Foto: Jure Mišković / Cropix
NIJE bilo dovoljno što je četiri godine bježao od policije, pravosuđa, Interpola. Što je u tom periodu Hrvatska bila u političkoj izolaciji i pod međunarodnim pritiskom. Što je debelo kasnila s ulaskom u EU. Što su je izbjegavali investitori, smatrajući je nesigurnom zemljom s nepouzdanim institucijama.
Nije bilo dovoljno što je svojim bijegom destabilizirao vlast, osnažio kriminalno i paraobavještajno podzemlje.
Nije bilo dovoljno ni što je hrvatska država platila gotovo 200 milijuna kuna za njegove odvjetnike.
Sada se predsjednik Ivo Josipović nadovezuje na prijedlog hrvatskih biskupa da Hrvatska isplati Anti Gotovini i Mladenu Markaču (ali, zanimljivo, ne i Ivanu Čermaku) novčanu odštetu za nezakonito uhićenje i vrijeme provedeno u haškom pritvoru.
Ali što je s Hrvatskom?
Financijska šteta
Teško je izračunati koliku je financijsku štetu ona pretrpjela u one četiri godine koliko je Gotovina bio u bijegu. Koliko je izgubila što nije ušla u EU, što je zbog svađe s Haagom držana u čekaonici.
Ne radi se samo o fondovima EU na kojima sadašnja Vlada bazira priču o našoj budućnosti, već je riječ i o investicijskoj klimi koja bi sigurno bila povoljnija da nije bilo konstantnih optužbi za nesuradnju s Haagom. Ulagači su zazirali od države koju se optužuje da skriva bjegunca od pravde, koja je pod pritiskom Bruxellesa, koju se izjednačuje sa Srbijom i u kojoj je evidentna nestabilnost institucija.
Onoga dana kad je Gotovina uhićen, Zagrebačka burza je skočila. Hrvatska se vratila u život.
Tko bi se trebao ispričati?
Pa ako bi se Hrvatska trebala ispričati zbog toga što je u skladu sa zakonom postupala po haškoj optužnici, ne bi li se Gotovina isto tako trebao ispričati što je Hrvatsku godinama držao kao taoca?
Njegov bijeg osnažio je kriminalno i paraobavještajno podzemlje koje se uvuklo u politiku i institucije, četverogodišnja kriza uništila je vjerodostojnost pravosuđa, a da se ne govori o tome kako još do danas nije procesuirana čitava mreža Gotovininih jataka, osim dvojice krivotvoritelja putovnice i posredno, Hrvoja Petrača.
I to tek nakon famoznog memoranduma britanske obavještajne službe koja je Petrača navela kao jednog od financijera generalova bijega.
Nije morao sjediti u pritvoru
Gledajmo to ovako. Da se Gotovina odmah odazvao pozivu u Haag, vjerojatno bi vrlo brzo bio pušten kući i ne bi sjedio godinama u pritvoru. Kao što se to postiglo s Ivanom Čermakom i Mladenom Markačem.
To što su obojica kasnije ponovno završila u Scheveningenu isključivo je njihova krivnja. Čermak je neovlašteno išao na skijašku utrku na Sljemenu, a Markač u lov na veprove, i to u pratnji ministra policije.
Bila je to još jedna potvrda vjerodostojnosti hrvatskih vlasti.
Tko je financirao bijeg?
Osim toga, ako se već otvara priča o financijama, a spominje se odšteta čak i preko milijun kuna, tada ne bi bilo zgorega podsjetiti na financiranje Gotovinina bijega.
General je (navodno) u četiri godine obišao cijeli svijet, uhićen je u luksuznom ljetovalištu na Tenerifima, kod njega je pronađeno 12 tisuća eura čije porijeklo nikad nije objavljeno, mnoge hrvatske tvrtke izdvajale su - dobrovoljno ili nekako drugačije - nepoznate iznose za financiranje njegova bijega, a sama činjenica da se Gotovina iz Haaga vratio ravno u biznis, daje nam naslutiti da nije bio u nekoj značajnoj oskudici.
Iako to nikad nije bilo službeno potvrđeno, nagađa se da je novac od otkupnine sina Vladimira Zagorca, 750 tisuća eura, Hrvoje Petrač navodno namijenio generalovu bijegu.
Tko je kršio zakon?
Pa kad se već raspravlja o hrvatskoj odšteti Gotovini, bio bi red da se prije toga vidi koliko je Gotovina potrošio novca za svoj bijeg. I naročito, čijeg novca.
I kad se već spominje mogućnost hrvatske isprike generalu zbog nezakonita uhićenja, onda valja podsjetiti da je Hrvatska poštivala ustavni zakon o suradnji s Haškim sudom, a Gotovina ga svojim bijegom sustavno kršio.
Tko bi se onda tu trebao ispričati?
Ante Gotovina je doista prošao svašta. Četiri godine u bijegu, sedam godina u pritvoru. Ali, realno, to nije trebalo tako biti. Da se prije odazvao sudu, prije bi bio pušten da se brani sa slobode, i prije bi bio pravomoćno oslobođen.
A Hrvatska bi manje trpjela.
Ne bi trpjela politički i financijski, ne bi kasnila na putu prema EU, kao što ne bi trpjela nepovjerenje ulagača. Ne bi bila izolirana i pod povećalom, prije bi ostvarila strateške ciljeve i šanse za gospodarski napredak.
Vjerojatno bi i Anti Gotovini bilo drago zbog toga.