Gdje sam ja bila ´91.

Screenshot: Youtube

JA SAM još jedna nezaposlena tridesetogodišnjakinja, magistra struke koja očajnički i uzaludno pokušava pronaći posao. Prva bih stala uz gospodina Grahovca nasuprot šatorašima, a da su mene pitali gdje sam bila '91. rekla bih im – u skloništu. Pet ratnih godina provela sam u skloništu zgrade u razorenom Zadru, uz mlađu sestru i mamu koja je pod granatama odlazila prodavati kruh da bi nas imala čime prehraniti, čekajući vijesti s ratišta gdje je po rovovima puzao moj otac, čovjek koji je sada pedesetpetogodišnjak u invalidskim kolicima nakon moždanog udara, također posljedice rata, PTSP-ovac koji prima vojnu mirovinu od tri tisuće kuna, bez naknada za liječenje.

Geler je pao na krevet s kojeg sam ustala

Sestra i ja bile smo jedina djeca u skloništu bez vode, struje ili WC-a, u zgradi koja je granatirana jedanaest puta i gdje je geler prošao kroz prozor i pao na krevet iz kojeg sam bila ustala deset minuta ranije. Na WC smo odlazili između granatiranja ili piškili u plastične čaše, a sunce nismo znali vidjeti tjednima. Sve to na mene je ostavilo posljedice u obliku fobija, napada panike i ostalim znacima PTSP-a koje nitko nikada nije službeno dijagnosticirao ili liječio, a unatoč kojima sam otišla u drugi grad, završila studij i sada tražim – o kako zahtjevno od mene – dostojanstven posao. 

Nikada mi nitko nije dao naknadu za moje traume, nitko mi nikada nije dao ni besplatne knjige ili ručak u školi, koje su godinama kasnije djeca izbjeglice i povratnici iz Njemačke redovito dobivali.

Vaš rat, kojeg ja nisam tražila niti sam za njega bila odgovorna, oduzeli su mi djetinjstvo, a sada mi oni koji jesu odgovorni oduzimaju i dostojanstveni život odrasle osobe.

Ja sam visokoobrazovana žena od trideset godina, u punoj fizičkoj, psihičkoj i mentalnoj snazi  i moram moliti svog dečka za džeparac, jer sama nemam priliku zaraditi svoj novac. Ja sam žena od trideset godina koja se ne može udati za čovjeka kojeg voli jer nemamo financijske mogućnosti za svadbu. Ja sam žena od trideset godina koja ne može roditi dijete čovjeku kojeg voli, jer ne želimo da se to dijete rodi i raste u neimaštini.

Dok ovo pišem, plačem, jer osjećam da mi je oduzeto SVE. '91. oduzeta mi je obitelj iz koje sam potekla, a sada mi se oduzima obitelj koju bih trebala stvoriti.

Bez posla, bez dostojanstva, bez osjećaja vrijednosti, ja sam također invalid.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.