Ilustracije, dokumenti: U Ime države, Screenshot: orozje.info
INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja. 4. lipnja u Zagrebu u sklopu Kliofesta 2014 - festivala povijesti, od 17 do 19.30 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci održat će se tribina "Trgovina oružjem 1990-1995. Slovenija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska"
> Prijašnje isječke pronađite ovdje
Šesti dio treće knjige: Slomiti kičmu na ovaj ili na onaj način
U jednom splitskom stanu zazvonio je telefon.
"Ne, žao mi je, Marinko je još na moru. Vraća se navečer."
"Da, on je vodio obranu Splita. O tome on ne voli govoriti. Prošlo je dosta godina od rata. Nazovite kasnije... Ako ste iz Slovenije, možda poznajete gospodina Kacina? Pozdravite ga, on i Marinko bili su prijatelji."
Supruga Marinka Gašpić-Kljakovića odložila je slušalicu. Nekoliko sati kasnije, telefon je ponovo zazvonio. Na drugoj strani javio se jak glas, koji je govorio u dalmatinskom dijalektu.
"O tome neću razgovarati... Ne, nemam nikakve dokumente."
"Sve sam rekao našem Ministarstvu obrane."
"U Zagreb. Ministru Gojku Šušku osobno. Neke kopije dao sam i gospodinu Kacinu."
"Ne zanima me. Mogu reći samo to da je Janša veliki mafijaš... Njegov pomoćnik Lovšin i onaj..." "Hvala, doviđenja gospodine..."
"Slobodno recite tom Janši da je..."
"Hvala, hvala. Doviđenja."
Tako nekako je 6. svibnja 2008. završio razgovor s bivšim zapovjednikom ratnog broda Marinkom Gašpić-Kljakovićem iz Splita. Približno osam godina prije toga, početkom ožujka 2000., u slovenskom se parlamentu odvijala rasprava o interpelaciji protiv ministra financija Mitje Gasparija. U nju se umiješao zastupnik Liberalne demokracije Slovenije (LDS) i bivši ministar obrane Jelko Kacin. Predsjedniku Državnog zbora Janezu Podobniku predao je dokument koji je pokazivao da je Ministarstvo obrane prodavalo u Hrvatsku oružje za gotovinu. Bio je to rukom napisan popis od devet različitih vrsta pješačkog oružja i streljiva s odgovarajućim cijenama. Ukupna vrijednost iznosila je više od dva i pol milijuna njemačkih maraka. Zapravo je to bila ponuda direktora Voma Andreja Lovšina kupcu oružja Marinku Gašpić-Kljakoviću.
Hrvatski državljanin je Kacinu predao kopiju te ponude. Prema riječima zastupnika LDS-a, dokument s jednakim sadržajem kao i druga dokumentacija mogli bi se naći i u Sloveniji, u Ministarstvu obrane. Tom je gestom htio ubrzati otvaranje arhiva u Ministarstvu i potaknuti predavanje zahtjevne dokumentacije istražnoj komisiji, te je ujedno želio pokazati da se barem dio dokumentacije o gotovinskim kupovinama oružja u Sloveniji nalazi i u Hrvatskoj. Janez Janša se smjesta odazvao na Kacinov potez. Odgovorio mu je s govornice Državnog zbora da takvih dokumenata ima mnogo i da i sam može ponuditi poneki od njih. Na primjer onaj što ga je Izetbegović poslao Kučanu, u kome piše: "Pošalji mi one granate o kojima smo se dogovorili..."
Protunapad je, dakle, usmjerio na predsjednika države Milana Kučana, a ne na Kacina, svog nasljednika na mjestu ministra, koji je zbog nepravilnosti prilikom nabavke izraelskog oružja ionako bio pod povećalom opozicije Nekoliko dana kasnije, 21. ožujka 2000., Rudolf Moge je od Ministarstva obrane napokon dobio dio dokumentacije koju je tražila istražna komisija. Čini se kako je Kacinov manevar uspio jer je predsjednik komisije potvrdio da je bio priložen i izvod dokumenta što ga je zastupniku posredovao njegov splitski prijatelj Marinko Gašpić-Kljaković.
Time je bila potvrđena vjerodostojnost papira koji dokazuju kako je slovensko ministarstvo prodavalo u Hrvatsku oružje i po nekoliko puta višim cijenama od onih koje je Janša naveo u svom izvještaju. Tako je ručni bacač M57 po popisu što ga je primio Gašpić-Kljaković stajao čak tisuću petsto njemačkih maraka. Prema Janšinom izvještaju to oružje je bilo vrijedno samo dvjesto maraka. Protuoklopni lanseri osa prodavali su se po tri tisuće i rakete po tisuću, dok je Janša naveo znatno nižu cijenu, devetsto i sto devedeset maraka. Približno tri puta skuplje bile su rakete maljutka i zolja. Čak i po pet puta skuplji, dvadeset i pet tisuća maraka, bili su najtraženiji artikli, protuavionske strele 2M.
Po slično visokim cijenama naplaćivalo je i poduzeće Orbis iz Velenja, koje je od ljeta 1991., i u prvim mjesecima 1992. godine, isto kao i Ministarstvo obrane, u Hrvatsku prodavalo automatske puške, streljivo, protuoklopno i protuzračno oružje. Bivši oficir Jugoslavenske narodne armije ( JNA) Marinko Gašpić- Kljaković iz Splita odmah na početku rata prešao je na drugu stranu. Godine 1991. hrvatska ga je vlada opunomoćila za nabavu oružja i vojne opreme u inozemstvu. U to vrijeme to je bila izuzetno zahtjevna zadaća. Više je puta putovao u druge zemlje, a mogućnost kupovine oružja tražio je i u Sloveniji. Po savjetu poznanika obratio se Andreju Lovšinu iz Ministarstva obrane, gdje je u studenom 1991. došao pregovarati s još dva suradnika. Pet godina kasnije, početkom 1996., Marinko Gašpić-Kljaković je istražitelju Obavještajno-sigurnosne službe (OVS) Ministarstva obrane rekao: "Lovšin mi je na sastanku pokazao dokument s popisom oružja i streljiva koje mi je predložio za prodaju. Na popisu je vlastoručno dopisao cijene i ukupnu vrijednost koja je iznosila 2 503 500 maraka. Taj dokument mi je fotokopirao, ali je prije toga pokrio zaglavlje i potpis.
Andrej Lovšin je kasnije poricao da je dopisao te cijene. Rekao je kako taj inkriminirajući papir nije ni vidio i dodao kako "nikada nije sastavljao nikakve dokumente povezane s trgovinom oružjem."
Hrvatski kupac, koji se razumio u oružje, istaknuo je kako su cijene bile izuzetno visoke. Unatoč tome se odlučio za kupovinu. Lovšin je zahtijevao plaćanje ukupnog iznosa unaprijed; zbog toga je Gašpić- Kljaković odmah o tome obavijestio nadređene u Zagrebu zatraživši novac. Još isti dan iz Privredne banke mu je u povećem poslovnom kovčegu donesena gotovina, koju je odmah odnio u Lovšinov ured. No, bilo je kasno pa je direktor Voma predložio da se novac pohrani u željeznu blagajnu u njegovom uredu. Sljedeći dan ujutro Gašpić-Kljaković je zajedno sa službenicima vojne tajne službe prebrojio novac. "Utvrdili smo da je iznos točan. Prilikom predaje novca nisam dobio nikakvu potvrdu, a odmah nakon uručivanja gotovine Lovšin mi je dao pratnju, dvojicu pripadnika sigurnosne službe, pretpostavljam. Zajedno s njima otišao sam u jednu nisku zgradu u Tbilisijskoj ulici u Ljubljani. Tamo sam preuzeo prvi dio kupljenog oružja, dvadeset i četiri rakete strela 2M. Pri preuzimanju raketa nisam potpisao nikakav dokument", objasnio je istražitelju. Zatim su se odvezli prema naselju Drulovka kod Kranja, do skladišta Regionalnog štaba Teritorijalne obrane za Gorenjsku. Kupci su preuzeli preostalo plaćeno oružje i streljivo. Ukrcali su ih u dva kamiona i putem koji im je točno opisao Lovšin još istog dana krenuli prema Hrvatskoj. Prešli su granicu bez poteškoća, te krenuli prema Splitu, gdje su oružje predali braniteljima grada.
