Foto: Hina
NAJAVLJENA američka "turneja" premijera Zorana Milanovića i njegove svite izazvala je podsmjeh mnogih jer, realno gledajući, mala Hrvatska nema što ponuditi najvećim svjetskim IT kompanijama. Ono što smo mogli, već smo im dali kroz "odljev mozgova" - najbolje stručnjake koji su napustili Hrvatsku i rade za njih. Istovremeno, očekivanje nekih inozemnih mega investicija u Hrvatsku na području IT sektora, sve je samo ne realno.
Neke od vodećih hrvatskih IT stručnjaka pitali smo smatraju li da će premijerov susret sa čelnim ljudima kompanija Cisco, IBM, Microsoft, Oracle i Hewlett-Packard imati ikakvog efekta; što bi se uopće moglo promijeniti na hrvatskom IT tržištu uzme li se u obzir da je Hrvatska za vodeće svjetske kompanije na tom području premala zemlja; može li Hrvatska uopće, i u kakvim bi to bilo okolnostima, ostvariti neke značajnije investicije u tom sektoru te kako komentiraju najavu da će se američkim tvrtkama ponuditi objekti i zemljišta u Lici za farmu megaservera?
Lucijan Carić, osnivač tvrtke Qubis i jedan od vodećih računalnih stručnjak za zaštitu i sigurnost računalnih sustava, za Index je kazao kako bi, kad bi neka od veliki kompanija i otvorila data centar u Hrvatskoj, dobrobiti za hrvatsku ekonomiju i hrvatsku informatiku bile bi minimalne.
"Mogu reciklirati svoj stari komentar: Otok Billa Gatesa - zauvijek... Cijela priča u vezi posjete našeg predsjednika vlade Zorana Milanovića američkim tehnološkim divovima zapravo je tragikomična. Sama vijest je loše iskomunicirana, pa uopće nije jasno zašto on putuje u Ameriku i koja je svrha posjete baš spomenutih poduzeća.
Isto tako ne vidim razlog zašto bi neka od tih firmi otvarala "najavljeni" data centar u Hrvatskoj, a i ako bi se to desilo dobrobiti za hrvatsku ekonomiju i hrvatsku informatiku bile bi minimalne, jer takvi centri imaju vrlo malo zaposlenih, a Hrvatska ne proizvodi njihove ključne komponente, što znači da bi praktično cijela infrastruktura centra bila iz uvoza. Ako govorimo o iznimno velikim data centrima, upitno je da li imamo komunikacijsku, a pogotovo energetsku infrastrukturu za njihovo smještanje (Hrvatska ne proizvodi dovoljno električne energije za svoje potrebe, pa razliku mora uvoziti).
Mi često mislimo kako se moramo predstavljati vodećim svjetskim kompanijama, a u stvarnosti te kompanije znaju gotovo sve o nama i da smatraju shodnim u Hrvatskoj otvoriti svoje razvojne ili infrastrukturne centre - to bi već davno učinile. Također ne vidim kakvi bi to mogli biti zajednički projekti Hrvatske države i vodećih američkih informatičkih poduzeća, osim onih u kojima Hrvatska kupuje njihove proizvode i usluge (što ionako već radimo). Isto tako, malo su vjerojatne njihove investicije u državnu informatičku infrastrukturu ili nekakve zajedničke projekte, kao što nisu vjerojatne njihove skore velike investicije u bilo što u Hrvatskoj.
Velike informatičke tvrtke traže tržišne, ljudske, infrastrukturne, financijske i poslovne potencijale kakve mi nemamo. One vrlo dobro znaju koliko je u Hrvatskoj teško poslovati i gdje smo na ljestvicama konkurentnosti. Velika većina vodećih informatičkih firmi u Hrvatskoj ne bi mogla biti niti osnovana, jer bi im Sud odbio upisati tvrtku ("ime"), budući da nisu zadovoljavale propise tadašnjeg hrvatskog poslovno-pravnog jezičnog ćudoređa.
Zbog pravne nesigurnosti u Hrvatskoj, ali i nepostojanja odgovarajuće financijske i poslovne infrastrukture teško je vjerovati da bi se kod nas mogao odigrati iole ozbiljniji tehnološki IPO, dakle javna ponuda dionica tehnološke tvrtke. Zbog nakaradnih propisa, a pogotovo zatrovanog sustava javne nabave imamo apsurdnu situaciju da država informatičke proizvode i usluge (de facto) uvozi, dok ih domaće informatičke tvrtke sve više izvoze i pametno se orijentiranju na perspektivna inozemna, a ne na neperspektivno domaće tržište u kojem država kontrolira veliku većinu novčanih tokova.
U tom smislu, "državno" hvalisanje hrvatskim informatičkim sektorom smatram u najmanju ruku neukusnim, jer je on većinom uspio usprkos "pomoći" države.
Tko računa na izdašni budući doprinos hrvatskih informatičkih poduzeća ogoljenoj javnoj blagajni, mogao bi se iznenaditi. Uspješne domaće firme registriraju svoje podružnica, a uskoro i središnjice, u inozemstvu pa će vremenom Hrvatska postati neka vrsta informatičkog sweat-shopa, dok će profiti biti ostvarivani pod zastavama država sa povoljnijom poreznom politikom. Odljev informatičara u inozemstvo je nezaustavljiv, pa naši ljudi podižu BDP zemljama od Japana i Novog Zelanda do Amerike i Kanade. Poznato je da su plaće informatičara u Europi nekonkurentne plaćama u Americi, što izaziva stalan odljev najboljih kadrova i iz razvijenih europskih zemalja. U isto vrijeme, naš obrazovni sustav mudro proizvodi nove pravnike i ekonomiste, koji će obijati pragove burze rada, umjesto da proizvodi informatičare kojih nedostaje i u Hrvatskoj, i u Europi i u svijetu, a nedostajat će ih i u budućnosti", navodi Carić.
