Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"
INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.
"… dragocjen i prijeko potreban doprinos osvjetljavanju jedne od najprikrivanijih tema u suvremenoj Sloveniji i regiji. Uvjereni smo da će [autori] tom knjigom skinuti veliki teret sa slovenske politike i tako bitno doprinijeti boljoj budućnosti naše države." Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Bakhtyar Aljaf i mag. Zijad Bećirović, direktori
Večeras promocija knjige
Večeras u 19 sati u Novinarskom domu u Velikoj dvorani održat će se promocija knjige. Uz autore na promociji će sudjelovati Saša leković, Esad Hećimović, Slaven Letica, Dražen Rajković te Goran Batina kao moderator.
> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu
> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem
Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora
Prvi transporti iz skladišta, u noći s 30. lipnja na 1. srpnja 1991., odvijali su se u žurbi i prilično improvizirano. Vojne zalihe iz Vražjeg kamena raspršene su na rezervne lokacije i razdijeljene mobiliziranim teritorijalcima. Ako su u kamion u prosjeku utovarili po pet tona, onda je tada bilo odvezeno oko sto pedeset tona. Drugi transport, 3. srpnja, bio je bolje organiziran i njime je odvezeno od pedeset do šezdeset tona. Tako se u prvim srpanjskim danima uspjelo odvesti približno polovicu od četiristo osamnaest tona vojnog materijala.
Najorganiziraniji je bio treći i najveći transport, koji je belokranjsko skladište napustio krajem listopada 1991. Pucnjevi iz vojnog oružja tada su u Sloveniji već odavno utihnuli. No, ratni se požar sve više širio Hrvatskom. Činilo se da na svijetu nema više nikoga tko bi znao zaustaviti balkansko bezumlje i bijes. Mlada i još nepriznata republika bivše SFRJ gušila se u dimu i vatri. Od Vukovara, Osijeka, Siska i obližnjeg Karlovca, pa do čitave Dalmacije sa zaleđem i s Dubrovnikom. Ni u Zagrebu nije više bilo sigurno. Tada su iz Slovenije u Hrvatsku gotovo svaki dan vozili kamioni puni oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. U ured civilne tajne službe u Novom Mestu 28. listopada 1991. prispjela je hitna i šifrirana depeša iz Ljubljane.
Službenik Sigurnosno- informativne službe (VIS) Franc Umek ju je pročitao i u deset do podne posredovao tamo gdje je zapravo bila i namijenjena – na Breganu, tada najprometniji prijelaz na južnoj granici. Umek je poslao depešu tamošnjoj policijskoj postaji s nalogom da se osobnom automobilu volkswagen golf hrvatskih registarskih oznaka ZG 648-771 omogući nesmetan ulazak. Te su brojke službenici na Bregani već trebali znati napamet, budući da je vozilo s tim registarskim oznakama tih mjeseci prešlo granicu bezbroj puta, ponekad i više puta na dan. Bez zapreka, naravno – i uz pomoć hitnih depeša tajnih službi. Dakle, uz znanje i suglasnost slovenske države. Približno pola sata nakon stizanja depeše, iz pravca Zagreba stigao je poznati automobil. Za volanom je sjedio hrvatski državljanin Josip Vukina, čovjek koji je u to vrijeme stekao jake veze i poznanstva u vojnoj i političkoj hijerarhiji s obje strane granice. Tada se još vozio golfom, ali nakon rata si je priuštio najprestižnije automobile stranih firmi te je pučka vozila svojih sunarodnjaka gledao samo još u retrovizoru. U 13 sati Vukina je bez problema ušao u Sloveniju.
Tih dana vojni je vihor u Hrvatskoj toliko bjesnio da je prijetio da će prijeći i granicu sa Slovenijom. Najveća je opasnost dolazila iz obližnjeg Karlovca oko kojega su krajinski Srbi stezali obruč. Zato su u jugoistočnom dijelu Slovenije, u Beloj krajini, ponovo mobilizirani rezervisti Teritorijalne obrane. Većina pozvanih vojnika skupila se u črnomeljskom naselju Kanižarica, a dio njih određen je za "posebni zadatak". Tada još nisu znali da ih čeka težak fizički napor utovarivanja vojnog materijala. No, 28. listopada nije bilo živahno samo na graničnom prijelazu Bregana i u Beloj krajini. U južnom predgrađu Ljubljane, Rudniku, na parkiralištu jednog od najvećih prijevozničkih poduzeća, sastala se skupina vozača određena za posebnu zadaću. Janeza Kokalja, Franca Ostrožnika, Petra Koprivca, Silva Verhovnika i Radu Lebara čekao je neobičan teret. S dvanaestotonskim kamionima poduzeća Viator krenuli su prema Črnomelju i zatim dalje prema Vražjem kamenu. Usred šume, pokraj skladišta dobro sakrivenog od pogleda nepozvanih radoznalaca, susreli su se putovi teških Viatorovih kamiona, rezervista Teritorijalne obrane i časnika hrvatske vojske Josipa Vukine.
Skupina mobiliziranih rezervista prihvatila se "posebnog zadatka". Nakon više sati teškog rada ukrcali su u pet Viatorovih kamiona drvene sanduke sivo-maslinaste boje, u kojima je bilo streljivo velikog kalibra. Zatim su natovarili još pet dodatnih kamiona. Ukupno je konvoj sačinjavalo deset velikih vozila. Vojnici su u posebnoj misiji dirinčili do kasno u noć. Istodobno, u operativno-komunikacijskom centru (OKC) policijske uprave Novo Mesto, već je čekala depeša iz Ljubljane. U njoj je vođa smjene Pavel Bizjak naredio: "Dana 29. listopada 1991. u jutarnjim satima iz Črnomelja preko Metlike i Novog Mesta deset teretnih vozila poduzeća Viator ljubljanske registracije prevest će preko graničnog prijelaza Bregana artiljerijsko streljivo za potrebe Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH). Odgovorna osoba MORH-a je Josip Vukina. Prijevoz osigurava Ministarstvo obrane republike Slovenije tj. organ sigurnosti Žarko Henigman."
Pet minuta do ponoći Zmago Grabrijan, vođa smjene OKC-a u UNZ-u Krško, poslao je depešu s istim sadržajem kolegama na graničnom prijelazu Bregana.159 Za to vrijeme teško natovareni kamioni polako su se uspinjali na Gorjance, da bi se preko 615 metara visokog prijelaza Vahta spustili zavojitom cestom do Novog Mesta, gdje su prešli na glavnu magistralu prema Hrvatskoj. Na prijelaz Bregana stigli su u tri sata i pet minuta ujutro, dok je još bilo mračno. Vozili su teret za koji je važio embargo Ujedinjenih naroda. No, to na granici nitko nije spominjao. Bez teškoća su je prešli nastavivši prema krajnjem cilju. Zaustavili su se negdje na rubu hrvatske prijestolnice, gdje su odložili eksplozivni teret, te se – nakon ukupno više od dvjesto prevezenih kilometara – vratili kući. Vozači su na putne naloge napisali da su obavljali prijevoz za potrebe Teritorijalne obrane.
Nedugo nakon toga, Ministarstvo obrane primilo je račun za upotrebu kamiona. Poduzeće Viator računalo je za spomenute usluge u Vražjem kamenu po 55 000 tolara na svaki kamion.161 Po tečaju Banke Slovenije obavljena usluga bila je za svako vozilo vrijedna nešto više od 1700 njemačkih maraka odnosno nešto više od 1000 američkih dolara.162 Neki vozači kasnije su rekli kako su cijene za prijevoz streljiva bile više nego za uobičajen teret. U jesenskim mjesecima 1991. godine Viator je ministarstvu izdao još poprilično sličnih računa sa paprenim cijenama usluga. U nekim slučajevima i po 118 000 tolara za kamion.
U trećem ciklusu pražnjenja skladišta Vražji kamen poslano je u Hrvatsku preostalo streljivo; bilo ga je oko sto tona. Sva tri konvoja, u kojima je bilo ukupno oko četrdeset i pet kamiona koji su streljivo vozili 1. i 3. srpnja te 29. listopada 1991., imali su dovoljno nosivosti da su iz skladišta odvezli veći dio od četiristo osamnaest tona vojnih zaliha.
Tako je strateško skladište kod Črnomelja krajem listopada 1991. bilo dobrano ispražnjeno.
O AUTORIMA
Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.
Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.