Foto: FAH, YouTube, Index
NEŠTO više od 15 godina tužakanja pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu Hrvatsku je koštalo 28.111.598,59 kuna. Srbija je potrošila nešto manje, "samo" oko šest milijuna kuna.
Konačna je to bilanca međusobnih tužbi za genocid za koje se od samog starta znalo da će biti odbačene. Ministarstvo pravosuđa RH, u za hrvatske prilike neuobičajenom izletu u potpunu transparentnost, troškovnik sudske tužbe za genocid objavilo je na svojim internetskim stranicama još u lipnju prošle godine. Proces je tada bio gotovo završen, čekala se još samo sasvim očekivana presuda.
Doznali smo tako da je najveći dio novca završio u džepovima stranih odvjetnika. Na troškove odvjetnika Davida B. Rivkina i odvjetničkog društva Matrix iz Londona potrošeno je 23.767.846,33 kuna.
Dodatnih 2.629.245,73 kuna koštale su nas razne intelektualne usluge. To uključuje troškove prijevoda, članova tima, zastupnika, suzastupnika, eksperata, stručnih analiza, prikupljanja podataka i obrade podataka. Na materijalne troškove, koji uključuju troškove smještaja tima i svjedoka, dnevnica, avio-karata, tiskanja podnesaka i slično, utrošeno je 1.714.506,53 kuna.
Sav taj novac potrošen je na postupak koji je u osnovi krajnje jednostavan. Nakon što je 1999. tužba napisana, pismeni podnesak poslan je sudu u Haagu. Međunarodni sud pravde povodom ovog slučaja sastajao se samo tri puta: 2008. se proglasio nadležnim, 2014. održane su rasprave o biti spora, te je na koncu 2015. donesena presuda.
Pet premijera tvrdoglavo ustrajalo u besmislenoj tužbi
Od pokretanja postupka 1999. do 2004. godine ovaj predmet bio je u nadležnosti Vlade RH, a od 2004. godine poslove je preuzelo Ministarstvo pravosuđa. Kao što je uoči izricanja presude kazao ministar pravosuđa Orsat Miljenić, u procesu su sudjelovale sve Vlade RH od 1999. godine naovamo. Radi se o vladama Zlatka Mateše, Ivice Račana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Zorana Milanovića.
Drugim riječima, sve nabrojane Vlade dijele odgovornost za tvrdoglavo ustrajanje u tužbi koja je, prema mišljenju pravnih stručnjaka, unaprijed bila osuđena na propast i koja je de facto nastala kao očajnički predizborni potez HDZ-a.
Predizborna tužba
U srpnju 1999. godine, kada je podignuta tužba koju je napisao tadašnji ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović, vladavina Franje Tuđmana bližila se kraju. Utemeljitelj HDZ-a bio je na samrtnoj postelji, a Račan se već pripremao za preuzimanje vlasti. U takvim okolnostima HDZ-u nije preostalo ništa drugo nego da još jednom zaigra na kartu nacionalizma, ne bi li tom provjerenom formulom prikupili još koji politički poen uoči predstojećih izbora.
Kako Račanova vlada nije imala dovoljno političke hrabrosti da od besmislene tužbe odustane, Šeparovićev je dokument završio na doradi kod Ivana Šimonovića i Ive Josipovića. I sam Josipović će kasnije, i to u funkciji predsjednika Hrvatske, u svojim javnim istupima zagovarati odustajanje od tužbe za genocid, što dovoljno govori o tome koliko je vjerovao u uspješnost i argumentiranost dokumenta u čijoj je izradi sudjelovao.
Puhovski: Nitko od političara se javnosti nije usudio reći da tužba nema šanse
Da je od samog početka bilo jasno da tužbu treba odbaciti, smatra i politički analitičar Žarko Puhovski. Niti jedna vlast, kaže Puhovski, nije imala hrabrosti da besmislenu tužbu povuče.
"Nitko se nije domaćoj javnosti usudio reći da tužbe nema šanse da uspije, iako su manje-više svi stručnjaci na to upozoravali. To je veliki neuspjeh Hrvatske, jer Hrvatska je inicirala tužbu. Srbija je samo uzvratila. I tako smo za 28 milijuna kuna dobili situaciju u kojoj je pravni tim promašio, što bi rekli pravnice i pravnici, pasivnu legitimaciju. Dakle promašili su državu koju su tužili", kaže Puhovski.
Puhovskog smo upitali i kako procjenjuje izostanak političke reakcije na upozorenja eksperata da tužba nema šanse za uspjeh: "Politička reakcija nije izostala. Odlučilo se da ništa neće učiniti jer su svi ocijenili da je za život opasno učiniti nešto što bi se pred javnosti moglo tumačiti kao kapitulacija pred drugom stranom. I sada imate ljude koji tvrde da je veleizdaja to što je tužba propala, zamislite što bi tek govorili da su odustali od tužbe".
Na koncu je 28 milijuna kuna praktički bačeno u vjetar, a za takvo razbacivanje državnim novcem nitko neće odgovarati.
"Vjerojatno bi netko trebao odgovarati, ali zapravo nitko ni ne može odgovarati osim profesionalaca koji su radili ono za što su plaćeni. Nitko nije obećao da će država dobiti tu tužbu. Većina političara interno je, koliko znam, govorila da su šanse dosta male. Pa Ivo Josipović je prvi javno rekao da tužbu treba povući, a sada će mu vjerojatno prikačiti da je i on odgovoran za neuspjeh. Drugi su to željeli izbjeći pa su se ponašali drugačije", zaključuje Puhovski.