Blerim Sela: Moramo promijeniti vlastiti odnos prema ICT-u kao industriji kakao bi stvari krenule na bolje
"Vjerujem da od samog susreta ne treba očekivati ništa posebno, ali prilika je to možda, kada bi se znala iskoristiti, postaviti se svim tim čelnicima kompanija kao ravnopravniji sugovornik tj. kao Kupac i pozvati ih da nas ne vide samo kao `statističku pogrešku u njihovim financijskim izvještajima` nego i potencijal za razvoj ICT rješenja na njihovim tehnologijama i proizvodima koja bi pak mogla biti od koristi i izvan granica Hrvatske", rekao je za Index Blerim Sela, predsjednik Uprave jedne od vodećih hrvatskih IT kompanija, Perpetuum Mobile.
Upitan što bi se uopće moglo promijeniti na hrvatskom IT tržištu uzme li se u obzir da je Hrvatska za vodeće svjetske kompanije na tom području premala zemlja, kaže: "Zapravo smo mi možda i sami krivi za takvu percepciju naše "veličine" jer ne znam po čemu smo zapravo tako mali? Ako ćemo po kupovnoj moći tj. ICT budžetu koji trošimo na proizvode i usluge svjetskih ICT kompanija da, možda nismo najveći, ali ja osobno smatram da i taj budžet trošimo neracionalno i isti nije usmjeren na daljnji razvoj ICT industrije koji bi onda dalje generirao nove i veće potrebe nego se uglavnom troši na neoptimiziran način (predimenzionirani hardver i neiskorišteni softver/aplikacije) što donekle veći proizvođači itekako dobro znaju, ali nije njihov kratkoročni interes da nama optimiziraju ICT potrošnju - izgleda da smo u današnje vrijeme krize svi pogubili iz vida dugoročne ciljeve".
Može li Hrvatska uopće, i u kakvim bi to bilo okolnostima, ostvariti neke značajnije investicije u tom sektoru? "Tvrdim da može, ali ne sa ovakvim pristupom i stavom. Moramo promijeniti vlastiti odnos prema ICT-u kao industriji kakao bi stvari krenule na bolje, tj. uvidjeti potencijal koji imamo zbog geostrateške pozicije i (re)pozicionirati se kao značajan faktor u regiji, a to se neće dogoditi samo htijenjem nego i napornim radom. Na žalost još uvijem puno premalo, ako uopće, uspijemo multiplicirati i višestruko koristiti plaćena ICT rješenja koja su u vlasništvu države i ostalih javnih poduzeća za ostale korisnike unutar tog istog sustava, a kamoli to znanje i rješenja ponuditi u regiji i time pomoći privatnom ICT sektoru u izvozu", navodi Sela.
Upitan o najavi da će se američkim tvrtkama ponuditi objekti i zemljišta u Lici za farmu megaservera, kaže: "O toj ideji ne znam ništa konkretno pa je teško komentirati, ali rekao bih da je sve resurse koji u državi stoje neiskorišteni (a ima ih poprilično) bolje dati u uporabu koja će donijeti novu vrijednost, investiciju, zapošljavanje - to nisu nužno samo zemljište i infrastruktura nego i podaci koji su u vlasništvu države ili javnih poduzeća koji se mogu također komercijalizirati, a što u svijetu već postaje normalan trend. I naravno zašto uopće razlikovati kome se daje na korištenje tj. jesu li to Amerikanci, ili možda još i bolje takve neiskorištene resurse prvo ponuditi domaćim korisnicima koji mogu stvoriti dodatnu vrijednost?".
"Geografski i geotektonski Lika je najbolja lokacija u Hrvatskoj za data centar"
I dok neki najavu data centra u Lici smatraju nerealnom, na Facebooku se moglo vidjeti i drugačije mišljenje: "Zadnjih desetak godina koliko se bavim procjenom rizika u IT-u, Lika mi je više puta bila u žiži interesa. Geografski i geotektonski se radi o najboljoj lokaciji u Hrvatskoj za data centar, postojeći podzemni hangari i aerodrom se mogu super iskoristiti, a dijelom i stara komunikacijska infrastruktura JNA. Blizina A1 i pripadajuće optike također idu u prilog ovom projektu koji nikako ne treba odbaciti samo zato što ga pokreće Milanović.
S druge strane, posjet USA je obična glupost. Bolje bi bilo da su za te pare razradili dokumentaciju za financiranje projekta iz sredstava EU za razvoj nerazvijenih pokrajina što Lika zasigurno je. Dodajmo još i mogućnost zelene gradnje, toplinskih pumpi i najmanje potrebe za hlađenjem jer je prosječna godišnja temperatura u Lici prilično niska. Jedino čega se bojim da se Milanović ne vrati sa `strateškim partnerstvom` iza kojega se krije kupnja hrpe opreme uz izbjegavanje javne nabave".