Foto: Arhiva
DANAS je Kurban bajram ili hadžijski bajram, muslimanski blagdan koji se slavi za hodočašća u Meku. Muslimani koji ovom prigodom hodočaste u Mekku, stječu naziv hadžija. Osim toga, na ovaj dan svi muslimani koji su dobroga imovinskog stanja obvezni su žrtvovati žrtvenu životinju (kurban). A to može biti deva, govedo ili brav (ovca ili koza). Bajramsko žrtvovanje nije iz osobnoga koristoljublja. Naime, muslimani koji žrtvuju životinju obvezni su, navodi se u Općemu religijskom leksikonu (LZMK, Zagreb, 2002), darovati dvije trećine mesa siromašnim muslimanima i prijateljima, a jednu trećinu ostaviti obitelji. Tim činom obilježava se završetak ramazanskog posta i uspostavlja vjerničko muslimansko zajedništvo. Koristim se stoga ovom računalnom napravom i svim muslimanima u Republici Hrvatskoj koji slave Kurban bajram neka je čestit' i blagoslovljen ovaj sveti dan
No, razlog moga pisanja o ovome vjerskom blagdanu nije isključivo vjerničke naravi, nego društvene koja proizlazi iz životom življene vjere. O čemu je riječ?
Ovih blagdanskih dana mogli smo slušati, čitati i gledati bajramske poruke i čestitke. Sve one, bilo da dolaze iz velikih islamskih centara ili iz islamske dijaspore, odnosile su se isključivo na muslimane, na uspostavu jedinstva između zavađenih muslimanskih frakcija, na jedinstvo muslimana u političkome životu, kao npr. U Bosni i Hercegovini. Međutim, imao sam prigodu jutros slušati jednu propovijed ili hutbu - koja svojim sadržajem i porukom transcendirala postojeću muslimansku praksu kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini i svijetu. Riječ je, dakle, o jutrošnjoj hutbi, propovijedi, u povodu ovogodišnjeg kurban bajrama izrekao glavni imam zagrebačkoga Medžlisa, kurra hafiz Aziz ef. Alili.
Svojim vjernicima je ponovio da je hadž „najveća univerzalna manifestacija islama kada se u danima hadža, na jednome mjestu, u Mekki, nađe više milijuna ljudi iz cijeloga svijeta svih rasa, nacija, uzrasta i obrazovanja, ujedinjeni u jednoj namjeri da se što više približe Stvoritelju i čuju nebesku poruku te da s Arafata u svijet pošalju poruke mira i suživota“, čime hadž prestaje biti važan samo za muslimane, nego postaje važan i za „sve ljude, narode i vjere, kojima je na srcu mir i sigurnost u svijetu“. Zar ima ljepše poruke u današnje vrijeme?!
No, nije se glavni imam ef. Alili zaustavio samo na tome. Otišao je korak dalje, onaj korak koji još uvijek nisu iskoračili muslimanski vođe na ovome dijelu Europe, pa ni u Europi i drugim dijelovima svijeta. Okrenuo se svojoj međusobno zavađenoj subraći u vjeri u zemljama Bliskoga Istoka, posebno u Siriji da pripaze svoje sunarodnjake kršćane. I, evo kako to čini gl. zagrebački imam ef. Alili: „Sukladno Poslanikovim riječima: „Tko od vas vidi neko zlo neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako i to ne može onda srcem“ – mi smo tijekom ovih mubarek dana makar srcem prezirali stanje braće i sestara u arapsko-muslimanskome svijetu, moleći uzvišenog da im olakša (trenutno stanje), ne zaboravljajući u svojim dovama niti kršćanske manjine koje nastanjuju taj svijet, a čija su prava također ugrožena, unatoč četrnaest stoljetnom suživotu“ (potcrtao I. M.).
A da se za ovaj Bajram tako nešto moglo i očekivati, saznao sam dva dana ranije iz razgovora sa svojim dugogodišnjim prijateljem, gosp. Mirsadom Srebrenikovićem, članom Islamske zajednice Zagreb. Stoga,
Imame zagrebački, ef. Alili, svaka Vam čast, i hvala Vam iskrena kršćanska na Vašemu zauzimanju u ove velike blagdanske bajramske dane za ugrožene kršćane ne samo u Siriji nego i u drugim islamskim zemljama.
Jer, ovako nešto teško može učiniti netko u nekome drugome dijelu svijeta. Razlog: ovdje su muslimani (različitih nacionalnosti), zajedno s kršćanima (različitih konfesionalnih 'boja'), zajedno sa židovima, ali i mnogim nekršćanima stvarali državu Hrvatsku i demokratsko sekularno društvo. A to su mogli i htjeli, jer građani Republike Hrvatske islamske vjeroispovijesti – muslimani svih nacionalnosti - nisu doseljenici u ovu zemlju. Oni su ovdje - kao i kršćani i židovi - autohtono stanovništvo koji su već stoljećima – iako svjesni međusobnih razlika – naviknuli živjeti zajedno s njima i međusobno se poštivati. Stoga, način na koji je Republika Hrvatska uredila odnose s vjerskim zajednicama ne može biti model za Europsku uniju.