Foto: Index
PRATITE li vijesti ovih dana? Dva tri-mjeseca smo pred izbore, glavne teme obiju glavnih stranaka (a koje će se – kako stvari stoje – izmjenjivati u vladanju Hrvatskom narednih par desetaka godina) nemaju veze s budućnošću ove zemlje. Postaje sve više jasno – jedan jedini prioritet hrvatskih političkih elita je vlastita guzica, a prioritet velikog broja birača je svim silama podržavati takve elite – kako bi im netko bacio mrvice sa sve siromašnijeg državnog stola. Ponekome, ako bude dobar i koju kost. Najvećim ulizicama i fetu pršuta.
Hrvatska je poput Titanika koji je udario u ledeni brijeg dvovlašća HDZ-SDP. Koliko god zagovornici jedne i druge političke opcije mrzili jedni druge – vode vrlo, vrlo sličnu gospodarsku politiku i ne namjeravaju je mijenjati. A gospodarski – ne da smo udarili u ledeni brijeg već tonemo. Pramac je pod vodom, krma se podigla, propeleri vrte u prazno, orkestar svira, a jedino ministar Grčić optimistički govori kako je krma sada 100, a ne 30 metara od površine vode.
Je li u toj kombinaciji uopće bitno da li je dirigent orkestra koji svira (jer kapetana ovog ludog broda već odavno nemamo) Zoran Milanović koji će orkestru dirigirati neku partizansku ili Tomislav Karamarko koji će dirigirati, ne znam, špicu iz James Bonda? Jeste li svjesni da se igraju s vama bacajući nebitne teme? I da uživaju u glupim komentarima o „svjetskoj krizi“ koja inače ne postoji, a super je opravdanje svih domaćih elita.
Hrvatska vs. Europska unija
Iako BDP može biti i dosta lažan pokazatelj (uredno se može podići zaduživanjem po Sanader modelu), uglavnom je jedan od boljih pokazatelja koji imamo. Pa na Vladinim stranicama nalazimo:
Djeluje malo? Onako, EU crta je tek nešto iznad naše… I bilo bi malo da je u pitanju jedna godina. Međutim, u pitanju je niz godina. Mi ljudi kao vrsta loše percipiramo vrijednosti kroz vrijeme i općenito veličine koje nisu jednostavno zbrajanje ili množenje. Primjer, ako ste kupili nešto prije 10 godina za 10.000 eura, nećete u razgovoru raditi izračun koliko je inflacija promijenila iznos toga – a čak i 2% inflacije u 10 godina se nakupi.
A sada pogledajte sliku još jednom! Mi već godinama zaostajemo za razvojem EU. Taj zaostatak se umnožava – ako se zaostaje 2% u jednoj godini, to nije strašno, ali u 5 godina dva društva će se razlikovati za više od 10% (jer se svake godine razvoj od 2% dodaje na prethodni). Podaci od razlici BDP-a između Hrvatske i Europe (a koja uključuje i Grčku i druge ne baš uspješne!) su u biti strašni! Mi smo totalno neuspješni i ta neuspješnost se vuče toliko godina da ovih 1,2% rasta predstavljaju lijepu vijest – ali u biti ne znače ništa ako to ne dignemo na 2-3% i ako ne zaustavimo ovo sumanuto zaduživanje. Mi smo se na europskoj ljestvici srozali.
Dodatno – nama ljudi odlaze. Čitate sigurno, djeca napuštaju škole po Slavoniji jer cijele obitelji odlaze. Tko će plaćati dugove? Tko će raditi? Tko će vraćati ovo sumanuto zaduživanje? Pa po projekcijama, 2100. godine (u doba kada će dobar dio sadašnjih prvašića biti živ!) Hrvatska će imati 2,6 milijuna ljudi. A te projekcije nisu uključile ovo očajničko, sumanuto iseljavanje.
Jeste li čuli jednu projekciju, jedan realan plan, jedno realno predizborno obećanje kako zaustaviti iseljavanje i kako vratiti ljude u Osijek, Slavonski Brod i primjerice Baranju? Niste? Naravno da niste. Zato jer bi to tražilo reforme za koje hrvatska politika i dobar dio građana nisu spremni i ne bi ih podržali. Od reforme javne uprave do debele reforme poljoprivrede. Reforma bi značila da nema više svako selo svoju općinu. I da nema više novca od par hektara pšenice. I još puno toga, a što bi malo ljudi pozdravilo.
Ostali ne čekaju
Veliki problem Hrvatske je – ostali ne čekaju. Mi definitivno možemo opravdati razdoblje 1990.-1995. što se razvoja tiče, bio je rat koji je ugrozio sam opstanak države (makar iz današnje perspektive – tadašnje vlade su državu obzirom na okolnosti, držale izvrsno), no nakon toga smo u potpunosti propustili val razvoja koji su neke druge države izvrsno iskoristile.
Rekli smo – BDP se akumulira, ide godinu na godinu. I ukoliko niz godina dobro radite, dobijete ovo dolje:
Ako se prije 20-25 godina izišli iz srednje škole – sve što ste naučili o državama (osim zemljopisnog položaja) možete baciti u smeće. Kina, Island, Indija, Irska, Izrael, Singapur – danas nemaju veze s onime što su gospodarski bili prije četvrt stoljeća.
Razvoj je bio ogroman, i poznato je kako je taj razvoj išao: poduzetničke slobode, pojednostavljenje poslovanja, olakšavanje ulaganje, omogućavanje lakog otvaranja firmi, jednostavni porezni sustavi u koje se može vjerovati. Sve ono što mi nemamo, o čemu naše velike stranke ne pričaju i što nitko ne želi uopće ni spomenuti!
Nikome ne pada na pamet uistinu reformirati državu. Recimo iskoristiti zadnje proširenje Sueskog kanala da Hrvatska postane nešto kao europski Singapur? Znate li da su se i oko odlaska na to i gospodarski i politički važno otvaranje uspjeli posvađati (s time da je inicijativa predsjednice Republike da se ide bila sasvim primjerena, ali onda su počela podmetanja iz resora pomorstva). Važniji je ego političara od nacionalnog interesa.
Svijet ide naprijed
Pogledajte ovaj grafikon sa stranica Svjetske banke, kretanje ukupnog BDP-a svijeta:
Je, kriza je bila. Već davne 2009. godine. I brzo prošla. Svijet se nakon toga razvija 2-4% godišnje, i do danas je od te krize desetak postotaka bogatiji. A desetak postotaka je uopće nije malo. Pokušajte zamisliti na svom kućnom budžetu – 2009. je nešto palo, a onda svake godine imate nekih stabilnih 2-4% više. To je svijet. Stoga je priča o globalnoj krizi – laž. Zanimljivo, u domaćim uvjetima – priču o tome kako se svijet ne razvija osim političara snažno podržavaju antiglobalisti i socijalisti – jer ne žele prihvatiti da je ovako velik razvoj upravo posljedica globalizma i tržišne privrede.
Svijet postaje općenito sve ljepše i bogatije mjesto, prva se Afrika uvelike mijenja, nastaje nova srednja klasa, gradi se, neki gradovi se ne mogu prepoznati. Čak su uspjeli iskorijeniti i dječju paralizu (evo čitamo kako se vratila u siromašnim dijelovima Ukrajine – dakle Afrika se oslobodila te opasne bolesti, ali Europa nije, nešto što je do koju godinu bili nezamislivo). Azija kroči debelo naprijed, nije ni po američkom kontinentu loše… Europa, kako gdje, ali osim Grčke – nigdje se ne nazaduje kao u Hrvatskoj.
Evo još jedan zanimljivi grafikon (također zahvaljujući stranicama Svjetske banke). Uzeli smo Hrvatsku, dvije Europske države na neki način slične nama – Estoniju i Češku, te dvije države s dva druga kontinenta: Čile, zemlju gdje ima puno naših iseljenika i jednu o kojoj smo u školi učili da je među najsiromašnijima na svijetu – Etiopiju.
Svi su u plusu, sve se razvija – osim nas. Pa jedna Etiopija se razvojno preobrazila dok mi razmišljamo što i kako! Naravno da je tamo još uvijek neopisivo siromašnije nego u nas – ali oni provode reforme i razvijaju se. Rade. Mijenjaju se. Ne sjede i ne razmišljaju što će i kako. Nedavno su (naravno s drugima) pokrenuli i svemirski program. Etiopija ga ima. Mi nemamo.
Što smo toliko pogriješili da smo postali jedna od najgorih zemalja u svijetu što se tiče razvoja?
Što uopće radimo?
Približavaju se izbori. Teme: pozdrav „Za dom spremni“, ksenofobija oko izbjeglica kojima ne pada na pamet ostati u Hrvatskoj i svađa da li je 1,2% rasta neki pomak. Jest neki pomak prema onome što je bilo – ali i dalje mi zaostajemo za svijetom.
Zadužujemo se, razvojno zaostajemo, iseljavamo se. Prije 100 godina imali smo nešto preko 2 promila svjetskog stanovništva, danas 0,6 promila. Ne postotka. Promila. Gospodarski, pretekle su nas države istočne Europe kojima smo se smijali, a za 25 godina preteći će nas i afričke države s kojima smo se sprdali u vicevima. I što mislite, da li ćemo se i dalje smijati drugima i njihovom razvoju i sprdati se sa zemljama koje su u stanju u pet godina proizvesti 50% više?
Vjerojatno hoćemo. Jer ne želimo priznati realnost.
Zato je Hrvatska Titanik. Samozaljubljeni brod koji misli da zna sve i može sve i nestaje polagano pod vodom. Pun superpametnih ljudi koji svi znaju što i kako treba – ali uglavnom traže da se ništa ne mijenja. Da se stvari vrate kakve su bile. Od poljoprivrede do industrije. I sve to u Svijetu koji nimalo ne liči na onaj od prije 20 godina. Gospodarski – od 200 država u svijetu sporije od nas ide Grčka i još par koje su u ratu. I to su podaci koje vam neće reći ni SDP ni HDZ. Pustiti će vas da se svađate oko starih ratova i događaja koji su apsolutno nebitni.
Što mislite, kako bi prošao onaj koji bi u Saboru zatražio da hitno, u roku od par mjeseci donesemo regulativu za samovozeće automobile (dakle automobili bez vozača), kako bi omogućili da oni u svijetu koji se bave ovom tehnologijom razvijaju istu u Hrvatskoj, a ne u one dvije-tri savezne države SAD koje su to donijele? Vjerojatno bi ga ismijali i u Saboru i u novinama, a onda i građani u komentarima. Jer to se tako „ne radi“, to „ne vrijedi“, to „nema šanse da vozi bolje od mene“, našlo bi se još tisuće razloga i priglupih izjava. Ali zato u Sjedinjenim državama – upravo oni koji su to uredili i omogućili vožnju takvih vozila, imaju tisuće novih radnih mjesta. I firme koje plaćaju porez. I surađuju sa sveučilištima. Nama ne treba. Mi ćemo biti sretni ako sezonskom hotelu dodamo novu zvjezdicu.
Vaš autor se zaista ne može sjetiti drugog naroda koji je dobio državu, i onda dopustio da ta zaostaje i propada više nego kada je njome vladao tuđin. A to je naša, hrvatska sramota. A možda je i u pravu ona poslovica da svaki narod ima vlast koju zaslužuje. I da svi lagano klizimo s Titanika koji tone. Upravo zato što smo tako odabrali i tako htjeli.
Barem orkestar svira, a ostalo je i još nešto za potrošit, dok kamate na državne kredite ne budu počele rasti. A onda kada počnu rasti – shvatit ćete kako su pametni bili ovi što su pokupili ženu i djecu i noćnim autobusom otišli za Njemačku.