Ilustracija: Index
REFERENDUM je za nama. Rezultati su poznati i, nažalost, nisu iznenađujući. U zadnje je vrijeme napisana hrpa tekstova o tome što se mijenja, a što ne te o smislu i besmislu referenduma.
Bez obzira na sam rezultat referenduma, progresivne su snage u društvu i prije nego što je on bio poznat zbog svega toga već pretrpjele velike gubitke. Rezultat ove konzervativne kontrarevolucije nije samo ispunjavanje njezinih reakcionarnih zahtjeva nego i slabljenje (potencijalnog) protivnika koji bi u budućnosti eventualno mogao artikulirati progresivne društvene ciljeve.
Kao prvo, referendum je, kao bitna trenutno postojeća institucija direktne demokracije (koja je u svojoj biti progresivna ideja i koju su, shodno tome, u nas u zadnjih nekoliko godine zastupale upravo progresivne društvene snage), ove godine uvelike diskreditiran.
Potpuno je jasno, kako su mnogi tumačili, da se o ljudskim/manjinskim pravima ne bi smjelo odlučivati pukom većinom glasova ‒ ni na referendumu ni inače ‒ nego bi osnovna civilizacijska dostignuća trebala biti od toga zaštićena (npr. pravo glasa za žene se ne bi smjelo moći ukinuti ni na referendumu ni glasanjem u saboru). No, Ustavni sud, koji bi se o takvim stvarima morao brinuti, ne egzistira u političkom vakuumu i daleko je od neovisnog i strogo stručnog tijela.
Također, jasno je da metode direktne demokracije u sustavu u kojem "demokracija" uvelike ovisi o novcu kojim raspolažete ne mogu biti stvarno u potpunosti demokratične. Ako se potpisi za referendum ne mogu prikupiti bez novca potrebnog za štandove, reklame, majice, putovanja, promocije, telefonske račune itd. i ako se bez njega dotična tema ne može na pravi način plasirati u javnost kao relevantna (a uglavnom ne može), jasno je da tu sve potencijalne referendumske inicijative nisu ni otprilike na istim startnim pozicijama.
U tome treba tražiti i velik dio odgovora na pitanje "a zašto ne referendum o nekom pravom problemu?", koliko god neupitna bila konzervativnost velikog dijela stanovništva (uvelike smišljeno proizvođena u zadnja dva desetljeća ‒ od vjeronauka u školama nadalje). Za pravu demokraciju, direktnu ili ne, potrebno je puno više pretpostavaka od same mogućnosti da s vremena na vrijeme zaokružimo neko ime ili ponuđeni odgovor na glasačkom listiću.
Kada demokracija ovisi o novcu...
Kada "demokracija" ovisi o novcu, i u slučaju referendumskog procesa i u slučaju izbora u okviru liberalne demokracije, tu je riječ o vrlo ograničenoj demokraciji u kojoj obično glavnu riječ vode oni koji imaju dovoljno financijskih sredstava da bi na "festivalima demokracije" mogli odlučivati tko će zastupati njihove interese. Na izborima tu ulogu ima naša u pljački nastala neokapitalistička elita, a u obiteljaškom je prikupljanju potpisa tu ulogu igrala Katolička crkva (i njezini aktivistički sateliti), kao prežitak feudalnih društvenih odnosa obilno subvencioniran od države (bilo putem izravnog financiranja bilo kroz vraćanje "otete" crkvene imovine). Crkva se u ovom slučaju, sa svojim materijalnim interesima, nazadnom političkom agendom, moćnim resursima i infrastrukturom, pokazala jačom čak i u sukobu s većinom uglavnom liberalnih mainstream medija.
No, unatoč svim tim okolnostima, recentni su događaji itekako utjecali na pogled progresivnih (antisistemskih ili potencijalno antisistemskih) društvenih snaga na direktnu demokraciju, ostavljajući gorak okus u ustima. Ne treba posebno ni napominjati da je to intelektualna liberalna elita jedva dočekala te su recentnim događajima i njihovi elitistički stavovi, začinjeni prezirom prema širokim narodnim masama i demokraciji općenito, svakako dobili zamaha.
Udar na prava homoseksualaca odvratio je pažnju ljudî s ekonomskih problema i krivaca za njih
Na stranu sve rečeno, ključno je ipak sljedeće. Taktika "zavadi pa vladaj" i "promijeni sve da bi sve ostalo isto", koju reakcionarne snage primjenjuju u doba krize, već je itekako uspjela. A taj je uspjeh, bez obzira na sitne politikantske interese koji su kod ovakvih događaja uvijek prisutni, dobra vijest ne samo za HDZ i ekstremnu desnicu nego i za vladajuću koaliciju, tj. za cijeli politički establišment.
