ZORAN Milanović imao je jutros razloga za zadovoljstvo.
Najprije se mogao diviti svojim fotografijama s nedjeljnog trčanja u Maksimiru, objavljenima u Jutarnjem listu, i zaključiti da su baš dobro ispale. Puno bolje od nedavnih fotki s bicikliranja na Sljemenu. Čak mu je i dres engleske nogometne reprezentacije priskrbio naramak bodova na rang-ljestvici "cool" modnih detalja.
A potom se mogao mirne duše posvetiti rezultatima istraživanja javnog mnijenja koju je HTV večer prije promovirao u najvažniju vijest dana. U toj anketi SDP je ispao popularniji od poluraspadnutog HDZ-a, Vlada popularnija od nepostojeće oporbe, a sam premijer popularniji čak i od pregaženog Željka Rohatinskog.
Prigodno spuštena letvica
U ovom konkretnom slučaju letvica je dovoljno spuštena da bi je premijer s lakoćom preskočio. Sve tamo do nategnutih 8,2 posto.
I tako se Milanović u neravnopravnoj utrci s galaktički popularnim Ivom Josipovićem probio čak do drugog mjesta, prestigavši pritom kralja demagogije i sultana populizma, Dragutina Lesara. Koji nije imao tu sreću da ga fotoreporteri uhvate u džogiranju ili bicikliranju. A nije imao ni prilike poljubiti papin prsten i naciji poručiti da "Vatikan nosimo u srcu".
Kao što je papa "fokusiran", Milanović je popularan. Stvari polako sjedaju na svoje mjesto.
Ili možda ipak ne?
Sam u šumi
Prvo, lako je biti najbolji među najgorima. Ili među onima kojih nema. Recimo, kad Milanović juri sam po maksimirskoj šumi, sigurno će prvi doći na cilj. Ili kad sam biciklira, sigurno će postaviti rekordno vrijeme.
Drugo, lakše je steći popularnost ako se kontroliraju mediji. Ako se kontrolira poruka, udara spin, nameću vlastite teme.
Treće, a najlakše je biti uspješniji od rasturenog HDZ-a i omiljeniji od omraženog Tomislava Karamarka. Ili popularniji od Rohatinskog koji je odavno nestao sa scene. Ili jači od Dragutina Lesara koji je dosegnuo svoje limite.
Ako zagusti, uvijek se može za sve okriviti Čačića. Ili popljuvati resorniog ministra. Ili povući Karamarka za uši.
Ali dobro, ne treba cjepidlačiti.
Ugled i prestiž
Kako god se za nju izborili, popularnost nije samo nešto što političare i stranke čini sretnima u sumornim kišnim jutrima. To je ono od čega žive u višestranačkoj demokraciji. To im daje snagu i sigurnost, bolju poziciju na izborima, snažniju pregovaračku poziciju, ugled i prestiž.
No, ako je tome doista tako, zašto onda Milanović i SDP popušta pred ucjenom Mirele Holy, koja je zaprijetila kandidaturom za gradonačelnika samo kako bi joj stranka dala mjesto u tri saborska odbora (sic!)? I čemu panika u SDP-u kad HNS zaprijeti kandidaturom Vesne Pusić, ako se ne potpiše zajednička koalicija u Zagrebu?
I napokon, ako je SDP toliko snažna i popularna stranka, zašto onda strepi od don Ivana Grubišića (76), moleći ga za podršku na lokalnim izborima u Splitu?
Očito se od te popularnosti baš i ne može mirno živjeti.
Popularnost kao uvreda
S druge strane, nije li nepristojno hvaliti se popularnošću u zemlji koju su političari sustavno uništavali, na svim razinama i u svim kombinacijama?
Recimo, uoči prošlih izbora Dražen Budiša izjavio je kako će uspješna Vlada biti samo ona koja će biti nepopularna, jer to znači da će donositi dobre odluke i kvalitetne mjere nauštrb svog rejtinga.
Ali opet, da Budiša nešto zna o politici ne bi to javno govorio.
Popularni i promašeni
Jer, kao što vidimo, Hrvatska Vlada na čelu sa SDP-om uspijeva biti popularna i bez provođenja kvalitetnih mjera. Odnosno, uz provođenje nepopularnih, ali promašenih mjera. Građani, na svu sreću, znaju da uvijek postoji netko još gori od nje.
Ili ne postoji nitko.
I stoga, u zemlji u kojoj se Ivo Josipović proglašava najpopularnijim političarom, popularnost bi se trebala proglasiti uvredom. Ako već ne to, onda barem da se političarima zabrani da se time hvale. Ili ako ni to ne prođe, da se barem uvede nova kategorija: najmanje omraženi političar.
To bi pružalo najrealniju sliku raspoloženja hrvatske javnosti.