U JAVNOSTI možemo često čuti vrlo oprečne tvrdnje o ekonomiji, pri čemu su neke od njih poprilično neobične. Tako će, dok mnogi negoduju zbog sve težeg života i proklinju kapitalizam, neki tvrditi da kod nas uopće nema kapitalizma. To je poprilično čudna tvrdnja, znamo li da se kapitalizam definira kao ekonomski sistem u kojem su sredstva za proizvodnju (poduzeća, tvornice, trgovački lanci, hoteli itd.) dominantno u privatnom vlasništvu i u kojem se ekonomska aktivnost odvija radi profita tih privatnih vlasnika. Po ovoj je definiciji posve jasno da živimo u kapitalizmu. Ako imamo kapitaliste (a imamo – to je ona simpatična ekipa koja se okuplja u grupaciji zvanoj Hrvatska udruga poslodavaca, a u kojoj se, među ostalim, okupljaju i poznati pregaoci poput Todorića, koji su sve što imaju stekli isključivo vlastitim marljivim radom), onda imamo i kapitalizam. To što taj (realno postojeći) kapitalizam ne odgovara u potpunosti idealiziranim slikama iz nekih ekonomskih priručnika i maštarijama usijanih glava o "pravom" kapitalizmu je drugi par cipela.
Bit će vam bolje kad vam bude gore
Restauracija kapitalizma u zadnjih četvrt stoljeća se u Hrvatskoj preočito pokazala kao potpuna katastrofa. Zemlja je deindustrijalizirana, poljoprivreda je (koja bi mogla prehranjivati bar pet zemalja veličine naše) upropaštena i ne pokrivamo ni svoje potrebe, realni BDP nam je niži nego prije 30-ak godina, imamo realnu brojku od pola milijuna nezaposlenih (i to ne računajući sve one u prijevremenim penzijama i sl.), a "strategija" čekanja (!) stranih investicija kao "modela" za razvoj ne ulijeva baš povjerenje. Pa ipak, unatoč svemu tome, tržišni talibani (od Jutarnjeg lista nadalje) misle da je rješenje u tome da se u Hrvatskoj sve do kraja privatizira, da se ukine javno školstvo i zdravstvo pa da pravo na obrazovanje i zdravlje imaju samo bogati, da se ukine minimalac, da se radikalno smanje radnička prava (uključujući npr. i pravo na plaćeno bolovanje, plaćenu pauzu, plaćeni porodiljski, godišnji odmor i sl.), da se općenito radi više i teže (u gorim uvjetima), a zarađuje manje itd.
Kako će točno običan čovjek bolje živjeti ako bude djetetu morao plaćati i osnovnu školu, ako se bude morao zaduživati kad se razboli od ozbiljnije bolesti i ako bude radio za još manju plaću – to je, doduše, teško shvatljivo. Kad je već običan čovjek morao biti opljačkan da bi nastalo 280 novopečenih multimilijunaša, ta šta će mu sad još neka tričava plaća, radnička prava ili (za krajnjeg korisnika) besplatno i dostupno zdravstvo (koje je sve manje takvo)? Kad smo ga već ponizili, zgazimo ga i do kraja i uvjerimo ga da će mu biti to bolje što mu bude gore. Jasno, istim tim tržišnim talibanima ne pada na pamet problematizirati porijeklo imovine rečenih multimilijunaša, nego se tu, na stranu pitanja retorike i stila, zapravo slažu s Ljubom Ćesićem Rojsom – "ko je jamio, jamio".
Neoliberalizam u teoriji i praksi
Iako pojam neoliberalizam susrećemo posvuda i iako je o njegovim različitim aspektima u svijetu napisano na desetine tisuća knjiga i znanstvenih radova, nerijetko se nađe i pokoji nadriučeni pametnjaković koji će ustvrditi da kod nas (a valjda ni drugdje) nikakvog neoliberalizma nema jer, gle, pa imamo još javno obrazovanje, nismo baš sve još privatizirali, postoje (čudna li čuda) porezi itd. Tu je riječ o potpunom nerazumijevanju onoga što se podrazumijeva pod pojmom neoliberalizam. Pojednostavljeno rečeno, radi se o ekonomsko-političkom modelu koji u svijetu prevladava od 1970-ih i 1980-ih (a nakon razdoblja tzv. "kejnzijanskog kompromisa" nakon Drugog svjetskog rata), a koji zastupa ideje liberalizacije, privatizacije i deregulacije, tj. što veće uloge tržišta i privatnog sektora u ekonomiji. Njegova su obilježja, među ostalim, napad na radništvo i sindikate (npr. kod nas sada pokušajem uvođenja novog Zakona o radu), privatizacija (npr. kod nas nedavna privatizacija Croatia osiguranja), što veća komodifikacija i marketizacija svih sfera društva i ekonomije (npr. uvođenje školarinâ na fakultete, uvođenje participacijâ u zdravstvu, outsourcing) itd.
