Screenshot: YouTube
NAKON što je 10. studenog okončana obiteljska drama u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, Aleksandra Kožul, supruga bivšeg branitelja Teofila Kožula koji je zgrabio kalašnjikov te zaprijetio "dizanjem Cvjetnog u zrak" nakon što je policija došla pomoći sudskom ovršitelju da se deložira njegova obitelj, dala je jučer intervju za organizaciju Živi zid.
Intervju je započela objašnjavajući kako se razvijala situacija s vlasništvom stana od 1945. godine do danas.
"U posjed stana nije došao Teofil Kožul nego moja obitelj, moji pradjed i prabaka, koji su protjerani iz svojega stana te odlukom partizana dovedeni u ovaj stan nakon Drugoga svjetskoga rata, 1945. godine. Stan je odonda u posjedu moje obitelji. Do 1991. godine su stanari, kako privatnih, tako i društvenih stanova, imali jednaka društvena prava. Imali su jednak položaj, tada nije bilo povlaštenih. Baka je do smrti imala status zaštićenog najmoprimca, ali nakon njezine smrti taj status se gubi, a mi se nalazimo u situaciji da smo u stanu bez stanarskog prava i bez prava na zaštitu, odnosno bez prava na otkup stana, čime počinju svi problemi", krenula je Kožul.
"Zatim 2004. godine saznajemo da je stan denacionaliziran i vraćen židovskoj obitelji Šaler, gospodin Šaler uz pomoć odvjetnika ureda Rotim prodaje stan bez našega znanja, nama iza leđa, nismo ni znali da se to događa. Vlasnik stana postaje Neven Salapić koji za 20.000 maraka kupuje stan od Šalera, brzo ga prodaje sinu za 120.000 maraka, koji potom diže kredit na stan, a da nitko od njih nikad nogom nije stupio u stan, kod Hypo Alpe Adria banke, s namjerom da se kredit ne vraća", pojašnjava supruga Teofila Kožula.
"Mi smo poslužili kao paravan, on je namjeravao izigrati sustav zajedno s bankom, možda na taj način oprati novac, zgrnuti veću svotu novaca... A mi u tom trenutku i dalje ne znamo da nam je stan prodan. Tim činom davanja kredita, znajući da on neće biti vraćen, stan završava na licitaciji, na kojoj Hypo namjerava vratiti novac za koji je u trenutku davanja kredita znala da neće biti vraćen", dodaje Aleksandra.
"Na dražbi stan kupuje Miro Brnaz s tvrtkom Euroglobale, znajući, kao lešinar, da u stanu netko živi. On nikada nije došao pogledati stan, nije kročio u njega, nije dobio ključ. Pa kada kupuješ cipele barem ih dođeš pogledati... Ne znam kako je čovjek mogao tako kupiti stan za 86.000 eura, ni pogledao ga nije...", istaknula je.
Ostali bez stanarskog prava
"S obzirom da nam je stanarsko pravo uskraćeno, da nismo bili u mogućnosti legalno kupiti stan kao svi drugi građani RH, s obzirom da je stan dva, tri puta prodan iza naših leđa, ja odluku suda o deložaciji smatram nepravednom, ne prihvaćamo je ni ja, ni moja obitelj.
Ja sam svakako za pravnu državu i zagovornik sam prava i pravne države Republike Hrvatske, međutim u ovakvoj državi, ovakvi zakoni koji se donose na ovakav način i koji se izvršavaju na ovakav način, oni svakako trebaju biti mijenjani", naglasila je Kožul.
Dvije deložacije
U nastavku Kožul opisuje dvije deložacije do kojih je došlo, detaljno podastirući detalje o tragičnim detaljima druge deložacije.
"Ne prihvaćam pravosuđe, ne prihvaćam pravdu ove države za koju su se borili moj brat i suprug. Sama deložacija je sprovedena bez našeg znanja, nije bilo obavijesti, od suda, odvjetnika, nikoga. Samo su se jedan dan pojavili pred vratima, to je bila prva deložacija. Sudski ovršitelj zajedno s policijom. Na sreću, ja sam bila doma, pa sam reagirala. Nazvala sam odvjetnicu, supruga, reagirali smo zajedno i uspjeli spriječiti prvu deložaciju.
Potom smo uzeli odvjetnika i poduzeli sve pravne korake na koje smo imali pravo.
Dolazi i do druge deložacije, o kojoj isto nismo bili obaviješteni pismenim putem, a imali smo nekakve garancije od odvjetnika da do toga neće doći. Nismo pozvani na sud, nismo dobili papirologiju, ništa.
Dijete u dom, a mi na ulicu
Kad je došlo do druge deložacije, suprug i ja smo bili u autu. U kući je bilo maloljetno dijete s psom, ono je otvorilo vrata policiji misleći da se radi o sigurnim osobama pred kojima ne bi trebalo osjećati strah. Nakon toga panično nazove i plačući govori da je pred vratima desetak ljudi, da govore da će nju odvesti u dom, da će nas istjerati iz stana...
Mi dolazimo u stan jureći. Da mi nismo došli, deložacija bi bila sprovedena s maloljetnom osobom, bez prisustva nas kao roditelja. Ulazimo u stan, pokušavamo naći kompromis.
Suprug gubi kontrolu, poseže za puškom
Međutim, organi vlasti i sudski ovršitelj grubo, nasilno, neprofesionalno, bez ikakvog suosjećanja i bez ikakve fleksibilnosti ne odgovaraju na naše molbe, upite, zahtjeve, tražeći da momentalno uzmemo najnužnije stvari i iselimo.
Kamo, na ulicu? S maloljetnom djecom? Dijete plačući odlazi u svoju sobu. Ja ostajem u kuhinji.
Suprug u jednom momentu gubi kontrolu, odlazi u drugu sobu, uzima kalašnjikov koji čuva na vrhu ormara, da djeca ne bi mogla do njega i za koji ima dozvolu. Pušku čuva kao uspomenu na preminulog pukovnika prijatelja dragovoljca.
Uzima metke, vraća se u kuhinju i upire pušku prema policiji i organima vlasti.
Nije više znao kako se snaći u tom trenutku. Nije pucao po njima, kao što se pričalo, nego nakon što su se vrata zatvorila, dva puta, u plafon.
Nakon toga svi zajedno sjedamo u sobi na trosjed i razmišljamo što poduzeti dalje. Sjedimo, a suprug ne odustaje dok nije dobio garanciju o odgodi deložacije. Kad je ta odgoda stigla, suprug je rekao da će oružje ostaviti na podu u sobi i predati se bez ikakve sile i bez upotrebe bilo kakvih eksplozivnih naprava.
Tako je i bilo, izlazimo van, ja se bojim za njegovu sigurnost. Ispred su specijalci, ne znam koliko njih, da bi demonstrirali svoju silu. Pričalo se o talačkoj krizi, blokiran je cijeli Cvjetni trg, no prijetnje koje je moj muž izrekao u afektu nisu bile ozbiljne. Nitko nije ovdje bio zatočen kao talac, novinari su iskrivili istinu.
Nakon što su pozvani njegovi prijatelji, i na zapovijed policije, on se dobrovoljno predao. Oni su ušli u stan i uzeli oružje koje je on ostavio kako je i rekao.
Nije istina da je bilo potjere i naguravanja po stepenicama", zaključila je Kožul.