Prema pripovijedanju Marinka Gašpić-Kljakovića, primljeno oružje bila je ostavština JNA. To se vidjelo na ambalaži i plombama. U Drulovci je sa skladištarom potpisao potvrdu o primopredaji, o čemu je dobio kopiju.
A primijetio je kako je nadzor bio slab jer mu je skladištar za dodatak poklonio još nekoliko kutija mina za ručni minobacač M57. Prema nalogu nadređenih, časnik iz Splita je o nabavkama u Sloveniji morao izvještavati Ministarstvo obrane u Zagrebu. Kasnije se pokušao dogovoriti s Lovšinom i o nabavci oružja za obranu Dubrovnika. Iako je vođa vojnih obavještajaca nudio oružje po istim cijenama kao u studenom, do kupovine tada nije došlo. No, neusporedivo više cijene Lovšin je odredio kad je Marinko Gašpić-Kljaković pokušao kupiti oružje za hrvatsku mornaricu. Iz cjenika koji mu je u Split poslao vođa vojne tajne službe vidljivo je kako su cijene za lanser protuzračnih raketa strela 2M skočile s dvadeset i pet tisuća na pedeset tisuća njemačkih maraka. Za raketu strela 2M Lovšin je zahtijevao čak sedamdeset tisuća maraka. Te iznose je kasnije u pregovorima nešto spustio, ali je za branitelje Dalmacije ponuđeno oružje i dalje bilo preskupo. Zato se nisu odlučili za kupovinu. Kad je sva ta dokumentacija došla u ruke parlamentarne istražne komisije, činilo se da se Andreju Lovšinu i tadašnjem ministru obrane Janezu Janši ne piše dobro jer su dokazi o gotovinskim poslovima i lihvarskim cijenama bili biše nego nedvosmisleni. Bivši direktor Voma ponovo je sve poricao. "Što se tiče moje odgovornosti, već devetu godinu tvrdim da sam radio zakonito i u interesu države, u skladu s tadašnjim prilikama. Ako tko misli drukčije, ima sve mogućnosti da to dokaže sudskim putem."
Jelko Kacin je u vrijeme dok je vodio Ministarstvo obrane bio smatran perspektivnim političarem. No, njegov politički uspon ubrzo se zaustavio, a za to je u najvećoj mjeri bio kriv on sam. Njegovi bivši suradnici upozorili su na ministrove netransparentne i nikada u potpunosti razjašnjene poslove prilikom nabavke vojnih školskih aviona Pilatus PC-9. Nakon toga se više godina branio od optužbi u vezi provizija prilikom kupovine tih aviona u Švicarskoj. Neke zastupnike Državnog zbora zasmetala je u vrijeme dok je vršio ministarsku funkciju i prilično skupa modernizacija i nadogradnja trideset sovjetskih tenkova T-55. Ministar obrane u ožujku 1995. jedva je preživio prometnu nesreću u Gorenjskoj, kad se u automobilu vraćao s vojne svečanosti. Zbog dugotrajnog oporavljanja gotovo godinu dana nije mogao obavljati ministarske poslove. Bilo je i prigovora da mu je nedostajala politička hrabrost u pokušajima da iz Ministarstva odstrani kancerogene tvorevine nelegalnih i profitabilnih poslova s oružjem. Time bi možda otežao svoj daljnji uspon po karijernoj ljestvici. Međutim, kasnije je i bez toga na sebe navukao bijes javnosti. Osramotio se kad je vlastito dvorište ogradio ogradom iz ljubljanske kasarne. Dodatno je bio predmet podsmijeha kad je fizički nasrnuo na zastupničkog kolegu u parlamentu.
Kad je priskočio u pomoć Mogevoj komisiji, na njega se ubrzo sručila lavina optužbi na račun ranijih djela. Delikatni dokument što ga je Kacin donio u Državni zbor pobudio je najviše interesa kod zastupnika SDSS-a Jožefa Jerovšeka. On je 8. ožujka ušao u ured istražne komisije zahtijevajući uvid u dokumentaciju. Htio je vidjeti papire koji su dan ranije stigli iz Ministarstva obrane. Krenuo je čak prepisati ono što je pisalo u dokumentima. Tajnik komisije ga je upozorio da to ne smije činiti, jer to nije u skladu s pravilnikom o postupanju s povjerljivim dokumentima, ali Jerovšek se na zabranu nije obazirao. Zato je tajnik rekao referentici da u pomoć pozove osiguranje. Tek tada se zastupnik Jerovšek smirio i vratio papire, ništa ne prepisavši. Kad su se dvojica pripadnika osiguranja vraćala na svoja mjesta, jedan se okrenuo i opazio zastupnika koji je brisao znoj s čela. "Zar to nije onaj koji je prošle godine aktivirao alarme u sobi s tajnim dokumentima?" Drugi je kimnuo glavom. A tajnica se krišom nasmiješila. U željeznoj blagajni u sobi 245 bili su pohranjeni dokumenti najvišeg stupnja tajnosti. Članovi komisije imali su, doduše, mogućnost uvida u povjerljive spise, morali su se samo potpisati na poseban list papira. Iz pregleda potpisa u mandatu Mogeove istražne komisije vidljivo je kako su njezini članovi pregledali blagajnu s povjerljivim dokumentima jedanaest puta. Jednom je to učinio Jože Jagodnik, zastupnik ZLSD-a, a deset puta zastupnik SDSS-a Jožef Jerovšek. Njegov glavni cilj, odnosno zadaća koju je izvršavao za svoju stranku, bio je očigledan: nužno je blokirati daljnji rad komisije.
Moge se žurio da što prije završi istragu. Ovlasti komisije, koje su bile ograničene samo na slučaj Ložnice, postale su "pretijesne", i ispalo je da zaključak o izvođenju dokaza treba proširiti na istragu čitavog gotovinskog poslovanja s oružjem. Samo tako se komisija mogla obraniti od sve težih kritika opozicije o prekoračenju ovlasti. Njezin je najveći protivnik bilo vrijeme. U proljeće 2000. Vladina koalicija sve više je pucala po šavovima, a raspuštanjem parlamenta komisija bi završila sa svojim radom. Rudolf Moge je u žurbi pripremao privremeni izvještaj. Početkom svibnja 2000. pala je Drnovšekova vlada. Za mandatara prijelazne vlade Državni zbor je izabrao argentinskog Slovenca Andreja Bajuka. Janez Janša postao je kandidat za ministra obrane, a istražna komisija saslušala ga je 23. svibnja kao posljednjeg s liste svjedoka. Međutim, prije nego što je počeo odgovarati na pitanja zastupnika, izjavio je kako je podnio kaznenu prijavu protiv predsjednika komisije Rudolfa Mogea zbog prekoračenja ovlasti i zloupotrebe javne funkcije. Predbacio mu je kako je "tijekom istrage tražio dokaze bez odluke istražne komisije." Na to se odazvao zastupnik Jože Jagodnik, upozorivši svjedoka kako "nije primjereno da prijeti predsjedniku." Janša se u nastavku ponovno pozivao samo na sadržaj svog izvještaja, što ga je u proljeće 1994. u okviru primopredaje uručio Kacinu. Tvrdio je kako mu je tada predao svu dokumentaciju o trgovini oružjem. Ponovio je poznati stav o "kompenzacijskim" poslovima po principu nafta za oružje između Slovenije i Hrvatske u drugoj polovici 1991. godine. Prema njegovim riječima, veći dio novca od prodaje nafte bio je utrošen u obnovu školskih centara za vojnu obuku.
"Cijene su bile konačno usklađene na sastanku slovenske i hrvatske vladine delegacije 5. studenog u Otočcu. Mi smo predstavili naše mogućnosti s obzirom na ocjene Republičkog štaba TO-a, i na toj osnovi odvijale su se transakcije. Nitko nije imao pravo donositi odluke u hodu. Ako je itko tako postupao, radio je to nezakonito.
Međutim, Janšino svjedočenje bilo je u potpunoj suprotnosti s izjavom predstavnika hrvatskih branitelja Marinka Gašpić- Kljakovića o tome kako mu je Lovšin nabijao cijene oružja. To se zbivalo krajem studenog 1991., dakle nakon sastanka vladinih delegacija obiju država u Otočcu. Svjedok je govorio i o oružju u mariborskoj zračnoj luci. Po njegovom mišljenju, taj slučaj nije bio zakonit jer za njega nije bilo izdana nikakva dozvola. "U državu je došlo četrdeset kontejnera oružja. Kad je bilo otkriveno, tamo je bilo još samo dvanaest kontejnera; dvadeset i osam ih je išlo dalje, a dio tog oružja prodavao se i u malim količinama", upozoravao je Janša.
Njegovi su odgovori Mogea samo još učvrstili u uvjerenju kako komisija mora staviti pod povećalo cjelokupnu trgovinu oružjem jer se stvar nije mogla temeljito rekonstruirati samo na osnovi slučaja vojnog skladišta Ložnica. Prijava protiv Mogea uskoro je odbačena, ali u trenutku kada je vlast preuzimala nova opcija, izrazito nesklona istražiteljima trgovine oružjem, to je izvršilo dodatan pritisak na njega. Politika je od tada nadalje uz jači nadzor ujedno i kočila rad parlamentarne komisije. Njezino je nastojanje u takvim okolnostima podsjećalo na borbu protiv vjetrenjača. S obzirom da komisija u slučaju Ložnice nije mogla otkriti novčane tokove, morala bi detaljnije ispitati djelovanje Ministarstava obrane i unutarnjih poslova, njihovih sigurnosnih i obavještajnih službi, kao i postupke rukovoditelja u godinama od 1990. do 1993. Trebala bi, dakle, pregledati najskrivenije kutove djelovanja države, prodrijeti u utrobu tajnih službi i dokazati ono što se inače moglo zapaziti već golim okom. Međutim, aktualna politika tome se protivila. Nije željela vidjeti kako država i kriminal idu ruku pod ruku. Nije dopustila niti to, da se uvid omogući barem onima koji su htjeli vidjeti. Dok je Bajuk birao ministre te se Janši ponovo smiješilo vođenje Ministarstva obrane, Moge je sastavio sedam stranica dugačak privremeni izvještaj o tijeku i nalazima istrage, kao i o razlozima zašto komisija neće moći završiti svoj rad. U njemu piše kako je "uspjela prikupiti dovoljno dokaza i svjedočanstava, koji potvrđuju da se u godinama od 1990. do 1993. na slovenskom teritoriju intenzivno odvijala trgovina oružjem, streljivom, vojnom opremom i minsko-eksplozivnim sredstvima." Najviše je prodavalo Ministarstvo obrane, manje Ministarstvo unutarnjih poslova, a djelomično i pojedina poduzeća. Cjelokupna trgovina tekla je u suprotnosti s važećim zakonom o nadzoru državne granice i bez znanja carine. Privremeni izvještaj utvrđuje kako je u srpnju 1991. iz raznih skladišta u Ložnici bilo odvezeno šesnaest kamiona šlepera sa streljivom i minsko-eksplozivnim sredstvima, i to prije odluke Predsjedništva Republike Slovenije o pomoći Hrvatskoj. Nije poznato je li ta roba bila prodana ili darovana.