Treba razlikovati neoliberalizam kao apstraktnu doktrinu i realno postojeći neoliberalizam kakav se provodi u stvarnosti, a koji se prilagođava lokalnim okolnostima. Provođenje neoliberalnih mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o njezinim karakteristikama, tradiciji, povijesti, institucijama i sl., kao i o tome koliki je otpor odozdo prema njihovu uvođenju (naime, ljudima se obično ne sviđa kada im kažete da odjednom ono što je bilo besplatno moraju početi plaćati zato da bi neki privatnik na tome mogao zarađivati). To što, primjerice, u Hrvatskoj (ili Francuskoj ili Švedskoj itd.) još uvijek postoji sustav (za krajnjeg korisnika) besplatnog javnog zdravstvenog osiguranja (što je u suprotnosti s neoliberalnom ideologijom prema kojoj bi zdravstvo, kao i praktički sve drugo, trebalo biti privatizirano i dostupno ovisno o financijskoj moći pojedinca) ne znači da politika naše vlasti, francuske i švedske vlasti ili EU nije neoliberalna. To samo znači da ta neoliberalna politika (još) nije uspjela, zbog otpora (sindikatâ, radnikâ, lijevih stranaka i pokreta, javnosti općenito itd.), razmontirati postignuća socijalne države, kao što je javno zdravstvo, koja su nastala prije neoliberalne ere.
Reći da neka vlada ili određene institucije poput MMF-a ili WTO-a provode i zagovaraju neoliberalnu politiku ne znači reći da je u dotičnoj zemlji već sve privatizirano i da je tržište već u potpunosti pobijedilo. To samo znači da se u okviru neke vlasti, nadnacionalnih institucija (kao što je EU) i sl. polako, koliko to realne okolnosti i umješnost političkih struktura dopuštaju, gura takva politika. Neoliberalna politika znači polagano kretanje prema politici liberalizacije, deregulacije i privatizacije – to ne znači da je sve to već do kraja provedeno. Možemo dati paralelu iz državâ gdje se provodi drugačija politika. Npr. u Venecueli vlasti nesumnjivo provode socijalističku politiku, što znači da pokušavaju (manje ili više uspješno) Venecuelu polako gurati prema socijalizmu. No unatoč tome u Venecueli još postoji krupni kapital, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju itd. i Venecuela je još uvijek kapitalistička država.
Ideologija i realni svijet
Kada se, dakle, kaže da je ekonomska politika naše vlasti neoliberalna, to znači da se kod nas pokušava (manje ili više uspješno) provoditi politika postupne liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Naravno, kako ne živimo u crno-bijelom svijetu, tu uvijek ima i obrnutih tendencija i nedosljednostî iz različitih razloga – npr. politikanstva (jer nijedna vlast ne želi izgubiti sljedeće izbore, što je realna opcija ako se neoliberalne mjere provode prenaglo i prežestoko), klijentelizam (pogodovanje svojoj glasačkoj bazi i podobnim kapitalistima iako je to suprotno nominalnoj ideologiji), oportunizam pojedinaca (npr. Sanader) i sl.
Osim toga, treba uvijek imati na umu da se neoliberalna politika ne vodi iz nekakvih filozofsko-ideoloških razloga. Takva se politika vodi prije svega da bi se pogodovalo (krupnom) kapitalu. Dakle, razlozi za tu ideološku priču su uvijek vrlo praktični i prozaični. Ako kapitalu odgovara priča o tržištu i liberalizaciji, onda će se npr. gurati novi zakon o radu, po kojem će radnici imati puno manja prava. No ako kapitalu (ili dijelu kapitala) u određenom trenutku, kao nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2007-8, više npr. koristi bail-out, teorija će se tu vrlo brzo zanemariti.
Također, treba biti svjestan i toga da ni kapitalistička klasa nije nipošto monolitna i da se ne može uvijek govoriti samo općenito o kapitalu. U perifernim i zavisnim kapitalističkim ekonomijama kakva je Hrvatska, politika služi ponajprije kao servis stranog krupnog kapitala (što se osigurava, među ostalim, preko različitih institucija – od EU, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a pa do rejting-agencijâ), tek onda tu dolaze interesi domaćeg krupnog kapitala, a još kasnije sitno poduzetništvo.
Imamo li sve to na umu, lako je vidjeti da neoliberalizam nije nikakav izmišljen pojam, nego vrlo realna pojava, bez koje je nemoguće objasniti ekonomsku politiku u zadnjih 40-ka godina, sviđalo se to nekom ili ne.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala