Foto: Armin Hasanbegović/Index
NAKON prvobitnog oduševljenja, na koje je kod neutralnih promatrača sa strane naišlo "događanje naroda" u Bosni, ali i zbog jučerašnje prilično dramatične i nasilne evolucije tih događaja – kada su zapaljene zgrade kantonalnih uprava u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Mostaru – možda je potrebno stvari promotriti bez revolucionarno-poetskog žara i razvidjeti koji su uzroci i motivi ovih događaja.
Koliko se može vidjeti, postoje dva dominantna tipa reakcija na ove događaje, nazovimo ih uvjetno "ljevičarskim" ili "revolucionarnim" i "desničarskim" ili "konzervativnim". Prvi kaže da su ova događanja izraz nezadovoljstva građana neizdrživom socijalnom i ekonomskom situacijom u Bosni. Ovaj tip reakcije gaji izrazitu empatiju prema pobuni nezadovoljnih građana Bosne. Njima kao da za pravo daje interpretacija samih učesnika ovih događaja. Drugi tip reakcije je rezerviraniji i na prosvjede, koji su postali i nasilni, gleda s indignacijom, sumnjajući u motive i zahtjeve prosvjednika, čak predmnijevajući, kao što to uvijek biva kod desničara, da iza prosvjeda stoji neki plan za razaranje Bosne, bilo od strane međunarodne zajednice, na čelu sa EU i SAD-om, bilo Hrvatske ili Republike Srpske (ili čak sva ta tri činioca zajedno). Oni smatraju da je ovim događajima ugrožena sama bosanska država. Oni se pri tome pozivaju na čudnu koordiniranost akcija prosvjednika, kao i na to što su zapaljene državne institucije.
Dok je ljevičarska interpretacija kauzalno-materijalistička, druga je, mogli bismo reći, teleološka i ciljno-racionalna. Dok prva gleda "materijalne uzroke" pobune, i legitimira svaku posljedicu pobune protiv takvog stanja kao moralnu pobunu, druga gleda zahtjeve i ciljeve, i povratno dovodi u pitanje motive pobune ukazujući na raskorak između proklamiranih zahtjeva pobunjenika i posljedica njihove pobune – pri čemu te posljedice interpretira kao ciljane i namjeravane. Ja mislim da obje ove interpretacije imaju svojih slabosti i da su, u biti, ideološki impregnirane.
Revolucija koja neće doći
Slabost ljevičarske interpretacije je evidentna – naime, ona ljudsko djelovanje tumači po modelu objašnjavanja fenomena iz fizičkog svijeta. Ljudsko djelovanje, međutim, ima jasnu teleološku strukturu, ono je ciljno-racionalno. To je očevidno već iz same marksističke interpretacije revolucije. Marx i njegovi sljedbenici su potrošili hektolitre i hektolitre tinte ne bi li kako objasnili "objektivne zakonitosti" povijesti i otuda predvidjeli "nužnost revolucije". Međutim, ništa se nije dešavalo. Proleteri su tvrdoglavo trpjeli "tiraniju kapitala" i sasvim oportunistički sklapali "paktove" sa svojim "eksploatatorima", što je jako smetalo Marxu, pa ih je nazivao svakakvim pogrdnim imenima, najčešće ološem, stokom, lumpenproleterima i slično. Kada se, konačno, desila boljševička revolucija, ona se uopće nije desila na način na koji je marksistička teorija to predviđala, nego sasvim suprotno, tamo gdje se marksisti uopće nisu nadali.
Sama povijest marksističkog pokreta, dapače, sam uspjeh komunističke revolucije, najbolje svjedoči o pogrešnosti marksističke interpretacije revolucije. Revolucije se rijetko, ili nikako, dešavaju po modelu iz svijeta fizike, akcije-reakcije, pritiska i otpora, itd. Drugim riječima, "materijalna baza" rijetko ima velikog utjecaja na političke akcije ljudi. Društveno biće ne određuje društvenu svijest. Revolucionar koji svoja nadanja vezuje uz logiku "što gore – to bolje", načekat će se revolucije. Svatko tko vjeruje da ekonomska kriza neminovno vodi do revolucionarno-političkog prevrata, živi u zabludi. Da je tako, živjeli bismo doista u boljem svijetu, jer bi svako socijalističko upropaštavanje ekonomije već odavno, nizom revolucija u najsiromašnijim socijalističkim bantustanima, dovelo do toga da ljudi izaberu mnogo racionalnije ekonomske politike. Na žalost, to nije tako, i ljudi često izabiru političare koji im nude socijalizam, iako je to protiv njihovih vlastitih interesa. Dugovječnost socijalističkih režima, poput Sjeverne Koreje, Kube, Zimbabvea i mnogih drugih, govore u prilog tome da ekonomske neprilike, dovedene često do nivoa masovne gladi, povratka na primitivne oblike privređivanja, pa čak i kanibalizam, ne nagone ljude da se pobune protiv svojih gospodara.
Nešto drugo ljude nagoni na pobunu i dovodi do revolucija. Prije svega, vjerujem da revolucije imaju svoj politički uzrok. Kao što je u svojoj analizi Francuske revolucije pokazao Alexis de Tocqueville, do pobune naroda i juriša na Bastillu nije došlo uslijed velike ekonomske krize, već zbog toga što je politički autoritet kralja Luja XVI bio slab. Naime, što se kralj više upinjao da reformira gospodarstvo, da izlazi u susret zahtjevima naroda, da odgovara i udovoljava njihovim žalbama, to su oni njegovu vlast više smatrali despotskom. Slično je bilo i s Američkom revolucijom. Nisu se oni bunili zbog visokih poreza, nego su htjeli političku zastupljenost, htjeli su da izvor suvereniteta bude bliži i jači. Također, Nikolaj II Romanov nije pao zato što je bio orijentalni despot, već obrnuto, zato što je bio mlitav i slab car, osoba bez ikakvog autoriteta, kome je obnašanje vlasti bilo samo teret i koji je samo tražio priliku kako bi abdicirao. Isto se to desilo i sa komunističkim tiranijama. Komunistički režim nije došao u krizu za vrijeme Staljinove ili Titove totalitarne vlasti, već kada su vlast obnašali bezlični i korumpirani birokrati, ljudi koji nisu znali čvrsto držati uzde vlasti. Revolucije su uglavnom potraga ljudi za gospodarom, za snažnijim izvorom vlasti. Režimi padaju zato što su slabi, a ne zato što su represivni.
U sjenci nacionalnog pitanja
Tu dolazimo do drugog, teleološkog tipa interpretacije revolucionarnih zbivanja u Bosni, koji sam nazvao desno-konzervativnim. Ova vrsta objašnjava narodni bunt u bosanskim gradovima postojanjem nekog plana. Neki analitičari čak vjeruju da su prosvjedi tako dobro organizirani, tempirani i koordinirani, da bi se moglo reći da su "preplanirani". To što sami prosvjednici, u biti, uopće nisu jasno artikulirali i iznijeli svoje zahtjeve, po njima je, pak, argument da se radi o nekom skrivenom planu i nekim zakulisnim političkim igrama, čiji su prosvjednici samo izmanipulirani instrument. Oni vjeruju da nije nimalo slučajno što ovi prosvjedi imaju oblik napada na državne institucije, uglavnom u dijelovima Bosne s bošnjačkom većinom, i što se napadaju kantonalne vlasti. Za razliku od ljevičara, koji su skloni podcjenjivati značaj nacionalnog pitanja u Bosni, konzervativno-desni pristup je svjesniji da bi ovi prosvjedi mogli poprimiti nacionalno obilježje i imati konzekvence za nacionalno pitanje u Bosi i Hercegovini. Ozbiljnost ovog upozorenja ne dovodi u pitanje ni to što su neki prosvjednici pisali antinacionalističke grafite i što sami prosvjedi, navodno, imaju "socijalni predznak". Uostalom, i rat devedesetih je krenuo s antinacionalističkim parolama, anatemiranjem nacionalista i separatista, zar ne?
Pošto vjerujem da ljudi djeluju svrhovito, utoliko se slažem da ovi događaji imaju svoj uzrok u nekoj vrsti planiranja, čak da su posljedica preplaniranosti. No, ja ne bih to planiranje odmah gurao u neku vrstu konspirativnog djelovanja određenih interesnih grupa (bilo u Bosni ili inozemstvu), nego bih prije rekao da je aktualni revolucionarni kaos u Bosni posljedica političkog i institucionalnog "preplaniranja" Bosne. Današnja Bosna još uvijek funkcionira kao međunarodni politički protektorat. Takva vrsta upravljanja po svojoj prirodi ima jasan deficit demokratskog odlučivanja. Sama Bosna kao država je "planska država". Bez obzira koliko sam politički sustav Bosne i Hercegovine bio kompliciran i institucionalno sazdan na više posrednih nivoa, on je još uvijek centralno-planski projekt i ima sve odlike kolonijalnog upravljanja, čija je glavna odlika preglomazni birokratski aparat, zajedno sa svim njegovim slabostima, kao što su kompliciranost sustava, nedefinirane nadležnosti, samodovoljnost sustava, neefikasnost, itd. Još je Edmund Burke grmio protiv takvog načina upravljanja u engleskim kolonijama, upozoravajući da će "današnji upravitelji Indijom" sutra doći nazad u domovinu i uništiti "engleske institucije", kao što su vladavina prava, podjela vlasti i slobodna trgovina.
Neokolonijalna uprava i planirani kaos
Današnji neokolonijalni način upravljanja Bosnom i Hercegovinom pati od svih ovih problema, što ju čini nefunkcionalnom državom. Razlozi takvog centralno-planskog, birokratski-neefikasnog državnog ustroja bosanske države, možda su imali svoje opravdanje u želji da se okonča rat, ali danas taj ustroj pokazuje sve svoje negativne strane. Institucionalno "planiranje" kompleksnih društvenih odnosa iz jednog centra, umjesto da dovede stvari u red, kao što se nadaju državni planeri, vodi direktno u kaos i kolaps sustava. Tu je, naravno, uvijek i taj, pomalo nadobudni prosvjetiteljski pogled Zapada na balkanske države kao na, potencijalno eksplozivnu, nacionalističku burad baruta, koji svoju nadobudnost umnogome duguje (implicitno ljevičarskoj) interpretaciji rata u Bosni kao obračuna nacionalizmom zadojenih balkanskih plemena. Gledanje na nacionalizam kao na glavni izvor zla na Balkanu, drži Bosnu zarobljenu u ovakvom nakaradnom i nedemokratskom institucionalnom okviru, kojom vlada otuđena birokratska elita bez ikakvog demokratskog legitimiteta i političkog autoriteta. Ideološka ljevičarska kletva na nacionalizam jest moralna ucjena koja Bosnu drži u pat poziciji.
Otuda su u pravu desno-konzervativni analitičari kada upozoravaju da ovi prosvjedi imaju mnogo veći značaj od tek socijalnog bunta nezadovoljnog naroda, te da, u krajnjoj liniji, znače i prosvjed protiv ustroja Bosne i Hercegovine kao države. Uostalom, kao što je netko već primijetio, nezadovoljni građani nisu jurišali na tvornice i banke, nego su palili državne institucije i administrativna središta. Ako su i osobno bili motivirani svojom ekonomskom situacijom, jasno su, bar na toj simboličkoj razini, detektirali uzroke njihovog lošeg ekonomskog položaja u državnim institucijama, a ne u privatnim tvrtkama. Ali, stvar je u tome da Bosna i Hercegovina, u okviru ovakvog institucionalnog aranžmana, ne može biti ni ekonomski liberalizirana i prosperitetna, niti pak politički demokratizirana i stabilna. Vjerujem da će ova događanja pokrenuti to osjetljivo ali doista nužno pitanje demokratskog preustroja Bosne. Na žalost, Bosna i Hercegovina je tako nesretno ustrojena država da rješavanje svakog ozbiljnijeg pitanja imanentno dovodi u pitanje sam njen ustroj. Za takvo što je potrebna hladna glava i, prije svega, okanuti se revolucionarne ljevičarske poezije i nezrelog aplaudiranja sa strane navodno osviještenoj bosanskoj radničkoj klasi, jer je ovo nešto mnogo veće i ozbiljnije od nekakvog socijalnog bunta i traženja sindikalnih prava.