U čemu je stvar? Naime, ne samo da je udar na prava homoseksualaca (kao i udar na ćirilicu i zdravstveni odgoj) odvratio pažnju ljudî s ekonomskih problema i krivaca za njih (političko-ekonomske elite i politike koju provode), nudeći im u klasičnom protofašističkom stilu zamjensku žrtvenu janjad (homoseksualce, Srbe i ostale), nego je takav udar unaprijed osujetio i moguće progresivne akcije (referendumske ili drugačije).
Hoće li sad sindikati, primjerice, kada je mnogima već dosta referenduma i "ratovanja" oko istih, moći skupiti potpise protiv monetizacije autocesta i daljnjih privatizacija? Nema sumnje da će tu, samo sad s drugačijim ciljevima, opet isplivati argumenti o skupoći referenduma i nepouzdanosti takvog načina odlučivanja.
No, još bitnije, kako će sad, nakon toliko borbe i ogorčenja s obiju strana oko ovog referenduma, 99% društva ujediniti u takvom nekakvom progresivnom cilju? Hoćemo li u nekim budućim borbama i prosvjedima za općedruštvene interese moći zakopati ratne sjekire s onima koji su što se tiče obiteljaškog referenduma bili na suprotnim pozicijama?
Nema ničeg slađeg od ispijanja šampanjca u privatnom helikopteru dok se naivci ispod tebe glođu o tome tko s kim spava i tko kako piše koje slovo
Možemo li u ovom trenutku uopće i zamisliti da se danas-sutra nađemo zajedno "na barikadama" s onima s kojima smo do jučer "ratovali" preko medija, plakata, prosvjeda i na društvenim mrežama? Možda i možemo, no kohezija je 99% društva, koje od ovakvog političko-ekonomskog sustava uglavnom ispašta (i zbog kojeg i nastaje nezadovoljstvo koje se onda može preliti u negativnom smjeru), nakon svega ovoga itekako narušena.
Stvaranje podjela među onima na dnu je upravo jedna od najvažnijih svrha nazadnih inicijativa u doba krize. Podijeli one koje gaziš i tlačiš po seksualnom opredjeljenju, narodnosti, religiji ili nečem desetom i možeš se pouzdati u to da će tvoja guzica u saborskoj fotelji, na raskošnom divanu na Kaptolu ili džakuziju u dvorcu u Šestinama ostati na sigurnom. Nema ničeg slađeg od ispijanja šampanjca u privatnom helikopteru dok se naivci ispod tebe glođu o tome tko s kim spava i tko kako piše koje slovo.
Osim toga, progresivne su se snage prije ovog referenduma poprilično nevoljko, začepljena nosa, našle u "koaliciji" sa strukturama poput trenutne vlasti ili Jutarnjeg lista, koje inače zastupaju sve samo ne progresivne stavove. Ne treba sumnjati da će i vlast i Bljutarnji taj svoj simbolički kapital, koji su u antikampanji pokušali zadobiti, pokušati iskoristiti u svojim daljnjim napadima na 99% (jednako na njegov homofobni i nehomofobni dio).
Bljutarnji će svoju novootkrivenu "progresivnost" (unatoč postojanom antifašizmu pa i pokojem zalutalom socijalnom impulsu nekih njegovih kolumnista) iskoristiti za svoju glavnu aktivnost koju već godinama predano obavlja ‒ daljnje napade na socijalnu državu, radnička prava i radničke plaće (a u korist kapitalističke oligarhije). Mnogi će im lakovjerniji čitalac sada možda i još lakše povjerovati zbog njihove "naprednosti" prilikom predreferendumske borbe.
Vlada će se pak pokušati održati na vlasti među ostalim i argumentacijom da bar nisu fašisti kao oporba, kad već imaju navlas isti ekonomski program, i da su se "oštro" suprotstavili HDZ-u i ekstremnoj desnici u "kulturološkom ratu" (iako je to, realno gledano, bilo "suprotstavljanje" s figom u džepu).
I na kraju ‒ što sad?
Dva desetljeća "tranzicije" su se pokazala kao potpuna ekonomska katastrofa, a ekonomska "strategija" vlasti koja se sastoji od (doslovno!) "čekanja investicija" sigurno neće uroditi plodom (čak i ako dođe do obnove gospodarskog rasta). Takva će pak situacija socijalnog rasapa, s raspadajućom ekonomijom i rastućom nezaposlenosti, i dalje biti plodno tlo za desni ekstremizam, ohrabren ovim početnim uspjehom. S obzirom da trenutno, čini se, ne postoji realna mogućnost za ozbiljan protunapad progresivnih snaga, ne preostaje nam ništa drugo nego pripremiti se za idući konzervativni napad koji nesumnjivo slijedi.