Foto: AFP
Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje, potrebno je vratiti se nekoliko desetljeća unatrag. Listajući knjigu velikoga i neponovljivog Hansa Künga "Sporna istina: sjećanja" (Ex libris, Rijeka, 2009) pročitat ćemo da je Küngov fakultetski "jaran", Joseph Ratzinger, one davne 1969. godine zbog straha od odgovornosti pred narastajućim studentskim prosvjedima donio odluku da na zaprepaštenje svih svojih kolega profesora i ondašnje teološke javnosti napusti službu dekana, člana Velikoga i Malog senata i člana Statutne komisije jednoga od najprestižnijih njemačkih (ali svjetskih) katoličkih bogoslovnih fakulteta, onoga u Tübingenu, i da ode u svoju klerikalnu i nedemokratski usmjerenu "idilu", u Regensburg, u bavarsku "pripizidnu", na tamošnje Sveučilište koje je, da ne bude zabune to postalo tek 1967. godine, i to iz obične Teološke visoke škole. U ovoj prigodi potrebno je također reći da je u Regensburgu njegov brat vodio katedralni zbor, a tu je živjela i njegova sestra Marija pa je to bilo idealno mjesto u kojemu mirno i bez ikakvih uzrujavanja "dvojica braće i sestra mogu živjeti zajedno". (Küng, 2009:175) Međutim, prijelaz sa 500 godina staroga na tek utemeljeno sveučilište neki su u SAD-u, ističe Küng, uspoređivali s prijelazom s Harvarda na Idaho State University.
Praveći, dakle, usporedbu s onim vremenom, opetovano se i s nevjericom postavlja pitanje, je li se sada papa Benedikt XVI., kao nekoć veliki teolog Joseph Ratzinger, kukavički ponio pred izazovima vremena? Naime, onda je - kada je trebalo odgovoriti izazovima studentskih prosvjeda i nepredvidljivih društvenih i političkih procesa - napustio službu dekana i pobjegao u bavarsku "intelektualnu hladovinu", a sada će - kada treba odgovoriti izazovima modernoga i bezbožnog doba - pobjeći u hladovinu vatikanskih intelektualnih i molitvenih odaja? Odgovor na ta pitanja, nažalost, samo je jedan: DA.
Stoga mi se u mnoštvu različitih fantastičnih tvrdnja koje ovih dana slušamo najapsurdnijom čini ona koja polazi sa stajališta da Papa napušta svoju službu jer nije bio više u stanju kontrolirati vatikanske podzemne spletke i namještaljke. Smiješno do besvijesti! Zaboravlja se, naime, da Ratzinger nije u Vatikanu "od jučer". On je tu duboko uronjen već dugih 30 godina, još od 1981. godine, kada je umjesto našega kardinala Franje Šepera došao na čelo Kongregacije za nauk vjere, sljednice one "blage" i "umilne" Svete inkvizicije koja je "heretike" - da bi ih uvjerila u sveprisutnu Božju ljubav i da bi njihovu grešnu dušu spasila od paklenih muka - proganjala, mučila, ubijala i nerijetko, uz velike narodne svečanosti, spaljivala na lomačama.
U modernome vremenu Ratzinger je zajedno sa "svojim" ljudima, s onima koje je postavljao na važne crkvene pozicije, sudjelovao u toliko poznatim vatikanskim spletkama uperenim protiv mnogih modernih koncilskih strujanja u Crkvi, a posebice protiv promicatelja Teologije oslobođenja. Kao pročelnik gore spomenute svetoinkvizicijske institucije morao je jako dobro znati, a zacijelo je i znao sve marifetluke besposlenih vatikanskih popova. Znao je i šutio o mnogim zlodjelima katoličkih svećenika širom svijeta, posebno onih zbog kojih su patili najmlađi i mladi, ali i žene koje su rađale njihovu djecu koja nisu smjela znati tko im je tata. No, vjerojatno je mislio da će birokrate moći vječno kontrolirati. Ali, to mu se pouzdanje obilo o glavu! Šteta što mu nitko nije imao reći onu staru našu ramsku izreku: "Pusti pivca na prag, on će i na pantru!". Umjesto njihova isključivanja iz svećeničke službe, samo ih se premještalo na druge župe. Kao, popravit će se. Istina, popravljali su se, ali samo u svome zločinjenju.
U analizi Benediktova djelovanja mnogi danas zaključuju da je on, umjesto da je krenuo i ustrajao u promjenama, sve zataškavao, i to sve dotle dok gore spomenuta zlodjela nisu dospjela u javnost. A sve to je činio da bi se od progona sačuvalo mnoge velev(l)ažne, muškim međunožjem obogaćene "dobročinitelje" Svete Majke Crkve.
Međutim, obični mali kršćanin postavlja pitanje: tko će nakon svega toga moći iskupiti toliku nedužnu individualnu patnju, tolike cjeloživotne traume mnogih nedužnih, mladih osoba? Tko to s tolikim teretom zla na duši može lijegati i ustajati?
Na kraju bih ipak upitao, nije li Papa, ugledajući se na vjernika židova, Isusa Nazarećanina, koji je – kakve li istinske muške drskosti – zbog oskvrnuća židovskoga hramskog prostora - prevrtao trgovcima stolove, trebao također udariti šakom o stol i tim vatikanskim i inim bjelosvjetskim katoličkim beskrupuloznim zombijima reći: "Dosta mi vas je! Marš van! Tijelo čovjekovo hram je Božji. Crkva naroda kršćanskoga treba postati kuća molitve i pokore, proročka kuća".
Ne, teolog Joseph Ratzinger to nije učinio. Nije to učinio ni papa Benedikt XVI. Zapravo, on to, budimo iskreni, i nije mogao učiniti. Možda upravo stoga jer je bio već odavna upao u mrežu koju je sam stvarao?
Kakvog li kukavičluka!
Prof. dr. sc. Ivan Markešić doktor je znanosti, leksikograf, sveučilišni profesor i sociolog religije. U Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" voditelj je znanstvenoga projekta "Religijski, nacionalni i politički identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini". Predaje na Hrvatskim studijima, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove i Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.