarnjeg lista poručuje kako policija "pouzdano može locirati identitet počinitelja i naručitelja", a navodno su joj poznati i motivi, pa čak i svota za koju je prebijen Miljuš. Ali nažalost, nema dovoljno dokaza za podizanje kaznene prijave. Kakav peh. Prava smola.
Uz rizik da se uvalimo u nedokučivu policijsku logiku, moramo se zapitati nije li to kontradikcija? Kako se nešto može "pouzdano znati" bez dokaza? Ako nema dokaza, onda se ništa "pouzdano" ne zna. Ako se sumnja u nekoga, onda se valjda tog "nekog" može privesti, saslušati, staviti ga na poligraf, propitivati, mlatiti telefonskim imenikom po glavi, cipelariti i uglavnom služiti se svim sofisticiranim metodama policijskog ispitivanja.
Poruka glasi: Ostavite nas na miru!
Ovako, na drugu godišnjicu napada na Miljuša moramo slušati policiju kako se hvali da je riješila slučaj, ali zapravo nije. Kako policija zna tko je napadač, ali zapravo ne zna. Kako je efikasna, ali zapravo nije. A sve to uz poruku: ostavite nas na miru.
Miljuš tako i danas, baš kao i prije dvije godine, ostaje simbol neučinkovitosti pravne države. Prije dvije godine Rončević je barem pitao "Tko je Miljuš?" Danas više nitko i ne pita. A vrijeme ide. Ako su prošle dvije godine, zašto ne bi prošle još dvije? Ako je šezdesetak neriješenih slučajeva mafijaških ubojstava iz ere prije Karamarka već godinama zakopano u arhivi, zašto ne bi tamo ostali još godinama? A svi oni "pouzdano" neotkriveni "mafijaši, a sada poduzetnici" ne bi i dalje u miru radili ono što već "mafijaši, a sada poduzetnici" rade? Tko je Karamarko da ih ometa u tome?
Karamarko kao Fatma Nur Džennet
Nije ometao ni organizatore napada na Ivu Pukanića, koji su mu pred nosom mjesecima planirali akciju, pa mu to nitko nije uzeo za zlo. Jer, dogodi se i najboljima. Zbog toga nije bilo posljedica po Karamarka. Ni kritika, ni pritisaka, ni zahtjeva za ostavkom. Kao što ih nema ni danas, 555. dan od napada na Miljuša. Nema ni medijskog odbrojavanja, ni novinarskih marševa, ni premijerskih packi. Policija zna tko je počinitelj, tko je naručitelj i koji su motivi. I sve to bez dokaza. Karamarko je kao Fatma Nur Džennet. Sve vidi i sve zna.
Nažalost, u ovom stvarnom svijetu, daleko od Karamarkove uobrazilje, u svijetu u kojem Miljuš i drugi novinari još hodaju uz tjelohranitelje, slučaj ipak nije riješen. Krivci još nisu u pritvoru. Slučaj još nije na sudu. Kao što na sudu nisu deseci drugih slučajeva. A mi nikako da Karamarku učinimo ono što smo činili besprizornom Rončeviću.
Novinari ne žele prihvatiti istinu
Ako već nije izašao na ulicu, HND se barem oglasio otvorenim pismom u kojem ministra Karamarka upozorava da to što "nisu pronađeni ni počinitelji ni naručitelj" djeluju deprimirajuće za Miljuša i druge novinare. Dobar pokušaj. Ali ipak promašen. Novinari kao da ne žele prihvatiti da je Karamarko već pronašao počinitelje i naručitelje. U svojoj glavi.