Foto: Hina, Kelčec
JEBEŠ Pikketya, niti ga je ovdje 99% žitelja čitalo, niti ga je 1% razumjelo.
Idemo na važniju temu: grb, registarske tablice.
Otkad znam za njega, a znam ga s faksa, Dejan Kršić se bavi dizajnom. Dapače, na satu profesora Makovića, kome sam bio demonstrator, Dejan je održao predavanje o grafičkom dizajnu onodobnih LP-omota, a vrijeme je New Wavea i imalo se što proučiti i predavati. Da iznenadim i Dejana i profesora Makovića - pamtim i danas detalj tog predavanja, spomen omotnice jedne kompilacije izdane u potporu tada otpuštanim rudarima: crna omotnica i diskretna žuta dostajale su dizajneru da nedvosmisleno sugerira o čemu se tu radi.
Bilo je jasno i svima nama kojima je Dejan o tome predavao - mislim da mu je to bio diplomski rad.
Dejan Kršić, znalac svoga posla
Bilo nam je jasno, jer je Kršiću sve bilo jasno. Bio je već tada prilježan, radišan mladi čovjek, koji je sasvim jasno i razgovijetno izlagao svoju temu, a takav je ostao i kasnije, sudeći po onome što od njegova rada imam prilike vidjeti i pratiti: i više nego solidan znalac svoga posla.
Kršić se sada, kao jedan od članova Ocjenjivačkoga suda, poduhvatio nemogućeg posla: izbora redizajna registarske tablice. Došlo je vrijeme, govorio je, da se odbaci font korišten još u Science Fiction Republic of Yu, da se rabi tipografija vlastita hrvatskomu jeziku, da se dizajnom izrazi nacionalni identitet, itd.: sve u svemu, da Hrvati dobiju registarske tablice koje će biti suvremene a hrvatske.
Suvremene, a hrvatske - nemoguće
Haha, kakav naivan čovjek! Taj Kršić. Suvremene a hrvatske, ponavljam. Pa to je nemoguće, iako je hrvatski design posljednjih desetljeće, dva možda ono najbolje što Hrvatska daje svijetu - ma ne možda, usudio bih se kazati, već i zbog postojanosti uspjeha naših dizajnera u svijetu, da ako smo u ičemu suvremenici ovoga svijeta, onda smo to po našem dizajnu.
Ali, avaj!, naš je mentalitet takav da je nemoguće, velim, biti suvremen, a biti Hrvat.
I tu se Dejan grdno prevario, kad je mislio da se išta može učiniti izabirući rad Nikole Đureka, Damira Bralića, Andrije Mudnića i Luke Reichera i suradnika Borisa Ljubičića.
Kako da dizajner uobliči ono što šatoraš osjeća?
Otkud bi oni znali kako registarska tablica treba izgledati?
Otkud bi oni mogli izraziti autentično hrvatstvo dizajnom?
Kako bi oni likovno mogli uobličiti ono što jedino u nas osjeća branitelj u Savskoj, uzoriti na Kaptolu i gastarbajterski zdrug Arvata Minkena?
Recimo, bi li ti ljudi mogli napraviti zastavu Japana?
Ne bi. Nisu Japanci, pa da samo stave crveni krug na bijelu podlogu. Nisu, pa ni ne znaju takvo što krasno i jasno naslikati.
"Čvrsta ruka i poštenje, sveta voda i krštenje"
A zašto onda misle da mogu napraviti hrvatsku registarsku tablicu, Iruda ti?
Zaista, nije šala, otkud bi Dejan Kršić ili narečena ekipa dizajnera mogli osjetiti ono o čemu pjeva Thompson?
Evo, da ih pitamo iskreno, sigurno bi kazali da oni to ne razumiju, da se ne nalaze u tome, da ne zapjevaju s Thompsonom, da ne puste suzu.
A baš to treba sada likovno dati na toj pločici dimenzija 520x110 mm za vozila, uključujući traktore i radne strojeve. To, i ništa drugo: čvrstu ruka i poštenje, svetu vodu i krštenje.
Da, ali to je nekako tradicionalno, nekako..... ma da, jest, ali zar nisam gore kazao: o tome i jest riječ, nemreš biti suvremen a bit Hrvat. Kak?
Propozicije sasvim nekorektne - gdje je tu šahovnica?
Ili će na registraciji biti vuci koji s izvora piju vodu, ili je to neka četnička podvala, kako bi to meko napisao domoljubni recenzent.
Uostalom, ni propozicije nisu bile korektne: tek spomen crnih slova na bijeloj podlozi i dva, tri uvjeta. A gdje su ostali zadani elementi? Šahovnica, obvezna slova FT na kraju pločice, pleter po njenim rubovima, križ usred slova U ukoliko oznaka grada, kao u slučaju PU, završava tim slovom etc.etc.
Sve je to tako nedorečeno, bezvoljno, neodlučno već u samom konkursu, i stoga nije čudo da je i opet završilo skandalom: Vlada reterira, struka piše priopćenja, dizajneri su ogorčeni, građani se ponovo polariziraju po demarkacionoj liniji domoljublja - o, kako samo ova tema radi na stvaranju savršene izborne radne temperature! - i sve u svemu mnogo buke ni za što, jer zašto bi Hrvatska imala suvremeno dizajniranu registarsku pločicu kad je ovo zemlja u vlasništvu ljudi koji zaplaču na spomen oca koji odavno dolazija nije i koji ama baš ni s jednim bandom s one moje uvodnospomenute rudarske kompilacije nikakve, ma ni najdalje veze nemaju, i što prije svi skupa shvatimo da su tu dvije Hrvatske na sceni, od kojih jedna drugu i ne priznaje kao Hrvatsku, svima će biti lakše: ako ništa drugo, neće se poduzimati beskorisnoga posla, dizajniranja registarskih tablica ili pokušaja organiziranja smislenoga života u ovoj vukojebini od zemlje, svejedno.
Oni znaju bolje, oni su Hrvati
I, još jedan post scriptum: ne poznajem osobu u ovoj zemlji koja je toliko ustrajno inzistirala na tim našim kockicama, točno kazano: kvadratima, koliko to ovih četvrt stoljeća čini Boris Ljubičić - ako on nije domoljub, ako on nema tu patriotsku svijest, ako taj čovjek ne voli svoju zemlju, onda ja ne znam tko je voli, ako baš moramo voditi i primitivne razgovore i vagati ljubav za domovinu.
No, zanimljivo, ni taj veliki dizajner, i ništa manje manji Hrvat, nije dovoljno velik Hrvat, a za dizajnera se ionako nitko ne interesira, pa da dizajnira registarsku tablicu ove zemlje, jer, eto, na njoj, rane ti Issove, nema grba! Jasno, to mu poručuje, njemu i inim autorima, minkenska škola, koju baš kao da i danas čine Racić, Becić, Kraljević... oni znaju bolje, jer, oni su Hrvati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala