Foto: Independent, Star Tribune, New York Times
TISUĆE migranata utopile su se pokušavajući stići do Europe. Prema zadnjim procjenama, samo u u svibnju utopilo se 1250 osoba. Odbijajući dati priliku očajnim ljudima da pređu granice legalno, europske vlade tjeraju ih na to da riskiraju vlastite živote.
Što kada bi Europa ili Sjedinjene Američke Države zauzele drugačiji pristup? Što kada bi dozvolile ljudima da slobodno dolaze i odlaze?
Zagovornici politike "Europe kao tvrđave" neumoljivi su u obrani svoje pozicije. Tvrde kako bi Europa bila preplavljena strancima, a ekonomije i društva europskih država uništene ukoliko bi se diglo ruke od kontrolirane imigracije. U pitanju je duboko ukorijenjeni strah, kao da su imigranti barbari pred vratima.
Ono što ne uzimaju u obzir je kako većina ljudi uopće ne želi napustiti svoje domove, pogotovo ne zauvijek. Mnogi to nisu niti u mogućnosti napraviti. Među onima koji se odluče na selidbu postoje različite preferencije o tome gdje žele ići. Imigranti su daleko od toga da budu teret društvu, a kamoli agresorska vojska - novopridošlice imaju jako puno toga za ponuditi.
Dokazi na strani otvaranja granica
Razmotrimo dokaze. U 2004. i 2007. godini, Europskoj uniji pristupilo je 10 mnogo siromašniji, nekad komunističkih zemalja. Otkad građani Unije imaju pravo na slobodu kretanja diljem EU-a, svih 100 milijuna građana tih istočnih i središnjih država Europe mogli su se preseliti u bogatije zemlje.
Moglo se očekivati kako bi mnogi ljudi donijeli upravo takvu odluku, s obzirom na to da su prosječni prihodi u Švedskoj više od osam puta veći od onih u Rumunjskoj. Ipak, tek četiri milijuna ljudi iz istočne Europe migriralo je od 2004. godine, a mnogi među njima nastavljaju se seliti.
Otvorena vrata često postaju rotirajuća vrata. Povijesno iskustvo Amerike potvrđuje tu tezu.
Sve do 1950-ih, kada su Sjedinjene Američke Države jedva kontrolirale svoju granicu s Mexicom, Meksikanci su redovito prelazili granicu u potrazi za sezonskim poslovima. Usprkos tome, rijetki su se trajno naseljavali u SAD-u. Većina je odlučila ne pustiti korijenje s ove strane granice. Tim više jer su se plaće zarađene u bogatijim zemljama mogle bolje iskoristiti u siromašnijima. Usto, oni koji rade u inozemstvu imali su u matičnoj zemlji privilegirani status, dok bi u bogatijoj zemlji svoj društveni uspon trebali započinjati od nule.
Suprotno od očekivanog, upravo su američki napori oko zatvaranja granice doveli do porasta trajnog naseljavanja. Ljudi su pohrlili prijeći granicu prije uspostave čvrste kontrole, a potom su se i trajno naselili. Europsko iskustvo je jako slično. Španjolska nije uvela kontrolu imigracije za stanovnike sjeverne Afrike sve do 1991. godine. Prije toga, oni su dolazili raditi sezonske poslove, ali nisu ispunjavali prepune i za plovidbu neadekvatne brodice kako bi se preselili u Europu. Strahovi o tome kako će Europa biti "preplavljena" ako otvori granice neutemeljeni su.
No, kada bi i došlo do velikog povećanja imigracije - bilo putem politike otvorenih vrata, bilo putem primanja većeg broja stranih radnika i izbjeglica - kakve bi bile posljedice takve odluke?
Iznenadni dolazak velikog broja Židova ruskog profila u ranim 90-im godinama, nakon urušavanja SSSR-a, pruža ekstreman primjer. To su migranti koji uglavnom nisu govorili hebrejski, nisu bili upoznati s kapitalizmom te su se preselili iz političkih razloga, a ne zbog tržišne potražnje za njihovim radom.
Novopridošlice su podigle izraelsku radnu populaciju za više od 8 posto u dvije godine te za 15 posto u sedam godina. To bi bilo kao da se radno sposobnoj populaciji Europske unije pridruži 50 milijuna osoba.
Je li nezaposlenost porasla? Jesu li plaće pale?
Ništa od toga nije se dogodilo. Nakon sedam godina stopa nezaposlenosti bila je niža nego prije. Razlog tomu je to što ne postoji fiksni i konačni broj poslova, dolazak novih ljudi stvara dodatnu potražnju za poslom. Pritok rada doveo je i do značajnog povećanja investicija koje su potom podigle plaće.
Migranti kao odgovor na demografski pad
Nedavna studija Europske komisije potvrđuje kako migranti iz istočne Europe nisu naškodili lokalnim radnicima u zapadnoj Europi. Fleksibilno i otvoreno tržište rada preduvjet je toga da se talenti novopridošlica što bolje iskoriste.
S obzirom na činjenicu kako se u Europi zbog velike količine dugova, slabih investicija i demografskog pada strahuje od dugoročne ekonomske stagnacije, povećana migracija mogla bi biti odgovor na problem kontinenta koji sve brže stari. Bez imigracije, pretpostavlja se kako će radna populacija Europske unije pasti s 336 milijuna u 2010. godini na 300 milijuna u 2030. godini. S druge strane, broj ljudi starijih od 65 godina porast će u istom periodu s 87 milijuna na 123 milijuna. Pružanje skrbi za starije osobe najbrže je rastuće tržište rada u Europi.
Istraživanja pariške Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj dokazuju doprinos migranata javnim financijama. S obzirom na to da su obrazovanje završili u inozemstvu te da su obično mladi i zdravi, zbog čega nisu kandidati za penzije ukoliko ponovo napuste zemlju.
Olakšavanje tereta poreznih obveznika
Daleko su oni od toga da predstavljaju prijetnju europskih sustavima zdravstvene skrbi - povećana migracija mogla bi učiniti te sustave održivijim. Pritok novih poreznih obveznika olakšao bi i porezni teret postojećeg stanovništva. Javni dug po osobi u europskoj uniji iznosi skoro 25.000 eura, što znači kako bi porast populacije od 10 posto smanjio dug po osobi za čak 2300 eura.
Još jedna pozitivna strana dolaska pridošlica je to što mogu doprinijeti podizanju životnog standarda u Europi putem novih ideja koje donose sa sobom. U Velikoj Britaniji je dvostruko veći broj poduzetnika među migrantskom populacijom nego među lokalnim stanovništvom. Baš kao i otvaranje vlastitog posla, migracija je rizičan pothvat koji iziskuje mnogo teškog rada.
Najveći doprinos takvog pristupa svakako bi bio to što bi Mediteran prestao biti vodeni grob. Usto, ljudi koji su, u usporedbi sa zapadnim standardom, jako siromašni mogli bi ostvariti kvalitetu života koju im vanjska državna pomoć ne može osigurati.
Europa bi trebala smoći hrabrosti da otvori svoja vrata.
Philippe Legrain/New York Times
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala