Screenshot: YouTube
> I Hrvati se uključili u borbu protiv TTIP-a, "nove ACTA-e" za koju navijaju velike korporacije
"Kao parlamentarna zastupnica ja sam upoznata s unutarnjim mehanizmom trgovinskog sporazuma. Ja sam obvezana na diskreciju, ali ovoliko mogu reći: TTIP nije demokratski.
Čini se da, iako sam navršila 50-u, još uvijek imam priliku postati špijun. To je zato što sam, kao zastupnica, imala privilegirani pristup sobi za čitanje u Europskom parlamentu gdje sam istraživala dokumente o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP). No, prije nego što sam stekla pravo da vidim te 'strogo povjerljive' spise morala sam potpisati dokument od kakvih 14 stranica koje me podsjećaju da su 'europske institucije vrijedna meta' i upozoravaju na opasnosti špijunaže. Ključno, morala sam se složiti da ništa od sadržaja neću podijeliti s onima koje predstavljam.
Ljupko osoblje parlamenta je zatražilo da u ormarić zaključam svaki, pa i najmanji osobni predmet, dok su me podsjećali na sićušne kamere kakve koristimo ovih dana. Onda su me, kao u sceni iz filma o Jamesu Bondu, odveli kroz sigurnosna vrata u sobu s osiguranim ormarićima u kojima su pohranjeni dokumenti. Niti u jednom trenutku nisam bila sama.
Ovog se tjedna na stotine prosvjednika protiv TTIP-a slilo pred Europski parlament. Oni su opravdano zabrinuti zbog prijetnji koje sporazum predstavlja sposobnosti britanske vlade da poslove vodi u vlastitom interesu. Postoji široka paleta pitanja; od sigurnosti hrane, do javnih servisa i financijske regulacije postoji duboka zabrinutost da harmonizacija standarda preko Atlantika zapravo znači smanjenje standarda za obje strane.
Ali kako možemo biti sigurni u to? Sve rasprave o TTIP-u su hipotetske, pošto se pregovori vode u tajnosti. Da bih pročitala samo kratke bilješke o onom o čemu se razgovara ja sam morala dobiti podsjetnik na moju dužnost da ne špijuniram za strane sile. "Zeleni" su zahvaljujući ponavljanju pritužbi dobili pristup sobi za čitanje, ali još uvijek nismo u mogućnosti podijeliti što smo otkrili s ljudima koje predstavljamo ili novinarima. Ono što znamo je da 92 posto onih koji su uključeni u konzultacije pripada korporativnom lobiju. Od 560 susreta s lobijima koje je imala komisija, 520 se odnosilo na korporacije, a samo 26 (4.6%) na grupe s javnim interesom.
Ono što ja mogu otkriti nakon posjeta knjižnici je da sam iz nje izašla bez ikakvog osjećaja sigurnosti da je riječ o demokratskom procesu ili da pregovarači djeluju u interesu građana. Čitav postupak, od implicitne optužbe o industrijskoj špijunaži, do prepoznavanja tko je zapravo uključen u pregovore, jasno otkriva da je riječ o korporativnoj, a ne demokratskoj raspravi. Ja zamišljam sobu punu birokrata koji pokušavaju pronaći načine kako da usluže najmoćnije kompanije na svijetu, od kojih mnoge imaju prihode veće od cjelokupnih ekonomija pojedinih članica EU.
Zašto bi itko želio svijet koji sadrži divovsko područje trgovine od Aljaske do Crnog mora? Ja mislim da se vizija uzdiže iz osjećaja potrebe za redom i kontrolom; osjećaja da je uniformiranost jednaka sigurnosti. Očito je da odluke o tome kako bi taj uniformirani sustav normi i trgovine trebao izgledati donose korporacije u čijoj je DNK profit i koje su zakonom obvezane da služe dioničarima na račun svih ostalih.
Kulturološki, kao pripadnica zelenih, ja sam se uvijek suprotstavljala ovoj viziji pa tako i ovom sporazumu. Ipak, gledajući dobronamjerno na nagon za stvaranjem takve standardizacije, ja pokušavam zamisliti pravila koja bi ja rado vidjela: visoki standardi u uzgoju životinja, zabrana opasnih pesticida, financijska regulativa dizajnirana za postizanje stabilnosti, da spomenem nekolicinu.
Pregovori oko TTIP-a uzimaju jako puno vremena u trenutku kad se europski projekt nalazi okružen prijetnjama: dužnička kriza, klimatske promjene, rat u Ukrajini... Ja bih propitkivala investiranje sredstava i vremena u sporazum koji se čini osuđenim da nikad ne osigura političku podršku koja mu je potrebna. Pitanje troškova povezanih s TTIP sam postavila komisiji, i to je nešto što sam slobodna podijeliti. Od srpnja 2013., bilo je sedam rundi pregovora na relaciji Brussels-Washington. Troškovi po sastanku u Brusselsu su oko 60.000, a u Washingtonu oko 180.000 eura.
Moj posjet parlamentarnoj knjižnici bio je interesantan podsjetnik na ograničenu demokratsku odgovornost u globaliziranom korporativno svijetu 2015. godine u kojem su građani marginalizirani. Moja uloga se svodi na to da budem konzultirana, iako sam predstavnica pet milijuna ljudi.
Mi čujemo puno kritike o 'državama dadiljama', ali svijet prema TTIP-u je više kao Big Brother korporacija u kojoj su osobne želje i potrebe pometene u stranu uslijed kontinuiranog marša prema redu i napretku. To je onaj uznemirujući pogled na svijet kakvog je David Korten uprizorio u knjizi iz 1995. 'Kad korporacije vladaju svijetom'. U to vrijeme naslov se činio retoričkim; čak neobičnim. Takvim se ne čini i danas."