ŽELJKO KERUM popeo se do krajnjih granica vlastite nesposobnosti i strmoglavio u ponor iz kojeg očito nema povratka.
Ovih dana sve izlazi na vidjelo. Poslovno carstvo mu se raspada, grad mu je u bankrotu, odavno se ne pojavljuje u Hrvatskom Saboru, a u posljednje vrijeme ne obavlja ni gradonačelničke dužnosti, već ih prepušta svom zamjeniku, pa čak i u pregovorima s Vladom.
Ali nema tu prostora za iščuđavanje. Sa Željkom Kerumom drugačije nije ni moglo završiti.
Nije on u svemu tome jedini. Samo je njegov raspad spektakularniji od ostalih.
Cirkuska verzija
Od ostalih tajkuna čija carstva klecaju na staklenim nogama, od ostalih gradonačelnika čiji gradovi su u bankrotu zajedno s njihovim političkim karijerama, od ostalih saborskih zastupnika koji nisu stalno sjedili u Saboru pa su danas svejedno premijeri...
Kerum nije ništa drugo nego njihova cirkuska verzija. Od njega se očekuje da tresne na dupe i da publika umre od smijeha.
U tome nije iznevjerio očekivanja.
Naslađivanje na propasti
Baš poput mnogih drugih tajkuna, i Kerum je svoj prvi milijun zaradio na originalan način. I poput mnogih tajkuna, širio je svoje carstvo mahnitim "bicikliranjem", širenjem i zaduživanjem, megalomanskim akvizicijama. I poput većih uzora, nije plaćao dobavljače ili im je plaćao u bonovima za Kerum. I poput mnogih, i njegovo klimavo carstvo se raspada se poput kule od karata. Onih za poker, vjerojatno.
Razlika je samo u tome što se na Kerumovoj propasti narod mnogo više naslađuje.
Ni politička karijera Željka Keruma nije mogla drugačije skončati. Narodu je prodao bajku o "splitskom Bandiću", ali realno, od čovjeka koji danonoćno visi po birtijama i kockarnicama nitko normalan nije mogao očekivati da će sjediti u gradskoj upravi i danonoćno raditi na projektima i razvoju.
Ako je već radio, onda je radio na propasti: općoj i svojoj vlastitoj.
Iz ove perspektive jasno je zašto je prvog gradonačelničkog jutra s pajdašem Joškom Svagušom špijunirao gradske službenike da vidi kad dolaze na posao.
Samo da bi otkrio kako da i on ne dođe na posao.
Tko je gradonačelnik Splita?
I uspio je. Novinari ga na službenom zadatku nisu vidjeli od srpnja. Njegov zamjenik Jure Šundov preuzeo je ulogu gradonačelnika, primajući čak i potpredsjednika Vlade na pregovore oko Spaladium Arene.
A Kerum? Njega su fotoreporteri uhvatili kako jednog jutra u potkošulji ulazi u službeni auto i juri u nepoznatom pravcu.
Kao da bježi s mjesta zločina. Kao da je upravo abdicirao.
Bijeg od lavine
Ruku na srce, njega od početka ništa od toga nije istinski zanimalo. Biznis je vodila sestra, a njemu je bilo bitno samo da ima za luksuzne jahte, za majbahe, za kockanje i preseravanje. Gradonačelnikom je postao prvenstveno kako bi pomogao svom biznisu. A u Sabor se uvalio samo kako bi pobjegao od lavine koju je izazvao u Splitu.
Baš kao što je prošle zime pobjegao od snježne lavine.
Za ogroman dio javnosti, Kerum je oduvijek bio ridikul i barem je u tome ostao dosljedan.
Nema prostora za ruganje
Pored svih incidenata, privatnih i poslovnih skandala, kockanja i pijančevanja, iracionalnih ispada, sramotnih odluka i postojanog sramoćenja sebe i dužnosti na koju je izabran, Kerum si jednostavno nije ostavio prostora ni za što drugo.
Ni za žaljenje ni za ruganje. Samo za konstatiranje onoga što se moralo dogoditi.
Poduzetnik koji je izlagao Maybacha pred nosom svojih prodavačica koje namjerno nije želio platiti više od prosjeka na tržištu rada, ne zaslužuje sućut zbog teške situacije u kojoj se našao. Gradonačelnik koji je izdao lakovjerne birače i iza sebe nije ostavio ništa osim propasti, ne zaslužuje da im se više ikad pojavi pred očima.
A sudeći po višetjednom skrivanju, Kerum je očito shvatio poruku.