Komisija nije mogla definitivno riješiti pitanje cijena prodanog oružja. Unatoč tome, uspoređujući dokument pribavljen u Hrvatskoj i primopredajni zapisnik Janše i Kacina, utvrdila je da je Ministarstvo obrane prodavalo oružje po nekoliko puta višim cijenama nego što ih je prikazivao tadašnji ministar obrane. "Podaci da je 1991. i 1992. u koparsku luku oružje i streljivo stiglo s petnaest brodova, potvrđuju velik opseg trgovine. Slovenija, dakle, nije prodavala samo oružje koje je zaplijenila jugoslavenskoj armiji, nego i oružje i streljivo nabavljeno u tu svrhu. Iz Luke Koper samo u Kočevsku Reku dovezen je 191 kontejner oružja i streljiva", navodi se u privremenom izvještaju. U njemu je Moge prekorio resor obrane zbog nesudjelovanja u traženju dokumenata, ujedno upozorivši na moguće posljedice neistražene trgovine oružjem na odnose s Hrvatskom. Zastupnicima se nije trebalo pretjerano udubljivati u izvještaj da bi vidjeli kako u njemu još uvijek zjape prilično velike rupe. Na zatvorenoj sjednici 29. lipnja 2000. Državni zbor je potvrdio Mogeov privremeni izvještaj. Ujedno je naložio širenje istrage na "utvrđivanje jesu li i u kojoj mjeri u razdoblju od 1991. do 1993. u nezakonito trgovanje oružjem na teritoriju Slovenije bili umiješani nositelji javnih funkcija. Na istoj sjednici odbačena je ideja skupine zastupnika na čelu s Jožefom Jerovšekom da se u istragu uključi i razoružavanje Teritorijalne obrane u svibnju 1990. Jerovšek je uz Mogeov privremeni izvještaj napisao opsežno odvojeno mišljenje. Predbacio je komisiji da su "njen rad i vođenje bili politički motivirani".
Mogeov istražiteljski posao bio je osuđen na polagano umiranje
Nabavke oružja za Sloveniju prije stjecanja neovisnosti bili su, po njegovom mišljenju, posljedica razoružavanja Teritorijalne obrane, za što je krivnju pripisao predsjedništvu države i tadašnjem predsjedniku Milanu Kučanu. Neodlučnost slovenskog političkog vrha povodom naredbe saveznih organa u svibnju 1990. da JNA teritorijalcima oduzme velik dio oružja, kao i njegova ponovna nespretnost 1993. godine, kad se nije pravodobno riješio oružja u mariborskoj zračnoj luci, Janša je uspješno iskorištavao – i to kad su mu istražitelji bili najbliže, za petama. Jerovšek je greške političkih protivnika samo pretočio u odvojeno mišljenje, čime je želio prikriti umiješanost predsjednika svoje stranke. Cilj zastupnika SDSS-a bio je, bez obzira na državni interes, obraniti interes stranke. Ako budu "oni" tražili "naše" greške, onda ćemo i "mi" naći "njihove". Tako je djelovao Jerovšek i Državni zbor je pred tim mentalitetom gotovo uvijek popustio. Tijekom čitanja privremenog izvještaja Mogeu su zastupnici sa svojih klupa dobacivali da je sluga i "jugonostalgičar" koji napada junake "rata za samostalnost".
Kad je tragajući za dokumentima zatražio pomoć u hrvatskom veleposlanstvu u Ljubljani, taj potez je bio označen kao "žalostan i protudržavni, jer ugrožava pregovaračke pozicije Slovenije spram Hrvatske. Mogeov istražiteljski posao bio je osuđen na polagano umiranje. Unatoč tome, komisija je 25. lipnja 2000. usvojila dopunski zaključak o izvođenju dokaza. Trebala je utvrditi koliko oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava je bilo prodano u Hrvatsku i BiH te kako i za što su bila utrošena sredstva od prodaje. Koliko oružja je bilo kupljeno zbog preprodaje i kolike su bile razlike između nabavnih i prodajnih cijena? I u što je bio utrošen novac stečen na račun razlika u cijenama? Komisija je također pristupila istrazi zloupotreba od strane pojedinaca. U tu svrhu sastavila je popis svjedoka koje je namjeravala saslušati, iako su mnogi od njih već nastupili pred komisijom. Među njima su bili rukovoditelji iz obrambenih i policijskih struktura: Igor Bavčar, Miran Bogataj, Miha Brejc, Janez Janša, Franc Kosi, Anton Krkovič, Andrej Lovšin, Peter Zupan, Ludvik Zvonar i Jože Zagožen. Zastupnici su dobili zeleno svjetlo i za istragu drugih vojnih skladišta bivše JNA, što ih je zauzela Teritorijalna obrana. Ali tada je već počela djelovati Bajukova vlada, a Janez Janša ponovo je preuzeo Ministarstvo obrane, koje je bilo glavni cilj istrage.
Novi predsjednik Vlade nije se odazvao na Mogeove molbe za prestanak zaštite šutnje svjedoka koje je trebalo saslušati. Sredinom srpnja prvi put se dogodilo da komisija nije imala kvorum. Njen posao počele su otežavati i kadrovske promjene. Tako je Rudolf Moge u svojem zadnjem izvještaju morao pisati o razlozima zbog kojih komisija nije mogla završiti istragu. Zapisao je kako je prikupljeno dovoljno materijala s kojim bi mogli suočiti svjedoke, ali je nova vlada onemogućila nastavak rada. Istragu su kočili svi organi koji su bili pod istragom: Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova, carinska uprava i Generalštab Slovenske vojske. Parlamentarni istražitelji od Ministarstva obrane su primili, a i to posredno, samo Janšin izvještaj, u kojem je vidljiva potrošnja novca stečenog kompenzacijama od prodaje oružja. Ali ništa nisu dobili o gotovinskim poslovima, "premda je istražna komisija neosporno utvrdila da je prodaja oružja za gotovinu bila vrlo opsežna."
Moge je istaknuo neraščišćenost cjelokupnog gotovinskog poslovanja u trgovini oružjem, kojim se bavila specijalna brigada Moris u Kočevskoj Reki. "Također nisu istražene zloupotrebe, to jest prodaja oružja od strane pojedinaca za svoj džep. Sumnja da je do takvih slučajeva dolazilo proizlazi iz činjenice da su prema različitim evidencijama razlike između predanog oružja i primljenih sredstava prevelike", zapisao je. Svratio je pozornost na veliku vjerojatnost zloupotreba u poslovanju s gotovinom, čija je bjelodana posljedica imovinsko stanje najaktivnijih aktera trgovanja oružjem. Poseban problem bilo je poslovanje preko računa u inozemstvu. "Više dokumenata neosporno potvrđuje da se gotovina u raznim valutama iznosila iz Slovenije na račune u inozemstvo. S tih računa plaćala se nabava oružja, vojne opreme, vozila i slično, ali niti količina niti utrošak tih sredstava nisu istraženi." Tako je Rudolf Moge sastavio svoju posljednju istražnu jednadžbu s mnogim nepoznanicama. Njegov izvještaj komisija je prihvatila na zatvorenoj sjednici 1. rujna 2000., nakon čega je predsjednik Državnog zbora Janez Podobnik raspravu o izvještaju uvrstio kao posljednju točku dnevnog reda zadnjeg parlamentarnog zasjedanja u tadašnjem sazivu. Namjerno, slučajno, na vlastitu inicijativu ili na sugestiju nekoga drugoga?
Odgovor je poznat samo Podobniku. Zastupnici nisu nikada vodili raspravu o Mogeovom izvještaju jer je 27. listopada predsjednik Republike raspustio Državni zbor. Rad istražne komisije je završen; izvještaj je ostao ležati kao non-paper u željeznoj blagajni u parlamentu. Tadašnji ministar obrane ponovo je mogao odahnuti. Politika nije uspjela prikupiti toliko hrabrosti da raščisti problem trgovine oružjem iza zatvorenih vrata i time zaključi to crno poglavlje u slovenskoj povijesti. A da se to i dogodilo, nitko ne bi kazneno odgovarao jer su se djela približavala zastari ili su već bila zastarjela. Jedino logično objašnjenje za potpunu odsutnost političke volje jest bojazan da bi parlamentarno razotkrivanje predstavljalo službeno priznanje da je Slovenija prodajom oružja u Hrvatsku i BiH kršila međunarodni embargo. Međutim, tu je nastao paradoks: Vlada je upravo prikrivanjem sama stvorila okolnosti koje su omogućile kriminalna djela državnih organa i osobno okorištavanje pojedinih dužnosnika.
Tko je pokušao ubiti Mogea?
"Kosti" od cjelokupne afere oko oružja tako će morati pričekati na povoljnija vremena. Ili na konačni zaborav. U drugoj polovici 2000. godine u Sloveniji se nanizalo nekoliko neobičnih događaja. Nepoznati počinitelji izbušili su rupu u sustavu kočnica Mogeovog automobila, koji je bio parkiran u garaži ispod zgrade Državnog zbora. Da zastupnik nije slučajno na podu opazio tragove ulja za kočnice, vožnja je za njega mogla biti fatalna. Otok Pag na Jadranu, ljeto 1999., četiri mjeseca nakon osnivanja parlamentarne istražne komisije. Bračni par iz Slovenije mirno je sjedio u svom čamcu koji se lagano ljuljao u jednoj od brojnih paških uvala. Nikoga nije bilo u blizini. Odjednom su supružnici ugledali motorni čamac koji je nesmanjenom brzinom jurio prema njima. Bilo je dovoljno prostora i vremena da promijeni smjer, ali zaletio se direktno u njihov čamac. Jak udarac bacio ih je u vodu i suprug se našao ukliješten između dva plovila. Da njihovo nije potonulo, vjerojatno bi ga ubilo, ali tako mu je "samo" slomilo kralježnicu. S Paga je odvezen u mariborsku bolnicu, u kojoj se oporavljao nekoliko mjeseci. To je bi zastupnik LDS-a Rudolf Moge, koji je tada vodio istražnu komisiju o trgovini oružjem.
Unatoč tome, nijedan medij nije izvijestio o nesreći. Po Mogeovom mišljenju, to uopće nije bila nesreća, nego – kako je zaključio kasnije – pokušaj ubojstva.
"Moja žena je o tom događaju odmah obavijestila hrvatske policajce, koji su u obližnjem kampu ubrzo otkrili skriveni čamac i njegove vlasnike. Bila su to dvojica Čeha. Obojici su unatoč mojoj teškoj ozljedi odredili samo novčanu kaznu i pustili ih da odu iz Hrvatske. Još čudnije u svemu tome je da se slovenski organi nisu zanimali za to što mi se dogodilo i pored toga što sam pretrpio lom kralježnice. Bio sam prepušten samome sebi. Kasnije sam se obratio slovenskoj ambasadi u Pragu ne bih li došao do počinitelja, ali mi nije pomogla", rekao je osam godina nakon tog događaja.
Moge je bio ustrajan u tome da ne komentira u detalje pritiske kojima je bio izložen. Tu odluku je objasnio riječima da to neizbježno spada u posao istražitelja.
U trećem sazivu Državnog zbora, od 2000. do 2004., u razdoblju četvrtog mandata Janeza Drnovšeka i kasnije Antona Ropa, nitko od zastupnika nije htio ili se pak nije usudio preuzeti vođenje treće komisije koja bi istraživala trgovinu oružjem. Zato je Moge dao inicijativu o stalnoj parlamentarnoj komisiji za nadzor nad obavještajnim i sigurnosnim službama. U prošlosti su se nelegalnom trgovinom oružjem, umjesto da nad njom vrše nadzor, u najvećoj mjeri bavili upravo vojna služba Vomo i civilna služba VIS te njihova nadređena ministarstva. Zastupnik LDS-a iz Maribora bio je i predlagač zakona o parlamentarnom nadzoru nad tajnim službama koji je donesen u proljeće 2003. Uklonio je i mnoge nedostatke i slabosti u djelovanju istražnih komisija.
Po novom zakonu, svi državni organi, osim pravosudnih, dužni su parlamentarnoj komisiji posredovati podatke i dokumente. U suprotnom slučaju mogu biti predmet sudskog gonjenja. Od Vlade zakon zahtijeva da mora svake godine izvještavati o radu i financijskom poslovanju tajnih službi. Zastupnik vladajuće stranke LDS vjerovao je da će parlament tako dobiti tražene materijale iz resora obrane te iz arhiva organa unutarnjih poslova i carinskih evidencija, koje je njegova komisija u proteklom mandatu uzalud zahtijevala. Međutim, predsjedanje novoosnovane komisije preuzeo je zastupnik opozicijskog SDSS-a Jožef Jerovšek. Uskoro je uvidio da mu se sve ono što je u Mogeovoj komisiji tako gorljivo sprječavao, sada može vratiti kao bumerang. Zbog toga se na sjednicama komisije nikad nije usudio otvoriti pitanje trgovine oružjem.